Marko Potrebica o izborima u HDZ-u, ucjenama građevinara, ali i virusu te gradnji karantene na području županije

Povodom Feste sv. Vaha i Dana Grada Dubrovnika razgovarali smo s predsjed­nikom Gradskog vijeća Grada Dubrov­nika Markom Potrebicom. Na reperto­aru su bile sve ključne teme, kako one o vođenju i funkiconiranju Grada, tako i one o izborima u HDZ-u.

Jedan nacionalni medij otvorio je temu gradnje kuće u Štikovici gra­đevinskog poduzetnika iz Mostara, Maria Slezaka, a Vas su umiješali u priču jer je upravo Vaš otac Slezaku prodao zemljište s građevinskom dozvolom na rubu pomorskog dobra.
Gospodina Slezaka nikada nisam upo­znao, a s poslovima moga oca nemam nikakve veze. Poznato je većem dijelu sugrađana da od rane mladosti živim sam s majkom. Otac je to zemljište kupio 2000.-tih godina, prodao ga je Slezaku s građevinskom dozvolom, a prenamjena zemljišta nije bila u mome mandatu. Dapače, najveći dokaz da nisam sudjelovao u bilo kakvoj pre­namjeni zemljišta je činjenica da sam jedan od najvećih kritičara bivšeg gra­donačelnika i dijela HDZ-a koji se udru­žio u Dubrovački dogovor i izglasao sramotni GUP. Da sam ja utjecao na pre­namjenu bilo kakvog zemljišta, mislite li da me oni ne bi prokazali kada su se borili za vlast i politički opstanak u Gradu? Specifični su odnosi u mojoj obi­telji, koje zaista ne želim javno komenti­rati, a nažalost, nisam u prilici da mogu reći da sam s ocem imao zajedničke poslove i povijest. Danas smo u korek­tnim odnosima, ali nisam imao infor­maciju kada je on kupio zemljište, niti kada ga je prodao. Rekao mi je to nakon prodaje i s tim nisam bio sretan. Ne zato što ga je prodao Slezaku, već što je općenito prodao zemljište na jednoj lijepoj lokaciji. Nadao sam se da bi ta zemlja mogla ostati u našoj obitelji. On je to zemljište kupio pa prodao i u to se nemam pravo miješati. Ono što je bitno, on je ishodovao građevinsku dozvolu u redovnoj proceduri bez savjetovanja sa mnom. Ja mogu odgovarati isključivo za ono što sam ja radio i ono što radim, i za to sam spreman odgovarati. Za poslove bilo kojeg člana moje obitelji, pogotovo sa specifičnim okolnostima, apsolutno ne, a pogotovo neću trpjeti prozivanja ako je taj posao zakonit.

Ipak, ‘upućeni’ će u Gradu tvrditi da se susret Marka Potrebice i Slezaka dogodio posredstvom Petra Lubu­rića u Mostaru.
To je laž, već sam vam odgovorio da Sle­zaka nisam upoznao, pružio mu ruku ili popio kavu. To su konstrukcije upravo onih koji su pokušavali preko mene ostvariti neke interese, a nisu uspjeli. Tko se s njim sastajao i gdje, vrlo dobro znam, ali ja taj definitivno nisam. Oni koji su došli u moj ured, a bave se ili se pokušavaju baviti gradnjom u Dubrov­niku tražili su od mene utjecanje, a kad sam odbio mijenjati UPU za njihove lokacije prijetili su mi. To su kreatori svih ovih priča.

O kome je riječ, tko Vam je prijetio?
Ovo je mali Grad, mi se svi znamo. S tim detaljima ne bih još izlazio u javnost. A oni koji su ove priče htjeli pustiti u jav­nost su uspjeli jer se javnost dijeli na one koji mi vjeruju i one koji mi ne vje­ruju. Posijali su sumnju, a to i jest bio cilj. Nakon što im nisam želio pomoći, jer sam ih ispratio riječima: ‘Neću vam pomagati niti odmagati, neka bude sukladno zakonom propisanim proce­durama’, kontaktirali su prijateljicu i pri­jatelja koji žele postati ozbiljna oporba te izaći na lokalne izbore pa su zajedno skuhali ovu priču.

