Jednom sam napisao: ‘Razlika mene i njih je što oni u biti ne vole Hrvatsku a ja ne volim što je ona njihovom popriličnom ‘zaslugom’ za sad ovakva’.
Sad kad se umirilo, evo je… ‘Priča o taksistima, a i braniteljima’:
Kaže brižni sugrađanin: ‘Nisam baš za silu, ali i ovo što su taksisti učinili je bezakonje i anarhija… Da su blokirali ministarstva, Vladu i Sabor veći bi efekt bio i možda bi ih natjerali da donesu pravičan zakon, a ovako su samo naljutili javnost.’
U pravu je oni su napravili nešto (ne i dovoljno), samo bi li to On blokirao Ministarstvo, Vladu i Sabor ili bi dalje hladio jezik.
Mrkva pleše na dugomu štapu. U mrkvu se gleda, a štap do mrkve doći ne da. Začarana javnost u batinu i ne gleda, pomalo slatke mrkve padaju s ‘neba’ i pjevaju gdje padamo Gricko gricka gric, eto Gazdama, sve malo po malo, u čampere slasni ženik Dubrovnik.
Što se tiče bezakonja, i taksisti o njemu govore na bijelo, a i oni na crno. Držim puno toga što se događa, prije svega tužnim, a palice u rukama istjerivača ‘pravde’ anarhičnima. Razum i palice za baseball i golf u nas ne idu zajedno.
Nego da promislim. Hrvatska zemlja ne može sama sebe braniti. Za to joj trebaju oni, koji će to raditi svatko koliko može, kako može i ono što može. Ostali, koji kroz život u njoj gledaju samo svoja posla i interese, bez obzira na najbolje želje, kasno shvate da se nalaze u barci što se lagano puni. Jeli lako djelovati i izbacivati vodu? Nije! Lakše se ona sama puni i pomalo tone. Mnoštvo udara po barci u panici i neznanju, nekima se naknadno ne sviđa dizajn. Svakako, treba kritike, a i zamisli, upućivat na članove profesionalne posade, do duše korumpirane. Samo od sebe sve će više tonuti u interese za procent, a to nije nova igra. Lihvari znaju da je malo čestitih, koji joj mogu odoljeti.
Ljudima su često ti (svih boja), koji nisu mogli odoljeti, ne samo uzor, nego im služe za osobni primjer, a vrag je vrag, niti ore niti kopa, a eto ga. Nemaju pojma, a ponajmanje volje ‘boriti’ se za svoju Domovinu i svako djelovanje, u tom smislu, nekih drugih, drže besciljnom borbom ‘taksista’ s vjetrenjačama, a to je veliko zlo, koje nudi svakomu svoj sebični štap, umjesto da se složimo i svi uhvatimo za jedan zajednički. Tko dalje pljune iz barke oslobodit će izuzetno malo težine, kojom je opterećena, u nadi da će iz magle odgovor na tu radnju biti svjetlo spasa što je ravno dobitku na propaloj EU-Ropskoj lutriji.
Djelovali bi, ne znaju kako, ili bi o svom poslu, pa dok dura. Drži vodu dok Majstor ne ode i bit će tako dok novi ne dođe iz pokušaja u pokušaj da nam maznu zemlju, vodu i zrak,. Dubrovniku pohodi još jedna vruća, siva jesen s neprijateljskim aspiracijama na Omblu, Srđ, prekograničnu vodu i kanalizaciju. Nagle su promjene u prometnim rješenjima tamo-vamo koridora, vijadukata preko izvora Omble. Bit će napeto. Hoće li Most koridorom morati preko ustupljenoga koridora?!
Ako mislite da priča o taksistima nije vezana za zajedničku nam sudbinu, onda evo ‘Priča o Ivici i Marici (izmišljeno ime)’:
‘Predstavnici tvrtke Razvoj golf odnosno investitora u projekt golfa na Srđu, primjerice Maja Brinar i njezin suprug, izraelski ulagač Aaron Frenkel, već su najavljivali mogućnost tužbe zbog tog projekta poručujući da ni nakon deset godina i uloženih 130 milijuna eura ne mogu pokrenuti projekt golfa na Srđu. Prema nekim medijima, vrijednost te tužbe procjenjuje se na 500 milijuna eura’.
Zamagljeni korupcijski interesi vladajuće vrhuške su protivni drugačijim ‘političkim’ opcijama čime ta vrhuška izravno radi na štetu Naroda. Sađenje tikava vragovima uvijek baš i ne pođe za rukom i onda bi malverzacija trebala donijeti još štete nama, a koristi njima, pri tom se zaboravlja šporka roba, kao da je nije ni bilo, a bilo je! Neka se sad pere komu je unaprijed plaćeno za pranje.
