Ovo nije šaljiva priča, ovo je priča o prodaji, izdaji i predaji. Ovo je hrvatska priča sa juga, slična onima sa sjevera, istoka i zapada sa nekad Lijepe i naše zemlje.
Dobar dan ovdje Marko Mujan iz Dubrovnika, javljam vam se u svezi proslave Dana oružanih snaga Republike Hrvatske.
Poštovanje pukovniče Mujan, pri telefonu je narednik XY, sjećate me se s juga dok sam bio u Tigrovima. Nema problema riješit ćemo Vam odmah smještaj i obavezno ponesite svečanu odoru. Znate svi najviši državni dužnosnici su potvrdili dolazak.
Nisam ja pukovnik, barem ne onaj, kojega ste vi poznavali. Ni sam više ne prepoznajem gdje sam to, a zovem vas da ne dolazim. Poručite najvišim dužnosnicima… ukoliko riješe status djelu nepotkupljivih iz 1991. godine rado ću se odazvati pozivu.
Eh još jedna priča, promrmlja… tu Vam ja ne mogu pomoći. U redu, prozborim, pozdravljam i neka im je sa srećom festa i ovaj put bez mene.
Koju godinu prije toga. Zagreb, kafić na Gornjem gradu, svježe izabrani politički dužnosnik za pitanja hrvatskih branitelja Ante Kotromanović. Pa di si Mujane, kako je?
Loše, no nije važno, nećemo sad o meni. Kako biti zadovoljan kad moga zamjenika i heroja sa Čepikuća više nema.
A Marko što se može.. i mojih je punu poginulo.
Da, to je gorka istina, ali Rade Barišić je živ, a svi njegovi papiri u Dubrovniku su nestali i službeno kao branitelj on ne postoji. Nije jasno kako je dobio Spomenicu od Države i plaketu Postrojbe.
Mjesto odgovora slijeganje ramenima i alkar Ante Kotromanović pogađa u ništa. Da je samo rekao „Čuj evo ti moj broj u uredu… nazovi me pa ćemo vidjeti što se može uraditi…“ ko što bi to pravi vitez napravio, ali ovako samo je dobio jednu munju iz dva plava oka mjesto pozdrava, koji je mogao biti još i vatreniji.
Imao sam i prijateljicu na facebooku Dubravku. Ponekad bi joj se požalio na to što se radi u njoj najdražom Gradu na svijetu i njegovoj okolici do Neuma. Uvijek „pristojno“ nije davala komentare na te osvrte, i preko tog stila sam prelazio vjerujući u njezinu samokritičnu svijest. Sve do jedne prilike.
Na žalost tu našu nazovimo konverzaciju iz opravdanog razloga prisiljen sam prepričati.
Na njenom fejsu uz bulikan slika baraka što su povezane učinjele „most“ napisala je otprilike: „Ljubi svoju zemlju“.
Ne budi lijen upitah i Nju i sebe… Jeli osim onog aktualnog vrha rta, dva školjića i jedne hridi imamo za ljubljet i onu velikanu zemlju nam prodanu na Srđu. Nut, i ope, nema kontra odgovora, nego pače, prijateljica mi tada senjala da joj se moj komento svidijo.
Kad je tako odlučih nastaviti uspješni razgovor gluhijeh i čoravijeh i prepisah bez imentovanja citat:
„Poštovani gospodine Predsjedniče u ime svih članova dubrovačkog HDZ-a i svoje osobno iznimna mi je čast i zadovoljstvo čestitati Vam ponovni izbor za predsjednika Vlade RH. Očekujemo da će te nas vođeni načelima demokracije uspješno voditi i u narednom četverogodišnjem mandatu kao što ste i do sad, a sve kako bi Hrvatska u potpunosti postala modernom europskom državom, domovinom obrazovanih, situiranih i zadovoljnih ljudi“.
