Dubrovčanin Mario Obuljen napisao je tekst kao rođendansku čestitku Hrvatu s češkom adresom, prof. Vladu Miluniću, ujedno autoru Plešuće kuće u Pragu koja je čak dobila priznanje i proglašena zgradom godine u američkom časopisu Time 1996. godine.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Piše: Mario Obuljen
Profesor Vlado Milunić, rođen u Zagrebu s adresom u Pragu ujedno kao predavač na češkom Tehničkom sveučilištu u Pragu (ČVUT) je češki arhitekt i strukovno najpoznatiji živući češki Hrvat kao suator Kuće koja pleše slavi 81. rođendan!
Poštovani gospodine, profesore Vlado Milunić, sretan Vam 81. rođendan!
Ostaviti svijetu u graditeljsko naslijeđe Dancing House – Fred & Ginger u najvećem gradu Češke kao njegovom kulturnom i gospodarskom središtu, glavnom gradu Pragu. Plešuća kuća (češki: Tančící dům) koja kako tada po izgrađenosti tako i dan danas izaziva oduševljenje prolaznika, turista koje ostavlja bez daha i svih onih koji posjete Prag u tišini pruža ritam osnovan vizualizacijskim pjevom ‘o kakav li je to sjajan život’! Jer pružiti takvo graditeljsko nasljeđe stvaralačkog duhovnog obilja, genija umjetnika nije samo uspijeh s graditeljske strane, već je vrhunac majstoriranja i ljudske strane!
Sama zgrada je dizajnirana 1992. godine, a izgrađena tijekom 1996. godine. Sredinom osamdesetih godina Milunić je dobio angažman i od tadašnjeg vodećeg češkog disidenta i svog nekadašnjeg susjeda Václava Havela koji ga je 1986. zamolio da mu projektira podjelu stana kojeg je s bratom naslijedio poslije smrti roditelja. Projektirati stan ‘državnom neprijatelju broj jedan’ nije moglo proći bez posljedica pa je Milunića često saslušavala tajna policija, no ni on ni Havel nisu posustajali duhom. Milunić je Havelu u šali dnevni boravak od njegovog radnog stola odijelio rešetkom i skromnim ležajem kako zbog čestih boravaka u zatvoru ne bi kod kuće imao šokove, a u jednom razgovoru dotakli su se i susjedne prazne parcele na uglu Rašínove obale i Jirásekova trga na kojoj je nekad bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju Praga 1945. Milunić i Havel maštali su o tome kako bi se na toj parceli mogla izgraditi zgrada s kulturnim sadržajima (knjižnicom, kazalištem i kavanom) koja bi nastavila niz važnih kulturnih objekata koji se protežu uzduž Vltave. U studenom 1989. Baršunastom revolucijom oboren je komunistički režim, a Havel je postao predsjednik Čehoslovačke pa se i ta ideja mogla početi ostvarivati. Kad ga je posjetio direktor praškog stambeno-komunalnog poduzeća kako bi razgovarali o povratu njegove obiteljske kuće, Havel je spomenuo da je 1986. s Milunićem razmišljao o tome da se na susjednoj praznoj parceli sagradi zgrada s kulturnim sadržajima. Direktor nije dugo čekao te je Miluniću i službeno poslao narudžbenicu. Ideja za zgradu nalik na plesni par rodila se postupno – Milunić je najprije razmišljao o zgradi s kupolom nalik na raspuklu ljusku graha, o zgradi sa spuštenom crvenom zavjesom (ili gaćama), kao simbolom ‘striptiza’ totalitarnog režima te o ‘Zgradi slobode’ s likom mlade djevojke kao simbolom revolucije (‘Čehoslovačka Ivana Orleanska’).
‘Htio sam da kuća bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije kad se od totalitarnog statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je krenuo u svijet pun promjena, u našem slučaju nad frekventno raskršće u pravcu Praškog dvorca. Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus.’
( Susreti, glasilo Hrvatsko-češkog društva broj 33., 2015.)
Kad je Milunić javnosti predstavio svoju ideju izazvao je negativnu reakciju javnosti, uključujući i stručnjake, koji nisu bili spremni prihvatiti ovako smjeli arhitektonski projekt u historicističkom dijelu Praga. Plešuća kuća koja se međutim svidjela Pavelu Kochu, zastupniku nizozemske tvrtke Nationale Nederlanden koja je pristala biti investitor izgradnje. Kao rješenje za neutralizaciju negativnih reakcija pojavila se ideja da se široj javnosti nedovoljno poznatom Miluniću kao autor Kuće pridruži neki slavni svjetski arhitekt. Koch je najprije kontaktirao svog prijatelja, francuskog arhitekta Jeana Nouvela koji je suradnju odbio s obrazloženjem da je parcela premala za dvojicu arhitekata i jer je vidio da Milunić već ima gotov koncept i maketu zgrade. Kao drugo rješenje pojavio se Frank Gehry iz Los Angelesa koji se igrom slučaja u veljači 1992. zatekao u Ženevi kao član žirija jednog natječaja. Kad je Milunić Gehryju pokazao svoje crteže, on je shvatio njegovu koncepciju i prihvatio suradnju. Navodno je presudno bilo to što je Gehry kao Kanađanin bio veliki ljubitelj hokeja i češkog hokejaša Jaromíra Jágra te je rekao: ‘Za zemlju koja je Americi dala Jaromíra Jágra učinit ću sve’. Suprotno prvobitnoj ideji, umjesto zgrade namijenjene kulturi postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na posljednjem katu. Na njenoj terasi nalazi se metalna konstrukcija nazvana Meduza. Kuća i njeni autori dobili su niz priznanja, a američki časopis Time proglasio ju je 1996. zgradom godine.
Vlado Milunić je rođen u Zagrebu 1941. godine, netom prije Njemačkoga napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Njegovi roditelji liječnici Atena i Josip Milunić nakon Drugoga svjetskoga rata bili su u službi u Ministarstvu zdravstva, a zatim su 1946. godine dobili dvogodišnju stipendiju i otputovali u SAD. Godine 1948., u povratku iz SAD-a, privremeno zastali su u Pragu i saznavši za Titove čistke odlučili tu ostati kao političke izbjeglice. Vlado, zajedno sa sestrama Martom, Nevom i Rajnom, pridružio im se 1956. godine.
Budite pozdravljeni riječima Vlade Milunića:
‘Ja sam češki arhitekt jer sam završio češke škole. Isto tako nisam Čeh premda imam češko državljanstvo. Ja sam Pražanin jer je Prag moj dom. Predstavljam se kao Jugoslaven jer se tako osjećam unatoč činjenici da Jugoslavija više na postoji. Inače sam naravno Hrvat.’