Za predmetnu građevinu se spomi­nje da ulazi u pomorsko dobro?
Što se mene tiče, mogu mu je srušiti ako nije u skladu s dozvolom. Nažalost ni same inspekcije očito ne mogu puno… Ispišu kaznu od dvije tisuće kuna i na tome je kraj? Sramota je da gradovi nemaju instru­mente kojima bi mogli kontrolirati pro­stor i izgradnju. Mi u gradu Dubrovniku nemamo građevinsku inspekciju nego je ona u Pločama, što je također sra­mota, a nije u nadležnosti Grada. Druga je stvar nadležnost pomorskog dobra koju kontrolira kapetanija. Ja zaista pozivam, i u slučaju Slezaka i u svakom drugom, da se koriste sve zakonom propisane mogućnosti za kažnjavanje. Sama kazna od dvije tisuće kuna je ruga­nje. Grad Dubrovnik nema mogućnosti kazniti, može samo prijaviti. I u ovom konkretnom slučaju Grad Dubrovnik je putem gradskog kotara prijavio deva­staciju pomorskog dobra nadležnim institucijama. Kazna je bila prema pisa­nju medija dvije tisuće kuna i povra­tak u prvobitno stanje. U slučaju da su na zemljištu obavljani radovi u granici pomorskog dobra, to treba sve srušiti, a uporabnu dozvolu neće dobiti.

Slezaka nisam upoznao, pru­žio mu ruku ili popio kavu. To su konstrukcije upravo onih koji su poku­šavali preko mene ostvariti neke interese, a nisu uspjeli. Tko se s njim sastajao i gdje, vrlo dobro znam, ali ja taj definitivno nisam

Kad smo kod gradnje, ne prestaju nicati građevine koje osim što nad­visuju postojeće objekte nemaju niti parking mjesto. Je li problem Dubrovnika u tome što su investi­tori mogli umjesto gradnje parking prostora u gradski proračun upla­titi ‘naknadu’ za nedostajuće par­king mjesto, a vozilo parkirati po prometnicama?
Tu smo odluku ukinuli. Bila je sramota da ste mogli platiti nedostajuće parking mjesto, a imali ste kolni pristup. To je u kombinaciji s GUP-om od 2014., gdje su koeficijenti podignuti, uzrokovalo katastrofu. Danas se nažalost gradi na raznim lokacijama u gradu i stvara se dojam da je to nešto čega smo mi dionici. Naši sugrađani moraju znati činjenicu kada je zemljište u građevinskoj zoni i kad dobiju lokacijsku informaciju da je zakonsko pravo i obveza investitora ishodovati građevinsku dozvolu. Grado­načelnik nije za tako nešto nadležan ili još manje predsjednik Gradskog vijeća.
Mi u gradu imamo problem jer ulica svašta priča, recimo da se neke zgrade grade mimo dozvole ili da su dozvole nezakonite. Problem se stvara s takvim ćakulama! Ja jedino mogu pozvati sve te koji govore kako naš Odjel za izda­vanje dozvola radi mimo plana da kon­kretno iznesu sumnje u predmetnu dozvolu. Tada će se utvrditi je li neka dozvola izdana u suprotnosti s GUP-om ili zakonom. Ako problem postoji, molio bih naše sugrađane da naprave konkretnu prijavu i tada će gradonačel­nik sukladno svojim ovlastima poduzeti odgovarajuće korake, ali sam protiv pro­zivanja odjela koji je prema statističkim podacima jedan od najučinkovitijih u državi.
U ove dvije i pol godine, mi kao vlast, nismo doni­jeli GUP kojim bismo odobrili bilo kakvu gradnju, a danas nas oni koji su lobirali za GUP iz 2014., prozivaju za nešto s čime ova vlast nema nikakve veze. To je dio koji me ljuti. Mi smo započeli s izmjenama GUP-a, a riječ je o složenim postupcima. Vjerujem da ćemo tijekom ove godine pokazati dodatno našu namjeru kako ispraviti određene devijacije iz GUP-a usvojenog 2014. godine.

