Nekad je Rijeka bila poznati lučki grad, a donedavno Dubrovnik Grad kulture, koji zaslugama tuđih u povjerenju materijalno oplemenjenih zamisli, ne samo ‘našega’ Gradonačelnika, postaje lučki grad sutra.
Malo što je od zastarom gonjenja Sretne naslijedio, nego je još sve to naopako i razvio do ucjene opstanka, u populističkoj budućnosti Dubrovnika socijale, igara i rijetko nuđenog ‘kruha’, ali pripazite i kruh dolazi na red.
Već je svima postalo jasno zbog čega se igra golfom i zbog čega je ‘igračima’ važno šporkati svaki Naš dragocjeni kamen donesen u Grad da bi ga se utopilo među ‘svjetske bisere’.
No, zbog čega se projekt izigravanja golfom za realizaciju Golfograda nije pokrenuo bilo gdje u Hrvatskoj, nego baš u Dubrovniku. Prije pet ili deset godina, niti je projekt bio to u što se izrodio, niti građani Dubrovnika svjesni da se trebaju obratiti svojemu razumu, mjesto prepustiti vodstvu mesara na pašu, koja se prikazivala tako unosnom, prvo zelenom, a potom dukato-škudno žutom.
Zašto im je važno da Dubrovnik ne bude više prijestolnica kulture u Hrvata, a kamo li posrnule Europe, potpuno je razvidno. Poljoprivreda, uzgoj stoke i tretman šišanja autohtonih ‘domorodačkih’ ovaca postaje izvjesnom kulturom, a ona se sustavno razvijala do apsurda. Gdje bi se u Hrvatskoj, ili šire, našla takva krava muzara, kakva je Dubrovnik.
Nije južnije što je tužnije, nego je tako odredila politika ovdašnjeg Dubrovačkog Dogovora, ali i ona tamo gore u vrhu sustava meda, perja, ali i pepela, sivih eminencija vrhunski situiranih ‘odličnika’, koji bahato koračaju lijeva desna, a nama uvijek ponavljaju ocjenu sjeno-slama, jedan-dva.
Zbog čega je bogati Dubrovnik na repu i krpari zračne mostove, a ne ustrajava na auto cesti (osim onoj preko Trebinja), treba pitati najodgovorni… Šuicu, Vlahušića, ali i cijelu političku vrhušku Dubrovačkog Dogovora što u naše ime, našim novcima financira one koji im dohodu ojačati imovinske kartice. A ‘investitori’ Grad ‘vole’ zbog njegovoga bogatstva i našega novca, bez trunke emocija. Za takve probrano povjerljive partnere treba graditi hidro-akumulacije, tunele, 14 metara široke ceste do Srđa, dalekovode, rušiti i graditi TV tornjeve, napraviti skupo ocjevljivanje postojećeg vodovoda, jednog dana neminovno i sanirati kanalizaciju, koja nema u planu odvod. Prema tom pogubnom planu uz 90-ak posto investicije iz naših špaga, ‘investitori’ su sa svojih 10 posto trebali postati apsolutni gospodari, za sad, cijelog platoa Srđa. Zbog tih, oči u oči ‘dogovorenih’, a ne realiziranih usluga, političari im za uzvrat, a pod račun, serviraju jedino preostalu zelenu oazu na Sv. Jakovu.
‘Slučajno’ imamo i samo jednog, kažu tursko-francuskog ‘investitora’, kojemu se lučki putnički terminal iznajmljuje za sitniš na 40 godina, ne bi li se i Gruž lagano opteretilo (ne samo Marinom) i tiho preselilo u Župu ili na Ivanicu.
Samo nesposobna i gramziva vlast može ovako vrijedne i samo-isplative resurse, koji ne traže visoku tehnologiju i ulaganja predati u koncesiju strancima.
Moj prijatelj, i vrsni intelektualac, zaključuje da je Dubrovnik izdržao rat i privatizaciju u kojoj je ostao bez banke, hotela i privrede a sada mu slijedi neumizacija obale, kako bi postao jeftina kolonija za kruzere, golfere i filmske spektakle.
Na žalost onih, koji guraju naprijed, priznato štetne nam projekte, istinski Dubrovčani su branili i brane Dubrovnik.
Ne može ih se poistovjetiti, uz sve pokušaje već zaigranih igara podjela, sa onima, koji su imali spremne za potpis, a i potpisane, elaborate o predaji Grada. Na žalost, bestidno, izdajničke Projekte odobravaju i danas. Domoljubi to ne rade. Koliko je poznato, ondašnji Zagreb i predsjednik Tuđman bili su protiv predložene predaje Grada, a jeli tome tako, što se tiče Zagreba danas, pitanje je. Treba se nadati da postoje snage koje su za Dubrovnik u, do duše kakvoj takvoj nam, Hrvatskoj.
Jedan moj, u ono doba mladi suborac, čin pokušaja izdaje 1991. godine ovako danas komentira: ‘Pregledajte spisak potpisnika i imovno stanje i sve će bit jasno. Ja sam bio još dijete i htjeli ste me predat, sramite se i još se nazivate braniteljima, domoljubima, intelektualcima a u biti ste obične izdajice i dezerteri, profiteri.’
Gdje su u ovoj priči Grad i Gradonačelnik, koji je svojom pristranošću u svezi Tvrđave Imperijal i Tornja Slobode na Srđu dopuštao, i što više podržavao ucjenjivanje branitelja od strane „investitora“ na sastancima, kojima je predsjedao. Njegovo ‘sluganstvo’ ima svoje dublje korijene i od izdajstva Dubrovačkog Dogovora. Vraća nas u vrijeme gospodina Iva i gospođe Dubravke, koji su prodavali metar zemlje na Srđu za 55 kuna. Čovjek se upita je li taj metar zemlje na kojemu je ostala zauvijek krv Hamdije Kovača, Vedrana Ivoševića, Antonia Vatovića, Maria Pezzia, Franci Lazibata, Željka Raguža i drugih hrvatskih junaka bio vrijedan tek jedne čaše skupljega vina u malo boljem restoranu.
Ono što je ovdje napisano nije nikakav osobni odnos, nego stavljanje pred ocjenu javnosti, koja ima svoju pamet, ali na to prisiljena preparira savjest sve bliže stupu srama a to onda postaje prilično nezgodno.
Na kraju dodajem: ‘Danas se u Dubrovniku hoda po Našim mrtvima i to je zvanična politika… Samo čekam da ovo neko demantira…’
p.s. čitajte slobodno na glas