U zadnjem tromjesečju prošle godine vidjelo se da inflacija ne posustaje nego ubrzava. Što je učinio guverner HNB-a i njegovi vice guverneri? Ništa. I sada smo tu gdje jesmo – inflacija nam buja k’o dizano tijesto za kiflice po receptu ministra Šušnjara. Od rujna 2024. i na očigled svima. I – ništa. Guverner nam je tek preporučio da kupujemo na akcijama. Pa to i radimo. Ali ne zato što racionalno kupujemo nego zato što moramo. Uvijek je bilo da sit gladnom ne vjeruje – ističu s platforme Halo, inspektore koja je posljednja tri tjedna potaknula hrvatske građane na bojkot kupovine. No, to je, ističe za DuList ekonomska analitičarka Marta Kisić Kamić privremena mjera bez nekakvog efekta. Baš kao i reguliranje cijena, odnosno njihovo zamrzavanje. Budući da Hrvatska ima najvišu stopu inflacije u eurozoni, Kisić Kamić tumači nam tko je zapravo generira.
Financijske institucije, država…
—Inflaciju u prvom redu generiraju financijske institucije, što smo svjedočili u zadnje vrijeme te država kao jedan veliki aparat. Funkcionalni aparat ili ne, sad bi se o tome dalo raspravljati, ali država nikad nije bila dobar gospodar. Osim financijskih institucija i države, inflaciju generiraju i cijene energenata, što se u nas odnosi na električnu energiju, ali i komunalne naknade. Opet kroz pore i grane države jer lokalna uprava i samouprava te odluke donosi dirigirano od strane države – ističe Kisić Kamić. Kad govorimo o financijskim institucijama to su prije svega banke, ali i osiguravajuća društva, a naša sugovornica sve to gleda najviše kroz osiguranje cestovnog prometa.
—Nemojte zaboraviti da nam početkom svake sezone cijena korištenja autocesta ide gore. To se događa upravo pred sezonu, u onom trenutku kad nam dolazi veliki broj turista. Međutim, to se automatizmom odražava na stanovništvo i na poduzetnike. Pogotovo na nas u Dubrovniku jer mi još uvijek nemamo autocestu, bijemo boj s kolonama, zamislite koliko je to potrošene benzine i vremena u tim čekanjima… Sve to defacto nosu na leđima građani i poduzetnici – ističe. Sad se, dodaje, digla halabuka zbog visokih cijena turističkih usluga jer nećemo biti konkurentni u odnosu na Grčku, Italiju, Španjolsku, Portugal…
— Mi nemamo druge mogućnosti nego imati kamion za dovesti nešto u grad. Sve je to veliki začarani krug. Kad na nivou države podignete cijenu cestarine, ona se mora reflektirati na cijenu kave i tih 10 deka kave ili cukara ne dobivamo više po cijeni od jednog eura nego po cijeni 1,5 euro. Možete samo zamisliti što će se tek dogoditi kad struja poskupi 1. travnja. Već je povećanje cijene energenata s nove godine generiralo inflaciju u velikoj mjeri. Mi zaboravljamo da smo promijenili društveno uređenje. Iz socijalizma smo pošli u kapitalizam. To smo željeli, željeli smo raditi, u tom radu ostvarivati profit i zarađivati. Ako želite ostvarivati profit, onda to samo može regulirati tržište. Pa kad nas oklapi ove godine, kad nam ne dođe broj turista koji smo očekivali, nego nam dođe znatno manji broj turista manje platežne moći, onda ćemo se morati vratiti u nekakve druge okvire – objašnjava Kisić Kamić te se dotiče i činjenice kako je država donijela i pravilnik o povećanju bruto iznosa plaće.
Tržište mora regulirati i plaće
—Neću rijet da su u Hrvatskoj plaće velike, dapače, ali ako to regulira država, a ne tržište, onda vama tu nema sreće. Poslodavac mora ocijeniti hoće li on radnika platiti 1.000 ili 2.000 eura. Ako ga ne može naći na tržištu, on će ga platiti 2.000 eura. Ako ga može naći, ako je velika ponuda, on će ga platiti manje. Nema tu velike filozofije – objašnjava dalje te dodaje kako država nije dobar gospodar. Ne smijemo zaboraviti, napominje, kako su ključne energetske tvrtke u vlasništvu države.
—Znam da je strašno promisliti da HEP pođe u privatne ruke. Ok, nije ni meni to ne znam kako drago, ali… Državne firme financiraju sport. I neka financiraju, to im je odbitna stavka, oni će za to platiti manje poreza na dobit. Sve to vuče jedno drugo, ali što ima državna firma financirati sport? Zašto Hajduk i Dinamo ne financira privatna osoba. Neka te klubove netko kupi i čini s njima što god hoće. Zašto bi to platio građanin RH? Znam da ću možda podignuti neke duhove, ali zašto bi to plaćali vi ili ja ako meni nije nogomet drag, nego mi je drago plivanje. Zašto oni ne ulažu u infrastrukturu? Zašto ne smanje cijene goriva? Zašto ne smanje cijenu struje pa bi to generiralo manjom inflacijom. S druge strane, moramo računati na to da u nas stanovništvo ima jednu cijenu električne energije, a da je ta cijena za gospodarstvenike dvostruka ili trostruka – dodaje.