Sada opet spominjete neke ljude, tko su oni? Građevinski lobi, mafija?
Ne bih upotrijebio riječ mafija, upotri­jebio bih lobi.

I što ili tko bi u Dubrovniku bio taj građevinski lobi?
Poduzetnici ili više njih koji pokušavaju ostvariti svoje poslovne interese tako što utječu na postupak donošenja odluka, u ovom slučaju recimo GUP-a jer nije svejedno imate li dvije tisuće metara četvornih zemljišta i što na njemu možete izgraditi. Ti su ljudi bili vrlo nezadovoljni kad smo donijeli prvu odluku o uki­danju nedostajućih par­king mjesta. Danas znaju da se priprema niz pro­mjena i zato se stvara ova nervoza. I onda se pokušava stvoriti dojam ili nečinjenja ili sudjelovanja u nečemu.

Jedino mogu pozvati sve te koji govore kako naš Odjel za izdavanje dozvola radi mimo plana da konkretno iznesu sumnje u predmetnu dozvolu. Tada će se utvrditi je li neka dozvo­la izdana u suprotnosti s GUP-om

I čemu te ljude držati u sferi lobija, a ne izaći konkretno s nji­hovim imenima?
Samo lobiranje dok je u fazi lobiranja je dozvoljeno, jer je razumljivo da se odre­đena interesna skupina bori za odre­đene inicijative i ako ne možete proći preko vlasti, pokušat ćete svoje inte­rese ostvariti preko oporbe i predlažete nekakve takve točke dnevnog reda. I to je s njihove strane legitimno. Zna se vrlo dobro tko je u Gradu agresivniji graditelj, tko to nije. U ovom ih trenutku ne bih imenovao, ali s obzirom na to kako se priča o gradnji u Gradu počela odvijati s lažima u jednom trenutku nije isklju­čeno da ću ih osobno imenovati. I one koji su dolazili i tražili promjenu UPU-a.

Dekan FER-a Gordan Gledac kritizi­rao je nedavno Vladu zbog admini­strativnog tereta pri izradi europ­skih projekata. Kako se Vi snalazite s birokracijom Središnje agencije za financiranje i ugovaranje (SAFU) koja prati projekt izgradnje Student­skog doma?
Dekan FER-a bi trebao znati da ako je aplicirao na neki projekt, onda prihvaća pravila koja su unaprijed poznata. Takva su pravila poznata i nama. Ona jesu komplicirana i složena, ali mi smo dobili 85 posto sredstava iz Europ­ske unije. Naravno, bio bih sretniji kad bi papirologija bila manja, međutim mi se za sada možemo pohva­liti da imamo projekt u kojem nemamo financij­skih korekcija i projekt koji se odvija dinamikom u skladu s ugovorom i dodatcima ugo­vora i imamo izgleda da investi­ciju završimo s planiranim sredstvima.
Mi smo do sada imali pet terenskih kontrola koje je proveo SAFU i sve su prošle bez zamjerki. To je složena proce­dura jer samo jedna osoba u projektnom timu Studentskog doma radi dokumen­taciju i komunikaciju sa SAFU-om. Znali smo to unaprijed, prošli smo odgovara­juće edukacije i na to moramo biti spre­mni. Znači, ako ste uzeli EU sredstva, treba raditi po europskim pravilima.

