Ponovo iščitavamo stare vijesti o taktici ‘novih’ kolopleta igara oko Srđa.
Što se tu sve nije ispreplelo od interesa, a sve na račun Građana Dubrovnika. Od Gradonačelnice bivše i omiljenog joj Premijera Remetinečkog do Crkvenih posjeda, pa Grada s odlazećim Gradonačelnikom i Gradskim vijećem Dubrovačkog Dogovora d.d., zatim Županije, očito sa Županom dozivačem “investitora”… i na posljetku nevinom, svevremenom Politikom Republike Hrvatske, neovisno o vladajućoj većini, koja je Projekt Golfograd gurale, kao što ga i sad guraju unatoč svemu… Jer korupcija ne spava.
Piše: Marko Mujan, mag.pol.
Kad promisliš na istinu, što ju je nudio Andro Vlahušić, koji prijavljuje Dubravku Šuicu za malverzaciju na Srđu, već zagrizeš u laž, jer gospodin nije dosljedan, a to znači da si izigran.
Kad se umjesto Sanadera nadaš Karamarku, shvatiš da obadvojica do posljednjeg daha tvrde, kako nam Srđ nije ćaćin nego su ćaće nam sami Oni, koji su se, valjda, za njega “izborili”, do duše na leđima Branitelja . Eto to sam rekao predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović dok je bila u Dubrovniku, da zna, kako će biti dočekana ako se po ovom pitanju moguće odredi.
U tim igrama poneki padnu a neki i ostaju. Partije, tobože “lijeva” i “desna”, čuvaja svoje “vojnike i vojnikinje” za još višu politiku, onu Eunije a ne Europske zajednice, koju smo sanjali.
Dakako, neki su imali što opravdanja, što pametnijega posla od obrane tijekom rata, pa su nam pripremali “sačekušu”. Držali sebe VIP Putnicima prema Zagrebu, humanitarnim logističarima i uznapredovali u “mirotvorce”, dok im neki spočitavaju izdajstva čitajući prve prijedloge Zagrebu iz Grada, od 11.studenoga 1991. godine:
„1. Prijedlog Republike Hrvatske Ujedinjenim narodima ili Europskoj zajednici, da se na području Dubrovnika omogući osnivanje demilitarizirane zone, s predajom oružja međunarodnim mirovnim snagama do potpunog političkog rješenja.
2. Evakuacija svih za borbu nesposobnih žitelja Dubrovnika, dakle žena , djece, staraca, bolesnih i ranjenih uz međunarodnu garanciju i pratnju.“
Nešto kasnije 19. studenoga 1991. godine dogodilo se poznato pismo o “demilitarizaciji”, poznato po “branitelju“ Vlahušiću, s popisa potpisnika, u kojemu se ide još preciznije do detalja pod slovom C: „Predaja oružja, predstavnicima Evropske zajednice kao i odlazak pod neutralnom kontrolom vojnih elemenata iz Dubrovnika“.
Na tragu ovoga dogovora je pripremljen i „Sporazum o predaji“, koji je trebao biti potpisan između predstavnika tzv. JNA i organa vlasti grada Dubrovnika uz posredovanje Europske zajednice, iz njega bi valjalo izdvojiti iz točke 1. pod f) :
„Predaju naoružanja izvršiti na sledećim mestima: Vidikovac – iznad rt Orsula, Naselje Sustjepan (lično naoružanje) municija i teško naoružanje u rajonu Dubac-Gospa od obrane.“
Neki izvori iz tog vremena tvrde da su neprijateljski inženjerci kopali i velike rupe, koje su mogle poslužiti, kao svima poznate jame, valjda za Kurde, Turke, Crnce i ostale “plaćenike”, koji su “palili gume” po Gradu.
Za nas laike, ne svikle na plemenite laži, već na prvi pogled se moglo govoriti jednostavno o predaji Dubrovnika, upitno u međunarodne, ali izvjesno u neprijateljske ruke, jer u garancije mirovnih snaga najbolje se osvjedočilo u primjerima Vukovara i Srebrenice, a nedaleko je od Grada bio za primjer i Cavtat.
Da su ovo bili prijedlozi suprotne strane, s njihove liste želja, to je potpuno jasno, ali što su, kao takvi, pisani na našoj strani ostat će u najmanju ruku zagonetka a podudarnosti su očite.
