To je njezin dogovor i njezin način prihvaćanja. Ali drugoga niti nema, jer ovaj svijet odgovor koji daje jest onaj o besmislu života i nudi jedino nadanje da bol jednom mine.
Svakog trenutka na Svijetu događa se neko razapinjanje na križ, pomislio sam gledajući kako klonulo od bolesti, golo dječje tijelo leži s infuzijom antibiotika na jednoj odmaknutoj ručici, dok drugu šaku sestra probada stavljajući drugi venski put. Imao sam potrebu reći sestri da ju pokrije, zaboravivši da ju hlade zbog vrućice, ali kako sam samo usputni prolaznik, kao neki student na obilasku, pametno šutim ispod kirurške maske na licu. Da ne bi ostalo samo na slici, dodaju se zvukovi plača i proklinjanja majke iz suprotne prostorije (djevojčica se samo prene čuvši majčin glas, ali nema snage da ikako drugačije reagira; potpuno je bez izražaja to lice na zbivanja izvan njegovog unutarnjeg prostora u kojem se događaju nezamislive borbe), gdje njoj i ocu liječnica objašnjava kako im je kćer potencijalno smrtonosno bolesna, da promjene po koži koje su se pojavile znače najteži oblik meningokokne bolesti, da dobiva antibiotik i da je pitanje vremena i sreće hoće li se taj mali organizam slomiti ili uspjeti izboriti za ostatak ovozemaljskog života. Ne čujem ja što im govori, nisam sveznajući pisac, ja samo čujem majčine vriskove. Ovo objašnjavam vama, a tako bih i njima. Sretan sam što ne moram, što sam ovdje samo s edukacijskom svrhom. Još si tada pomislim da sam sretan, iako ima u mojem životu ljudi zbog čijeg bih gubitka mogao patiti, što nemam djecu jer takva ista situacija za mene bila bi trenutna smrt svakoj smislenosti, toliko raspadajuća da ne bih našao načina u sebi da se ponovno spojim u jedno. Baka djevojčice uspjela je nekako zadržati prisebnost, stisnutih zubi i potisnutog plača, i nježno joj gladila glavu pokušavajući vratiti izgubljenu pažnju djevojčici, dovući ju k za nju opterećujućoj svjesnosti pričom o psiću koji je skoro postao, uz mlađeg brata, dio obitelji. Bila je to priča koju je meni trebala djevojčica ispričati, no nije odgovorila niti baki, a kamoli nekom neprijateljski zamaskiranom strancu, koji je pokušao bezuspješno uspostaviti mali, ohrabrujući kontakt. Ostalo mi je samo da se u sebi pomolim za to stvorenje, sve ostalo u tom trenutku više nije imalo smisla. Ne znam što je dalje s djevojčicom i tom obitelji bilo. Mogao bih lako saznati, ali želim po cijenu istine vjerovati da je ozdravila. Pod dojmom situacije sjetio sam se rečenice koju sam čuo tjedan ranije, i misli vezanih uz nju, opet po pitanju majčinske boli. Umro je mladić, Isusovih godina, nakon operacije aneurizme na mozgu, sin liječnice u mojoj bivšoj bolnici, i nećak, isto tako liječnice, koja je svojeg sina pokopala zbog tumora na mozgu mnogo godina ranije (monstruozne li igre sudbine). Kad su to saznali, u kolektivu u kojem je majka radila, komentar je bio: ‘Imala je sreću što je umrla prije njega jer da je živa ovo bi je zacijelo ubilo!’ (sama je prije dvije godine prerano umrla od maligne bolesti).
Tako izrečeno, smrt po nekom kronološkom redu, iako preuranjena, imala je s tom novom perspektivom savršenog smisla, ako se o tome uopće smije govoriti jer je na vagi tih još nekoliko bitnih zajedničkih godina. Zovem sestru svoje kume da mi ponovno ispriča, i ponovi točno riječi žene koja svjedoči na skupovima vjernika, što mi je svijetlo sada potrebno da bih osvijetlio ovaj mrak u koji sam vas uvukao. Sin te gospođe, profesorice klavira, bio je vjernik. Jedan od onih mladih koji imaju sreću da odrastaju u obitelji koja ima tradiciju praktične vjere, ili pak da rano shvate kojim putem treba ići, možda naslučujući kraj za koji nikad ne znaš kad će doći. Otišao je sa Zajednicom mladih iz Varaždina na duhovnu obnovu na otok Krapanj. Jedno je poslijepodne izrazio želju da se osami, otišao je izvan samostana i nije se vratio. Krenula je potraga po otoku s kojeg navodno nije otplovio. Nije se vraćao niti su ga našli prvi, drugi, treći, četvrti ni peti dan. Sve te dane molili su danonoćno u zajednicama i pojedinačno u gradu, u nakanu povratka, trenutka sreće u kojem se živ pronalazi, malo pogubljen ili od molitve promijenjen no i dalje ovdje i naš. Kako je vrijeme odmicalo, nada o povratku s osekom se povlačila, a molitve postale sa sve manje žara, majka je shvativši da od gubitka postoji još gore stanje ove neizvjesnosti promijenila molitvu u jednostavnu iskrenu rečenicu direktno izgovorenu: ‘Dragi Bože ti si ga meni dao, ako tako treba biti vraćam ti ga natrag!’. Slijedećeg dana našli su njegovo tijelo, utopljeno. Iako mnogi koji ovo čitaju, a ne vjeruju, čak i oni koji vjeruju, malo utjehe nalaze u njezinoj pogodbi, ali kako je ona imala iscjeljujući efekt (jer ona sada živi u tihoj tuzi obavijenoj radosti i zahvalnosti na tom daru pomirenja), ne nalazim načina da osporim kako takva vjera jedina djeluje. To je njezin dogovor i njezin način prihvaćanja. Ali drugoga niti nema, jer ovaj svijet odgovor koji daje jest onaj o besmislu života i nudi jedino nadanje da bol jednom mine. Ili nas uvjerava da se patnja događa nekom drugom što je pak ogromna varka. Dovoljno je pogledati oko sebe da shvatiš kako ne postoji način da se zaštitiš, da ništa nije samo do tebe, i da bez obzira na sve jednom ćeš morati prihvatiti tu tegobu koja te snašla. Završit ću s riječima zahvalnosti te majke usmjerene onoj nebeskoj. Kaže: ‘Majko Marijo, zar sam dobila takvu milost i čast da plačem na grobu svojeg sina kao i ti? Nisam dobila obični drveni križ, dijamantni sam dobila!’.
Piše