To znači da tijekom cijelog projekta niste mogli napraviti nikakve korek­cije. Primjerice, niste mogli zamije­niti kade s tuš kabinama?
Naš arhitekt profesor Tin Sven Franić je s obzirom na površine sobe planirao u studentskim sobama kade bez obzira na to što bi možda bilo praktičnije imati tuš kabine. Zaista je složena procedura, mogu reći i nemoguća, zamijeniti jedan takav detalj. Moguće su zamjene samo i isključivo ako za iste novce troškov­ničke stavke koje ste ugovorili mijenjate nešto što je bolje i kvalitetnije u odnosu na ponuđeno. U slučaju kada se nije moglo opravdati izmjenom. Mogli smo teoretski staviti skuplju kadu nego što je napisana u troškovniku, ali samu narav kade za tuš kabinu nismo mogli oprav­dati. Da smo na tome inzistirali i sve kade zamijenili tuš kabinama, morali bismo ih zamijeniti vlastitim sred­stvima, što je nama bilo neprihvatljivo.
Ipak, bez obzira na rigorozne pro­pise, može se čuti da su tijekom izgradnje na Domu napravljene uštede?
Prvo ćemo ga napraviti pa reći hop. Ovo nije zahvalno komentirati. Na 85 posto smo izvedenosti projekta i gradimo metodom izmjere. Tada plaćamo realno izvedene radove, i za sad mogu otkriti primjerice da smo na iskopima napra­vili značajnu uštedu.

Dosta se u javnosti spekulira o natje­čaju za budućeg najmodavca resto­rana, tj. studentske menze?
Ovo je idealan primjer stvaranja napu­hanih priča, laži i uličnih klevetanja koje se plasiraju. I ja sam čuo tko je sa mnom dogovorio najam restorana. Restoran i kafić ne idu u najam! Sve će voditi isključivo Studentski centar sa svojim snagama kao i u svim student­skim gradovima. U prvoj fazi ćemo zaposliti 30-ak zaposlenika, a iako nismo obveznici javnog natječaja otvo­ren je poziv na našoj web stranici. Svaki drugi oblik, davanje u najam resto­rana, bio bi protivan ugovoru s Europ­skom unijom o financiranju, protivan namjeni Studentskog centra i protivan užancama koje postoje u sustavu stu­dentskog standarda.

Pretprošli vikend su nas posjetili turisti iz Wuhana, kineskog grada iz kojeg je krenula epidemija koronavirusa. Imamo li razloga za zabrinutost?
Nisam pristaša lova na vještice. Sma­tram da je užasno stvarati atmosferu straha zbog 29 ljudi koji su se uputili iz Kine posjetiti Europu i Hrvatsku. Ti ljudi su bili pod nadzorom medicinskog osoblja i vjerujem kako uopće neće imati dobar osjećaj po povratku s putovanja u svoju zemlju.
Ako nadležne institucije procjene da je opasnost toliko velika, onda defini­tivno trebamo primijeniti model kojeg smo imali još u Dubrovačkoj Republici.

Ako Kinezi u šest dana mogu izgraditi bolnicu, mi smo velika županija koja ima puno nenaselje­nog područja i sigurno bi se našlo jedno pogodno za karantenu

Karantenu?
Inkubacija virusa je do 14 dana te bi, ukoliko bi se pokazala velika opa­snost, posjetiteljima s tog područja bilo potrebno osigurati petnaestod­nevnu karantenu. Međutim povijest nas uči da se svakih nekoliko godina ciklički pojavljuje veća epidemija koja se na kraju, u postotku žrtava, svede ispod razine jedne gripe. Prema tome, nije potrebno stvarati histeriju, a ako je opasnost velika uvedimo karantenu i nakon 15 dana pustimo sve ljude, ne samo Kineze nego sve koji su doputo­vali s tog prostora.

Gdje napraviti takvu karantenu?
Ne možemo u Lazaretima, ali to je barem jednostavno. Ako Kinezi u šest dana mogu izgraditi bolnicu, mi smo velika županija koja ima puno nenaselje­nog područja i sigurno bi se našlo jedno pogodno za karantenu.
Ma u nas ništa nije jednostavno, uostalom ni stacionar za životinje nismo uspjeli izgraditi u dvije i pol godine!
Nije to isto. Karantena se može napraviti s nekoliko kontejnera ako postoji realna potreba za tim, a u ovom trenutku tu potrebu ne vidim.

