U teatru su u tijeku intenzivne pripreme za novi premijerni naslov. Nakon što smo nedavno odgledali Hamptonovog ‘Filantropa’ u režiji Branka Ivande, na red je došao Mizantrop. Predstava se temelji na frančezariji Marina Tudišića prema komediji J.B.P. Molièrea, a režira je Dario Harjaček. Među glumačkom ekipom je vrsni Marjan Nejašmić Banić čijem se pojavljivanju na sceni publika posebno veseli jer je oduševio prošlo ljeto na Igrama ulogama gospara Lukše u Kafetariji i Arkulina u kazalištu. Inače, Nejašmić Banić je Dubrovčanin sa splitskom adresom. Naime u Splitu je završio akademiju te je stalni član ansambla splitskog HNK.
Nakon Filantropa na red je došla sušta suprotnost – Mizantrop. Probe su u tijeku. Kako je raditi na ovom klasiku? Koji lik tumačite i koliko Vam je blizak ili stran, drag ili pak mrzak? Na koncu – izazovan?
Atmosfera na probama je zbilja sjajna. Svi se načelno dobro poznajemo i uvažavamo. S redateljem Dariom Harjačekom sam već imao sreću raditi Molierovog ”Umišljenog bolesnika” u HNK Split 2019.godine gdje sam također tumačio naslovnu ulogu, a sa ansamblom Kazališta Marina Držića sam uspješno surađivao u više navrata. Mi radimo verziju koju je Marin Tudišević napisao prema Molierovom ”Mizantropu”, koja nije pisana u stihu nego u prozi na izazovnom dubrovačkom jeziku 18. st. Moj lik se u ovoj dubrovačkoj inačici zove Džono i ima dosta sličnosti sa likom Alcestea iz originala. Džono je socijalno anksiozan, intelektualno nadmoćan te iz svoje vlastite unutarnje nesigurnosti ne uspijeva ostvariti ljubavni i prijateljski odnos. Osobno sam dijametralno suprotna ličnost od već spomenutog Džona, ali zato u svakodnevnom društveno-političkom životu pokušavam naći modele za kreiranje lika. Za sad mi je cjelokupni proces poprilično izazovan, što u konačnici i volim. Smatram da svaki glumac sebi treba postavljati izazove jer je to uspješan put ka izgradnji i oplemenjivanju unutarnjeg glumačkog bića.
Istina – laž, pravda – nepravda, na koncu filantropija – mizantropija… uvijek su za filozofsko, književno, uopće ljudsko propitivanje aktualne suprotnosti. Ima ona stara mudrolija da ‘Istina nije uvijek revolucija’, ono što je za jednog/jedne pravda, za drugog/druge je nepravda, a nerijetko, najevidentnije možda u partnerskim odnosima, najveću ljubav zamijene prijezir i mržnja. Kako Vi pristupate, u teoriji i praksi, ovim krajnostima? Crno – bijelo ili izmirujuće? Kako na sceni dok gradite lik/likove, ukoliko imate tu slobodu, tako i u privatnom životu.
U teoriji sve uvijek zvuči idealno, za razliku od prakse i života. Nekako pokušavam uvijek naći balans. Katkad uspješno, a u većini slučajeva neuspješno. Naravno da se moramo prilagoditi društvenim konvencijama i ponekad zaobići istinu te izreći neistinu ili laž, a pogotovo zbog višeg cilja ili da ne povrijedimo dragu osobu. S druge strane, u nekim situacijama treba nepokolebljivo inzistirati na istini. Zato mi dramski umjetnici imamo tu sreću i privilegiju jer u teatru konstantno tragamo za istinom.
Molière se bavi i pitanjem je li moguće mijenjati ljude ili ih pak treba prihvatiti onakve kakvi jesu?! Nekako kroz život svi polako, teško i bolno, ali sigurno dođemo do iskustvenog zaključka da je moguće mijenjati samo sebe. A druge – prihvatiti. U teoriji zvuči jednostavno to – prihvatiti – ali u praksi ne samo da nije lako, nego je nerijetko vrlo teško, nekad čak i nemoguće. Kako Vi stojite s prihvaćanjem?
Jedna od najljepših stvari u životu je biti prihvaćen u bilo kojem smislu. Mišljenja sam da je prihvaćenost jedna od osnovnih garancija sreće. Svako ljudsko biće prvo treba upoznati i prihvatiti sebe sa svim prednostima i manama da bi mogao prihvatiti drugoga. Svi se mi neminovno kroz život mijenjamo. Netko u pozitivnom, a netko u negativnom smislu. U odnosima nikad nisam pokušavao mijenjati druge, dok sebe svakodnevno pokušavam mijenjati, nadam se na bolje. Ponovno moram izraziti sreću i zadovoljstvo radom na ”daskama koje život znače” jer imam mogućnost pokušati, kroz predstave i uloge, mijenjati mišljenje publike o pojedinoj temi, postavljati aktualna pitanja i progovarati o bitnim i važnim temama u današnjem društvu.
Sad kad smo riješili pitanje prihvaćanja prelazimo na još jedno vrlo važno pitanje – ego. Potreban nam je za opstanak, ali ključan je balans. Nekad dozvolimo da nam ga slome, nekad ga pustimo da se previše uzdigne. Pa kako stojite s egom?
Smatram da je ego jedan od osnovnih pokretača i razloga zbog kojih se umjetnik počne baviti bilo kojom vrstom izvedbene umjetnosti, a pogotovo glumom. Apsolutno se slažem da je bitan balans, ali dokle je god ego u službi hrabrosti, samopouzdanja i iskrene ljubavi i poštovanja prema samom sebi a pri tom ne ugrožava ostale kolege, ego ne predstavlja problem. U koliko moj ego počne koketirati s narcisoidnim poremećajem, uvjeren sam da će moji bliski prijatelji i kolege brzo reagirati, i djelovati kao korektiv.
Egu neminovno gode pohvale kakve ste Vi dobili za ulogu gospara Lukše u prošlo ljeto u sklopu Igara premijerno izvedenoj Kafetariji. Ali s druge strane opaska kritičara koji su komentirali da je ‘nevjerojatno da jedan takav glumac, još Dubrovčanin, nikad dosad nije zaigrao na Dubrovačkim ljetnim igrama, a kao profesionalac je na sceni kakvih petnaest godina’ upućuje na činjenicu da ste bili nepravedno zapostavljeni toliko dugo vremena. Kako je to Vaš ego istrpio? I ‘naslađuje’ li se sad, a makar malo, kad su stvari što se reče došle na svoje?
Zaista ne želim razmišljati o okolnostima zbog kojih mi prije nije bila ukazana čast sudjelovanja na Dubrovačkim ljetnim igrama. Želim vjerovati da sam došao u pravo vrijeme, s dovoljno iskustva da se na najbolji mogući način predstavim svojoj dubrovačkoj publici. Samim nastupom mi se ostvario dječački san, a pogotovo ulogom gospara Lukše. S optimizmom gledam u svoju budućnost na Igrama i veselim se svakoj novoj ulozi, ili kako kaže Salvador Dali: ”Najviše se volim sjećati budućnosti”.