Meni se posebno svidilo ono „voditi … kao što ste i do sad, a sve kako bi Hrvatska u potpunosti postala modernom europskom državom, domovinom obrazovanih, situiranih i zadovoljnih ljudi“, jer mi nije bilo jasno što se mislilo učinjet sa ljudima izvan te skupine stališa obrazovanih? (ma što to značilo) Ali razvidno situiranih, a time i zadovoljnih ljudi. Uzgred spomenuh i da unuci djedova i baka, pradjedova i prabaka neće im oprostit što su prodali cijeli ogromni plato Srđa za 55 kuna po metru. Nadalje da će nama nekima doje biti teško zbog onih koji su tako odlučili, a da će i otizima Gore bit teško zbog jedinstvenoga Njega (iznad svijeh). I imaš što za viđet. Mješte odgovora otkantalo me.. svi putovi blokirani k prijatejici… svi komentari izbrisani, a ja je tako trebam jer smo skupa dio opozicije.
O poziciji se nema što reći osim da imaju i od prije iskustva s upravjanjem a volan im je u spretnijem rukama samo imaju viška mostova pa im ne trebaju, pa neparan broj hridi i otočića i onda po Milanu Tarotu, koji iz sjene sve vodi, toga se treba deliberat i prepustit ih nemilo susjedu neka se on š njima muči. Jeli što u špage i komu zalutalo riješit će do duše institucije pravne Države, pošteno ko i do sad.
Dalo bi se nabrajat, ali i pomalo nekima aktualnima zaslužnijem i odbrojavat, jerbo nismo svi kratke pameti.
Ma eto, opet mi sotone nisu dale mira ne pisat o povijesti, pored Uglednijeh nam povjesničara, koji su izbrojili 13 stotina branitelja 6.prosinca 1991. godine, ponajviše ih na lele i kuku Babinom. Ali eto me… U trenu sam sadašnjosti.
Dolazimo justo na katarzu priče. Zašto nam potribuju i Dubravka i Andro i Niko i Pero i Milo i drugi, sve viđeni, što ratni, što poraća i prijeraća veliki nam doboljubi, dali i tradicionalni čuvari poretka..
Pozivljen ih na pripremu prosvjeda, kojemu mogu dat i ime po želji. Jedni „Ljubi svoju zemlju“ ili drugi „ Ljubi svoj bezvrijedni kamenjar“ ili marginalno treći sa dalmatinskim Mišom mi što sad iznenadno „ljubi svoju zemlju do Neuma“.
Naime očita šačica branitelja, koji su 1991. godine stali na granicu iznad Čepikuća i branili je skoro dva puna mjeseca bez uzmaka (kasnije i uz pomoć vitezova iz cijele Hrvatske), prisiljena je ponovo tu istu zemlju obraniti. Jer oni je izdanu i predanu ili prodanu ne znaju ljubiti tako kao oni naši? „Ljubitelji“,.
Čemu sad prosvjed? Iz jednostavnog razloga što je onaj kilometar i po do dva dubine te HRVATSKE zemlje, na kojemu je deseterostruko brojniji protivnik poražen i zaustavljen, sada trenutno u nadležnosti susjedne države Bosne i Hercegovine.
Privremeni međunarodno državni cestovni prijelaz aktivira se u punom smislu od 1. lipnja do 1. listopada a u smanjenom ostatak godine.
12. listopada 2006. godine firma Geoanda d.o.o za geodetske poslove i usluge, Zagreb, Jablanska 23., direktor Milan Andabaka, upućuje poziv na tu „našu“ zemlju svim vlasnicima čestica k.o. Čepikuće, koje su obuhvaćene u predmetu parcelizacije zemljišta za zahvat u prostoru „cestovni prijelaz za pogranični promet“ Čepikuće-Trebimlja radi identifikacije posjednica i potpisivanju zapisnika o utvrđivanju međa….
Sada je prijelaz bez otkupnine i suglasnosti vlasnika na privatnom zemljištu onih par kilometara puta do granice… duboko unutar Hrvatske.