Ipak, počivamo na turizmu, razmi­šljali li se da bi nam virus mogao zadati gospodarski udarac?
Ne bavim se nikakvim akcijama veza­nim za turizam u Dubrovniku, ali u ovom trenutku ne vidim prijetnje. Ako se karantena nastavi na Istoku, oni će manje putovati i to je sve.

Koliko ste zadovoljni s uvedenim gradskim mjerama vezanim uz suži­vot naših sugrađana i turista?
Vidi se da smo dobrim dijelom očistili javne površine, trgove. Svi se sjećamo ‘vašara’ koji nam je bio na ulicama prije našeg mandata. Još uvijek trpimo zbog velikog broja taksija u gradu nakon vrlo loše odluke resornog ministarstva. Odluka o liberalizaciji taksi prijevoza nam je donijela dodatne prometne pro­bleme u Dubrovniku i to baš u trenutku kad smo postigli sveopći konsenzus kako bi taksi djelatnost u gradu trebala funkcionirati. Danas imamo apsolutni nered, ulice su nam male, ograničenog prometa i kad se svi sjate ljeti nastaje ogromni problem.
Vjerujem da će gradonačelnik Fran­ković sa svim prijedlozima koji su u izradi, neki su najavljeni ili djelomično najavljeni, uspjeti obuzdati tu stihiju. Cjelokupno rješenje bi trebalo uskoro biti predstavljeno. Važno je pokušavati stvari mijenjati, a uvijek postoji moguć­nost, ako se uvjerimo da ne valja, vratiti sve na početno stanje.

Nikad se ne ponovilo više vrijeme kad je Milijan Brkić predstavljao bilo kakvu sna­gu u HDZ-u

Pred HDZ-om su unutarstranački izbori i zasad se niste izjasnili koga ćete podržati?
Drago mi je prije svega da izbori pobu­đuju interes javnosti, a držim zaista da su izbori stvar unutar stranke.
Da, ali i Vaš aktualni predsjed­nik je rekao da nema problem s javnim sučeljavanjem s drugim protukandidatima?
Činjenica je kako prvi put na unutarstra­načkim izborima imamo više kandidata za mjesto predsjednika. Nas je gotovo 200 tisuća te vjerujem da je predsjednik Plenković mislio da je dobar model da se svi članovi HDZ-a prije odluke upo­znaju s programom kandidata. Najve­ćem dijelu naše javnosti to je sučeljava­nje irelevantno, ipak legitimno je da ga, ako se kandidati za predsjednika tako dogovore i ako to žele, prenosi neka nacionalna ili lokalna televizija.
Prijatelj ste s Ivanom Penavom, oboje ste veslači-veterani, je li on Vaš izbor?
Moji stavovi su jasni. Pokušalo me se ubaciti u određene kalupe ili podrške, ali svi koji me znaju upoznati su da imam jasne stavove. Što se tiče gospodina Penave, prijatelji smo, a poznato je, što sam pokazao i ranije na unutarstranač­kim izborima, da se ja mojih prijatelja ne odričem i uvijek sam uz njih.
Ipak, s jednom stvari želim biti jasan. Konstrukcije koje su se pojavile u dijelu medija da podupirem gospodina Mili­jana Brkića, nisu istinite. Nikad se ne ponovilo više vrijeme kad je Milijan Brkić predstavljao bilo kakvu snagu u HDZ-u. Nas dvoje smo bili u stalnom sukobu koncepcija i ideja te ne postoji nikakva šansa da na ovim izborima imam bilo kakve veze s njim niti s dio­nicima takve politike. I to moji HDZ-ovci dobro znaju. Ako u jednom trenutku procijenim da se potrebno javno izjasniti o kandidatima, ja ću to i učiniti.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 29. siječnja 2020.