‘Ploveći Držićevim svemirima, Hebib se, radeći aktualnu seriju nakita/skulptura, hrabro, maštovito i razigrano upustila u likovnu avanturu koja nudi više različitih mogućnosti percepcije (i recepcije) učinjenog’, zapisao je o umjetnici Aidi Hebib Raguž povjesničar umjetnosti Antun Karaman.
Večeras je, u Domu Marina Držića, otvorena njena zanimljiva, samostalna izložba, nazvana ‘HAPPINESS+VIRTUE’, a mi vam donosimo što je sve o njoj zapisao prof. Karaman.
‘U mnogim se radovima odmakla od klasičnog poimanja nakita – prstohvatnu veličinu nakita, predmeta koji se obično nosi na tijelu, povećala je i monumentalizirala do mjere u kojoj je dominantnom komponentom postala volumenska – skulpturalna – dimenzija modelirane forme. No zbog toga nije odustala i od plemenitosti obrade zahvaćenih oblika. Upravo suprotno: materijale korištene u izradi povećanih formi tretirala je s jednakom toplinom, precioznošću i pažnjom kao da radi nakit, pa su one, unatoč većim dimenzijama, u svakome svome detalju, i u cjelini, progovorile suptilnim rječnikom nakita.
U radu na aktualnim tvorbama Hebib ni u jednom trenutku nije zanemarila estetske zahtjeve što ih izrada nakita pretpostavlja i traži; tek se, ponesena postmodernističkom slobodom izbora i rada, „poigrala” tehnikom rada; realizirane je artefakte, umjesto modeliranjem ili nekim drugim tradicijskim kiparskim oblikom rada, izradila „slaganjem” (assemblažiranjem) većeg broja disparatnih, ali zato ne i manje dekorativnih supstanci i elemenata/detalja, a povećanjem dimenzija pojedinih tvorbi (dimenzije pojedinih uradaka su 16 x 13 x 5 cm i 19 x 13 x 3 cm…), poželjela je iskušati (a to je uspjela i ostvariti) i one formalno-estetske i prostorne odnose (prostorno-volumenske međuodnose, relacije i interakcije elemenata gusto složenih u plitkim, ali slojevitim – „kutijasto” strukturiranim – reljefnim tvorbama) koje je teško postići u tijesno stopljenim slojevima veličinom malih, prstohvatnih, haptički prisnih i intimistički tretiranih formi, posebice onih koje bi trebale funkcionirati isključivo u tijesnoj vezi s ljudskim tijelom (što nakitu i jest prava svrha postojanja), s toplinom i mekoćom ljudske puti, o čemu, uostalom, izravno i zavisi razumijevanje utilitarnih i estetskih značajki nakita u njegovoj izvornoj funkciji.
Aktualnu seriju nakita-skulptura Hebib je nazvala inovativnom. U izvjesnom smislu ona to i jest, a je li ovdje riječ o nakitu ili skulpturi sasvim je svejedno jer, s kojega god izvidišta umjetničke tvorbe Aide Hebib promatrali, uvažavali ih kao osjetno povećane komade nakita, ili kao intimistički tretiranu neveliku skulpturalnu formu, rezultat je uvijek isti i uvijek ugodno iznenađujući – iskipareni, odnosno assemblažirani oblici emaniraju slojevite priče koje nas svojim misaonim, umjetničkim i poetskim komponentama, maštovitim oblicima i estetskim učinkom snažno privlače i izazivaju pažnju i duboke emocije. Njihova (moguća) određenja – nakit / skulptura / ili oboje – kao tri prepletena bistra potoka, ovdje su teško razdvojiva: izviru jedan iz drugoga, i odmičući se od zajedničkog toka nenametljivo izmiču jedan drugome, da bi se na koncu ipak spojili i, osnaživši je, nepovratno sjedinili u zajedničkoj matici. To ove radove uistinu čini posebnima i vrijednima svake pažnje.
O biografiji autorice više potražite ovdje.