E moj čitatelju, da ne dođe do kakvoga iznenađenja, Majstori dijele nas dolje i dilaju sve gore, a pojedinac grabi sebi, ne videći da mu se ono što stiče nalazi na tlu močvare za čije isušivanje ne bere brigu. Kurta i Murta su se naučili biti naizmjenično na konju i lomit mu kosti. Jeli se tko pojavio da bi konja bolje pazio i manje iskorištavao obojicu jahača, uz pomoć svih Agrokora, INA, HEP-ova i ‘domaćih’ medija, udri po njemu. Moguće se suprotstaviti tomu uigranomu dvojcu ‘bez’ kormilara, ali nije lako. Mnogi, i kad čuju kako, vide da je to žrtva na koju nisu spremni, jer pojedinac od nje ne profitira nego zajednica budućnosti. U glavnomu, velika većina bi sebi željeli puno, a sve je manje svega za svih.
Nakon Vida dobre volje, pa Dubravke od Sanadera i njezina protivnika isto mislećeg, a izrazito gorljivijeg da uhvati što je od nje preostalo, evo je došao red na Mata Frankovića gasiti požar, koji je izvjesno vrijeme bez gorive tvari ostavio da tinja Nikola Dobroslavić. I sad bi tu malverzaciju trebali gradonačelnik i Župan ili gasiti ili paliti, ali ‘ne’ znamo što će im odozgara reći oni veći. Nije ni važno. Mi smo Dubrovnik. I hrid, i zid, a malverzacija na Srđu ima sve koruptivne i manipulacijske faze i slojeve, makar se njezini sudionici i zaklinjali u svoje poštenje. Eto da im i vjerujemo u naivnost, kako ne znaju o putovima novca, ali kako kad sve završava na iskanju škuda i dukata, kojima bi trebalo ‘pošteno’ isplatiti ‘naivni’ mozak malverzacije i one, koji su mu iskazali svoju lakomost. Od priče o ljubavi zbog golfa se došlo do prodaje onoga ‘krša’ zemljišta po 55 kun, a sad i do cifri od 500 milijuna eura odštete za to naknadno ‘ozakonjeno’ građevinsko zemljište na kojemu ni Dominikance od stigme nečasne ‘rasprodaje’ nisu sačuvali, niti ih od njega ogradili. Što je tu još bilo čisto, možda ono da im serviramo hidroelektranu (akumulaciju), ili da nas se ucijeni za 14 metara široki put do Srđa, Tunel od svjetlosti, tunel od vodo-nepropusnost, da im rušimo, gradimo i platimo naš Toranj OiV.
Naposljetku, je li bilo pošteno staviti umorne Branitelje ‘na zadnje noge’ u pokušaju da ih se iseli iz utvrde Imperijal u temelje Tornja Slobode, i pozicionira njihov muzej iza Muzeja gospođe Maje Frankel (Brinar). Je li pošteno da građani Dubrovnika i Hrvatske plate 80 posto investicije’ da bi netko sa svojih dvadesetak posto imao svoj vlastiti Golfograd i Svoj Naš Srđ. Tko je tu lud? Ništa od Golfa s jednim manjim i jednim većim hotelom, koji je bio u onoj prvoj Vidovoj inačici. Zašto? Pa zato što su gospoda od Svijeta znali, kako se ne isplati, a bilo bi donekle pošteno to Vidovo, glede okolnosti onoga vremena i tadašnjih mogućnosti na koje se neki pozivaju. Ipak Vido, koga zmija ujede i gušćerice se boji. Sve kasnije ubačeno, uključujući nekretninski biznis s vilama na obodu Srđa i apartmanima, i provaljenog im bahatluka Bosanke 1 i 2, nije imalo opravdanja, osim u protunarodnim interesnim kružnicama vlasti i zla. Neka si gospoda jednom napokon plate, ako im je do uživanja i zarade, ali neka to rade bez nas na mjestu gdje je to moguće i kako je moguće jer ovako, kako je zamišljeno, na našoj crkavici, izvučeno iz ‘bogatoga’ Grada – neće ići. Što se dogodilo u osvit najavljene tužbe. Domino je zaigran na tuđem terenu, bez pokrića fiducijalnim kreditima i zaboravilo se na razum i domoljublje našega Čovjeka, koji je ukazao na to kako nam je Srđ braniti i u ratu i u miru. Sudska rješenja nisu mogla protuzakonito i bludno odobriti kriminal povećanja obuhvata, ali sad će bijelosvjetska protutužba. Velmožu od filmske industrije, i njegove upozorbe na ovu temu, neću ovega puta kritizirati jer one ishodu od velike pameti. A takva ‘Pamet’ je skupa, naravno tko je naplati! Barem su oni iz priče naučili tezoro poduplavat svakim prigodama, a pogotovo poštenjem? Rabotama i za džaba? Statiranjima? Kiše su pale, Ombla se muti, gradske firme u dugovima, apartmani, nakon mandata u njima provedenim, iznajmljuju, a u stanovima se živi. Sve pošteno, zar ne?
Marko Mišo Mujan, mag.pol.