Ono što je koštalo kunu, danas košta jedan euro
Naravno, kad poskupi gorivo i ostale cijene prate rast, no kad pojeftini cijene ne idu dolje, prokomentirali smo.
—Tako je jer imate jednu tvrtku na tržištu. To je INA i ona je regulator cijene goriva. Da ste dozvolili da u Hrvatsku uđe još pet firmi, ali ne da kupuju to gorivo od INA-e, jer sve privatne pumpe moraju kupovati od INA-e pa rade na sistemu rabata. Dozvolimo nekoj korporaciji da uđe na tržište. Opet je tu regulator država. Država je ta koja ne dozvoljava nego štiti interes INA-e. Sve je to meni jasno, ali mi bismo malo htjeli biti kapitalističko društvo, a malo socijalističko – mišljenja je Marita Kisić Kamić. Naglašava kako kupovna moć opada i to u cijeloj eurozini, što će se odraziti i na turizam od kojega mi u Dubrovniku živimo.
—Dobit ćemo goste manje platežne moći, a znate što se tada počne događati, od nereda, bahatosti… Jedan je to začarani krug iz kojega se jako teško osloboditi i jako teško izvući. Očito ćemo morati proći ono što su prošli Talijani. Talijani su, naime, morali proći svoju katarzu iz lire u euro i to se danas događa nama. Nemojmo više govoriti o pretvorniku 7,534. To više nema nikakve logike. Budimo iskreni i recimo da ono što je koštalo kunu, sad košta euro. Nemojmo stoga više množiti ni dijeliti. To je u momentu bio pretvornik iz kune u euro, ali tijekom vremena to se jednostavno istopilo. Italija je prošla svoju katarzu, Slovenija isto, ali se ona puno brže izvukla nego Italija. Italija se pak vratila na svoju poljoprivredu. Od turizma kojega je gajila, vratila se svojoj poljoprivredi. Mi u Hrvatskoj pa sigurno 60 posto, ako ne i više, poljoprivrednih proizvoda uvozimo iz Italije, Španjolske i Portugala, čak i maslinovo ulje. Ako mi ne bi trebali imati za svoje potrebe maslinovo ulje i još ga izvoziti, onda ga ne bi trebao imati nitko. Mi smo ograničeni na turizam, a turizam je osjetljiva grana, neđe nešto zašuška… Pogledajte Santorini. To će ove godine tamo poći? Samo jedan nepogoda turizam može dovesti do kraha – ističe. Podsjetili smo kako smo turistički krah imali i tijekom pandemije koronavirusa, no očito ništa nismo naučili. S tim se složila i naša sugovornica. Smatra i kako bi Dubrovnik kao destinacija trebao smanjiti broj brojenja noćenja i dolazaka, a početi sve gledati kroz financijske pokazatelje.
Kako opstati bez povećanja cijena?
Kroz razgovor smo došli i do reguliranja i zamrzavanja cijena u trgovini.
—Privatnik će zamrznuti cijene jer mu je zakonodavac to rekao, ali on će morati naći sebi prostor da poveća cijenu neđe drugo da bi mogao opstati na tržištu. Ako ne, onda će zatvoriti butigu. Zašto je Tisak pozatvarao sve trafike? Jer mu se više nije isplatilo. Kad ulažete u nešto, ne možete očekivati profit odmah, ali makar da pokrijete osnovne troškove, da ne generirate dugovanje. Ako ga generirate iz godine u godinu, idete u gubitak. A ako ste pet godina u gubitku po sili zakona idete automatski u stečaj. Kako ću onda opstati ako i ja ne povećam cijene? Mi najprije moramo u svojim glavama napraviti zaokret i svi se skupa moramo zapitati što hoćemo. Hoćemo li kapitalizam ili se još hoćemo provlačiti kroz grane socijalizma? – mišljenja je naša sugovornica. Još jednom ponavlja: ‘Banke i javne institucije generiraju inflaciju’.
— Sad kad je došlo do zasićenja, lupamo glavom o zid. Država bi se trebala malo više ponašati kao gospodarstvenik. Kroz poreznu politiku država treba sagledavati prihode trgovačkih društava pa razrezivati porez na dobit… To je bit. Ako si više zaradio, plati više poreza, ali dozvoli čovjeku da nešto ostane i njemu za živjeti. Za nešto sebi priuštiti. Ne ostvarivanje ogromne dobiti da se bahatiš, ali svaki poduzetnik želi na kraju ostvariti neku dobit da može sebi i svojoj obitelji nešto priuštiti.