Ima li ovakav Dubrovnik budućnost i kakva će ona biti? – pita se gradski vijećnik Maro Kristić u priopćenju za medije. Kristić, naime, ističe kako se Dubrovnik pretvorio u grad u kojem osoba s diplomom nekog od najprestižnijih svjetskih sveučilišta i osoba sa srednjom stručnom spremom imaju jednake izglede na tržištu rada.
-Sve što mogu raditi i jedan i drugi je konobariti u nekom kafiću ili restoranu, praviti sendviče u nekom fast foodu voziti transfere za turističke agencije, ili biti taxi ili uber vozači i sl.
Moja namjera nije ovim tekstom na bilo koji način povrijediti ili diskriminirati bilo koga u odnosu na stupanj stručne spreme, nego iskazati iskrenu zabrinutost za budućnost našeg Grada i naše mlade koji bi u njemu trebali ostati, stvarati obitelj, intelektualno se razvijati i obrazovati te u skladu s time živjeti od svog rada. Dubrovnik se nije razvio i nastao na turizmu, nego na pomorstvu, umješnosti u trgovini, diplomaciji, zanatstvu i obrtništvu te je imao tradiciju malog poduzetništva i cijeli niz velikih i snažnih gospodarskih subjekata.
Od završetka Domovinskog rata do danas, pod krinkom privatizacije ili bezočne otimačine svi ti simboli gospodarskog suvereniteta Grada su otišli u povijest, a na mjestima gdje su se oni nalazili i gdje su tisuće ljudi zarađivali kruh od svog rada, sada se nalaze stambeni ili turistički objekti – naglašava Maro Kristić te dodaje da dok su nekad vrijedne ruke stvarale i one bile glavno sredstvo za rad, danas nam je glavno sredstvo za rad postala imovina odnosno višak nekretnina.
-I takav, nekontrolirani turizam je progutao sve gore navedeno i postali smo monokultura. Kao posljedica toga cijene nekretnina su pošle u nebo i mlade obitelji su očajne jer nemaju izgleda da si osiguraju vlastitu nekretninu u kojoj će živjeti, dok za kakav takav podstanarski stan treba mjesečno izdvajati pravo bogatstvo.
Vladajući nas pokušavaju uvjeriti kako će se ovaj trend preokrenuti poštenim oporezivanjem, jer će se oporezivati kapital (imovina), a porezno rasteretiti rad. No, svima je jasno da je to samo još jedan u nizu jeftinih trikova koji ima za cilj popuniti proračunski deficit, dok je opravdanje uvođenja ove mjere u priuštivom stanovanju samo navlakuša za naivne. Kako uopće možeš očekivati da će netko nasjesti na takvu priču kad je u našem Gradu kapital odnosno imovina odavno postala jedino sredstvo za rad?
Tko ima nešto malo viška životnog prostora nekako živi, a tko ga nema jadan je. A jadan je zato što ovdje ne možeš živjeti od ničega drugoga nego od turizma i rentijerstva. I kada govorimo o priuštivom stanovanju bolje bi bilo govoriti o priuštivom životu, jer to je naša realnost. Veliki broj naših sugrađana si ne može priuštiti normalan život dostojan čovjeka, jer loša i bezidejna politika, nekontrolirani turizam i urbanizam te pogodovanje građevinskim i nekretninskim elitama su ovaj Grad učinili nepodnošljivo i bahato skupim bez ikakvog pokrića u kvaliteti života. U takvim uvjetima uz inflaciju koja je potpuno srušila vrijednost novca malo tko može preživjeti mjesec samo od svoje plaće, dok je pravo čudo da nam umirovljenici ne umiru od gladi.
Stoga oporezivati ono od čega jako puno ljudi živi, a to je višak stambenog prostora bez da si im ponudio neku alternativu za zaradu je pucanj u prazno u kontekstu priuštivog stanovanja i aktiviranja fonda nekretnina koje se ne koriste, a koje bi zbog dodatnog poreznog opterećenja trebale nekome postati novi dom. Ne može se porezom na nekretnine kompenzirati dvadeset i više godina loše politike u kojima si pustio turizam s lanca, a s viškom prihoda si se razbacivao umjesto da si sagradio dovoljan broj stanova za mlade obitelji.
Istovremeno, u Hrvatskoj, a poglavito na Jadranu imamo preko 200.000 nekretnina koje su kupili stranci i pretvorili ih u mrtve zone u kojima nitko ne živi izuzev njih kada dođu na ljetovanje i sada bi naši sugrađani koji imaju apartman i čiju imovinu su stvarale generacije trebali plaćati jednak porez na svoju djedovinu kao i oni koji u Dubrovnik dođu na ljetovanje, jer imaju viška novca i tu imaju nekretninu? Deset eura poreza po kvadratu sigurno neće potaknuti njihove vlasnike da ih nasele podstanarima ili povoljno prodaju mladim obiteljima.
Kada je u pitanju politika stanovanja, Dubrovnik oko kojeg se sve brže steže obruč brojnih velikih problema i izazova treba žuran, snažan i ozbiljan zaokret koji mora uključivati puno veća izdvajanja za subvencije podstanarstva te otvoreni javni dijalog političkih struktura i gospodarstvenika koji će kroz model javno privatnog partnerstva udružiti resurse (Grad staviti na raspolaganje zemljišta u svom vlasništvu, a gospodarstvenici svoje građevinske potencijale) kako bi se u obostranom interesu u kratkom roku izgradio dovoljan broj stanova s priuštivom cijenom za mlade obitelji. Jednako tako Dubrovniku je od svega navedenog još potrebniji potpuno novi razvojni smjer koji se može postići jedino zajedništvom, suradnjom i puno većim društvenim angažmanom akademske zajednice, gospodarstvenika i političkih aktera.
Nadam se kako je konačno došlo vrijeme da ‘stanemo na loptu’, prestanemo s bespredmetnim raspravama koje prevladavaju na sjednicama Gradskog vijeća i okrenemo se suočavanju sa stvarnim problemima, a to se jedino može postići na gore opisan način – zaključuje nezavisni gradski vijećnik.