Istovremeno, kao i drugi slični zapovjednici bio sam negdje u brdu pred pitanjem “biti ili ne biti”, ali jedino što je preostalo hrvatskom bojovniku bilo je, umjesto povlačenja, osim one: „Za Dom. Spremni mrijeti!“, još jedna izrijeka, koja u sebi sadrži dvije alternative: „Sloboda ili smrt“. Bez obzira na čijoj to zastavi pisalo bila je to naša stvarnost, ne i onih, koji je nisu doživjeli a bili su za nju i bez potrebe slanja poziva potrebiti braniti slabije i za to zdravstveno sposobni.
Unatoč svemu Grad nije pao, iščupan je iz ralja velikosrba u proljeće 1992. godine pri čemu su mnogi mladi bojovnici već od Bistrine ginuli u snoplju.
Danas je novo vrijeme, spomeneš Vlahušićev napredak Grada i nekako misao sama krene duplo u prazno polaganim mikro asfaltom do Lazaretskih lađa, a streloviti napredak Šuice neki bi u bunilu informacija o Golfu doveli u vezu čak s Crkvenom imovinom i stanovima… i tko zna, kojim još ne, bedastoćama ? No, znakovita je, ovako ili onako, rasprodaja: „…investitor, kako bi osigurao projekt u koji je već uložio priličnu svotu novca, još jednom bio prisiljen kupiti iste zemljišne čestice, ali ovaj put od njihova novog vlasnika – Dominikanskog samostana…“
Dovođenje pred svršeni čin je u pitanju, jer sigurno su svi zaigrani znali da je zemljište katastarski na Dominikancima. Valjda je za njih po pretpostavkama velikih “igrača” bilo dovoljno 7,7 milijuna gotovine, jer o egzotičnim Garažnim otocima i tajnim kanalima naše institucije pojma “nemaju”, i možda samo Bog zna, ali oteto je prokleto!
Gospodin Tonći Radovniković iz Splita je napisao: „Događanje oko Dubrovačkog Srđa sliči na Čikago 1960ih godina. Zlatne godine za Alkaponea i ljude takvih profila. Zaostajemo 50 godina ali nije zec.“
I onda, kažu neki, prevarili naši Izraelce, “naivni” i naši i njihovi, a ništa nije slučajno na poljima Majčine dušice jer Građanima Dubrovnika, a zajedno sa njima i Hrvatske, ostaje u svakoj varijanti veća ili manja jedina “zadovoljština” po onoj: “Dobiješ parnicu, a izgubiš novac. ”
Pored ovoliko naših biseraša, nigdje među igračima čistoga? “investitora”, a pričaju neki da je Maja Brinar radila u Račanovoj Vladi 2002. godine na projektu prodaje naftnih polja u Rusiji za 76 milijuna dolara, od čega je Hrvatskoj 65 milijuna uplaćeno.
Ruski “Rosneft” je na tim poljima samo do 2012. godine izvukao nafte u vrijednosti 4,8 milijardi dolara. Proizvode nafte više nego INA i MOL zajedno a o mogućim kapacitetima crpljenja plina da i ne govorimo.
Maja iz svoga stana u Monte Carlu nakon udaje se naivno “vratila”, zbog ljubavi prema bivšoj Domovini, da nas spasi kupujući zemljište preko tri “različite” tvrtke a mi je ovako grdno “prevarismo”, skoro kao Konavljani s jajetom.
Čudno utiču te Ruske “Bijele noći”, vidimo “izgoriše” nam i naftna polja u Siriji za ljubav EU sankcijama i ostalim dužničko-ropskim ljubavima. Ni Pliva više ne pliva nego Teva samo Orešković preplivava u konstanti.
p.s. I dok Andro Vlahušić sanja Ustavni sud da mu bude u pomoći dočekati još jedan mandat, prijavljuje nam mladost Policiji i Državnom odvjetništvu zbog iscrtavanje murala postrojbama Hrvatske vojske na ulazu u Mokošicu u čemu ga podržavaju plaćenici, honorarci i slični preferencijalni daltonisti, kojima se od svih boja sa znakovlja na zidu prištampava jedino i gadi crna a ne vide jadni u srcu koliko je ona neizbrisivo krvava.
Podsjeća li Vas ovakav postupak na produžetak na onaj gore spomenuti „demilitarizirajući“ iz 1991. godine?
Ljudi mi smo njihova laž a oni su naša istina dok god im povlađujemo i idemo niz dlaku, ne samo za Njihove, nego i za Naše sitne interese. Okrenimo im pilu naopako i počnimo živjeti ! Svoji smo na svome.