Režiju i dramaturgiju opere ‘Madama Butterfly’ potpisuje Marin Blažević. Riječ je o čovjeku zaista impresivne biografije i postignuća. Blažević je, naime, priznati dramaturg, operni redatelj, kreativni producent, autor i urednik knjiga i časopisa, teatrolog te znanstvenik. Objavio je i uredio autorske knjige, zbirke eseja, znanstvene i stručne članke te tematske brojeve međunarodnih časopisa na engleskom, talijanskom, hrvatskom i slovenskom jeziku. Bio je i ravnatelj Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, potom intendant riječkog HNK gdje mu je u tijeku drugi mandat. U svakom slučaju sjajan izbor za veliki povratak opere na daske našeg teatra. Nakon premijere smo ga ‘uhvatili’ za razgovor.
Nakon dugo vremena u naš je teatar stigla opera i to famozna Madama Butterfly. Kakvo je bilo iskustvo postaviti je pred dubrovačku publiku i kakav je osjećaj nakon premijere?
Svaka izvedba predstave pred publikom suočavanje je s neizvjesnim, a svaki prvi susret s nekom publikom i njezinim kazalištem izazov je pred nepoznatim. Pa kad tome dodate činjenicu da dubrovačka publika u svome kazalištu doista dugo nije imala priliku vidjeti i čuti neku opernu predstavu, a i na Dubrovačkim ljetnim igrama opera se rijetko izvodi – jasno je da smo i mi u autorskom timu, kao i ansambl naše predstave, osjećali posebnu odgovornost i uzbuđenje. Naravno, ni u varaždinskom ni u dubrovačkom kazalištu nismo mogli postaviti ‘Butterfly’ u formatu standardnih opernih predstava, kako se to već radi u opernim kućama.
No, komorni format naše inscenacije ‘Madame Butterfly’ nismo prihvatili kao nužni kompromis nego shvatili kao umjetnički izazov. Zadane okolnosti inscenacije opere i u Dubrovniku i u Varaždinu nisu nam predstavljale zapreku nego poticaj i priliku da istaknemo one aspekte opernog žanra i izvedbe koji u opernim kućama često ostanu zapostavljeni. Blizina gledališta i pozornice omogućila nam je da se koncentriramo na ono dramsko u operi, pa time i na složenost, na intenzitet i na detalje ne samo u pjevanju nego i u – glumi. Naša ‘Butterfly’ tako je postala jednakomjerno dramska koliko i operna predstava, a dojma sam da je to zaključila i osjetila i naša publika, u oba grada. Uostalom, nije li u tome suodnosu, sukobu i skladu glazbenog i dramskog, upravo bit opere? Takav pristup bio bi nemoguć bez odličnih glumica-pjevačica i glumaca-pjevača u ansamblu predstave, predvođenih Anamarijom Knego u naslovnoj ulozi, Terezijom Kusanović i Aljažem Farasinom. Iznimno je važno da Senka Bulić i Paolo Tišljarić nisu niti pomišljali da u ovoj našoj zajedničkoj predstavi angažiramo pjevačice i pjevače iz druge ili čak treće ‘lige’. Anamarija i Aljaž zajedno su nastupali u ‘Butterfly’ već u riječkoj i ljubljanskoj Operi, a posljednji puta prije Dubrovnika – ljetos u pulskoj Areni.
Vi ste se uhvatili što se reče duplog posla, režije i dramaturgije. Koliko je to izazovno, zahtjevno, ali i zanimljivo s obzirom da su svi konci upravo u Vašim rukama?
Duboko sam uvjeren, a to mi je i iskustvo potvrdilo, da su operne predstave u kojima su svi konci u jednim rukama, samo redatelja-dramaturga, ili dirigenta ili primadona ili tenora, čak i ako uspješne kod publike, ipak osuđene na umjetničku nevažnost. Opera je dramsko-glazbena kazališna forma odnosno žanr. Netko može lijepo pjevati, ali ako ne razumije dramsku radnju, pa čak ni tekst, a u operi se susrećete i s takvim situacijama, samo pjevanje ne dopire, da se metaforički izrazim, dalje od uha, i pukog užitka. Ništa loše u tome, ali za takav nastup i doživljaj nije potrebna operna predstava. Smatram da operu ne možete raditi diktatom, bez suradnje, a posebno suradnje s pjevačicama i pjevačima, koje namjerno na probama često oslovljavam s ‘glumice ili glumci’. Ima u tome dobronamjerne provokacije, ali i ozbiljnog umjetničkog stava.
Zašto baš ova opera? Koliko Madama Butterfly korespondira s današnjicom? Kao i svaki klasik naravno uvijek je aktualna, svevremena…
Na svim listama najomiljenijih i najizvođenijih opera ‘Madama Butterfy’ uvijek se nalazi među prvih deset. I da u 2024. ne obilježavamo 100. obljetnicu smrti Giacoma Puccinija, mnogima čak najdražeg, a zasigurno jednog od najvećih opernih skladatelja (uz Verdija, Mozarta, Wagnera, Straussa, Rossinija…), malo tko bi očekivao da je inscenaciji ove opere potreban poseban povod. Gotovo sve operne kuće u Hrvatskoj i susjednoj Sloveniji proteklih su godina izvodile ‘Butterfly’, a samo u ovoj obljetničkoj Puccinijevoj godini možemo ju gledati i u Zagrebu, Ljubljani, Mariboru… ‘Madama Butterfly’ prije svega je duboko i razdiruće
bolna intimna tragedija naslovnog ženskog lika. U našoj predstavi odlučili smo oduprijeti se svođenju psihološke drame napuštene i izdane žene na melodramske senzacije i egzotični spektakl. To ne znači da smo odustali od iskrene emocije i sugestija ambijenta u kojima se, izvorno, odvija radnja ove opere. ‘Madama Butterfly’ je operna drama o ženi kojoj oduzimaju dijete. ‘Madama Butterfly’ je operna drama o ženi koja si oduzima život nakon što joj oduzmu dijete. Kako uopće pristati takvu opernu dramu udaljiti od naše današnjice, odmaknuti u prošlost i otputiti na Daleki istok? Naša predstava ‘Madame Butterfly’ naglašava uznemirujuću, upravo opasnu blizinu tragedije naslovnog ženskog lika. Naša Cio-Cio-San je suvremena žena. U Hrvatskoj, u Japanu, u Varaždinu, Dubrovniku, Tokiju, Nagasakiju, svugdje. Danas, oduvijek. Zar doista i zauvijek? Naša predstava stoga je i svojevrsni operno-dramski protest!
Koprodukcije su u Kazalište Marina Držića zaista donijele osvježenje. Podigle ljestvicu visoko. Publika je oduševljena i nakon prvih uspješnih suradnji željno iščekuje nove. Kako ‘sjedaju’ Vama umjetnicima?
Važno je da jedina svrha koprodukcije nije – štednja. Ako su motivi, pored ekonomičnosti, i produkcijsko udruživanje te dijeljenje kreativnih, tehničkih i proizvodnih resursa, umjetnička
suradnja i razmjena, razvoj publike, pa tako i dovođenje opernih ili plesnih predstava u gradove u kojima su te izvedbeno-umjetničke forme odsutne desetljećima – tada su koprodukcije ne samo neophodne, nego i siguran put u budućnost kazališta.
Foto: KMD