Na toj samo i jedino moguće hrvatskoj zemlji, s obzirom na određene indicije, a i ponašanja, u više navrata su šerifovali pojedini policajci za koje se sumnja da su bili u okupaciji Hrvatske. Jedan od njih je zbog formalnosti zaustavio autobus sa članovima folklornog društva ne dozvoljavajući da autobus pređe granicu. Kad su putnici počeli izlaziti u namjeri da to urade pješice dohvatio se pendreka, uz komentar kako ovo „nije stočni sajam“. Umalo je došlo do „belaja“ pa se dotični ispričao Hrvatu, koji nije prihvatio takvo očito vrijeđanje, a na svoju sreću trebinjski policajac na ovom prijelazu nije kasnije viđan.
Iako je bila namjera da to bude 1. listopada, kako time ne bi kvarili skromno obilježavanje (političari ga izbjegavaju poput vruće kaše) obranjenih Čepikuća … i zaboravlja se time valjda još ponečeg od Domovine prosvjed ćemo odgoditi za dogledno vrijeme.
Kako bi se pripremili svi skupa ovim pozivamo Nadležne da se pridruže.
Hoće li se nositi bijela ili zastava Republike Hrvatske na Našoj zemlji, koja je pod ingerencijom Bosne i Hercegovine ne znamo. Viđet ćemo što nadležni kažu. Sve jedno. Samo neka ne reću da je sve u najboljem redu i da mi neki ne „talasamo“ jer će im to „u redu“ onda trebati i biti. Na finamentu ove storije o stavljanju svih Nas doli pred svršen čin njizi Gori sretno ovo pisanje završavamo, a treba priznat i rijet pošteno i kako dolikuje.
Hvala vlasteli Grada na ovijem divnijem poklonima što nam je upriličeno, pače još više na stavljanju pred gotov čin velebnijeh “NAM” projekta, ponaosob prezentacije da nam se pokaže što je „sudbina“ do nedavno NAŠEGA Srđa… Najveće “investicijske” rasprodaje najboljeg i najvrjednijeg komada hrvatske Zemlje debelo zalivenog krvlju Njenih branitelja … Napokon je razvidno za što smo se mi to borili. Da to nije bilo za naš škrti kamen, nego za debele džepove onih, koji su im vlasnici.
Hvala i vrijednom, pomalo za rad u zajedničku korist skromnom vlastelom, kažu neki suverene Hrvatske, na šutnji jer to što se radi nisu naša nego njihova posla, a bogme i računi…
„Naša“ izložba na „našoj“ tvrđavi za naš Golfograd… samo ne i moj, ni onih nekad krvavih i od znoja mokrih košulja… Malo po malo o NJIMA, kojih više među nama nema, i onima, koji štuju njihovu žrtvu, govori se da su bili “od zla oca gore matere”. I to govoru oni, koji su spremni prihvatiti ovakav izuzetan plod napretka i vizije boljitka? U EU ropskoj prijestolnici kulture Dubrovniku, kojemu bi bilo bolje da ima svoj Grad i Srđ i Omblu, i da mu EU ropska ne dava priznanja i certifikate o njegovoj kulturi jer ih je on dao Europi… po 55 kuna, kojima su spasitelji neodrživog razvoja, slično kao za judine škude, prodali cijeli taj ogromni plato. Ostat će za generacije potomaka i svojih i drugih poznati. Grad će ih zlatnijem slovima napisati … nikad im se neće zaboraviti…
E sad na kraju ima li i kakav dežurni ženski i muški povjesničari za prekrajanje povijesti pa da nam tupastijem objasne kako smo Čepikuće branili u Hercegovini pa da im mi kažemo dvije tri riječi prije Prosvjeda, koji bi mogao izazvati i prvi međunarodni incident Hrvata na hrvatskoj zemlji od kojega će nas valjda, recimo braniti, BiH i RH specijalci. Možda zovnu i onoga iz Trebinja, koji bi pendrekom na „stoku“…
E moja Domovino tek se ima vidjeti koliko jadna.
Marko Mišo Mujan
p.s. Na fotografiji Maria Raguža je samo djelić uz samu pravu granicu iznad Čepikuća (RH) prema Trebimlji od spomenute naše zemlje, koja je trenutno pod ingerencijom BiH.