Marija Nikoleta Đivanović, većini poznata kao Nina, Konavoka je koja trenutno živi u Zagrebu. Nina ima 26 godina i nedavno je stekla zvanje magistrice inženjerke krajobrazne arhitekture. Osim toga, uspješna je parasportašica, a u slobodno vrijeme radi personalizirane tenisice. Svi se još živo sjećamo akcije ‘Zajedno za Ninu’ koja je ujedinila cijeli konavoski i dubrovački kraj kako bi se ovoj mladoj, hrabroj djevojci pomoglo s rehabilitacijom nakon nesreće u kojoj je ozljedila leđnu moždinu. Tih se dana prisjetila za DuList.
Novi stil života
-Bila je to Velika subota 2019., dan pred Uskrs. Bila sam u Konavlima. Zaputila sam se do butige, vozila sam se standardnom rutom, rutom kojom sam prošla nebrojeno puta. Ne znam ni sama kako se to sve odvilo, odjednom me samo zanijelo u zavoju i auto se okrenuo na krov. Udarac je čuo susjed koji je odmah dotrčao i provjerio jesam li pri svijesti te pitao mogu li micati nogama i osjećam li ih, na što sam odgovorila ne. Rekla bih da sam već tu bila svjesna onoga što me čeka, ali sam se i nadala da nije toliko strašno i da je možda sve zbog šoka – ispričala nam je Nina i dodala kako joj se od tada dan promijenio od jutra do mraka.
– Imam sasvim novi stil života, drugačije se odijevam, gotovo svaku radnju moram planirati. Neke stvari koje sam prije radila bez razmišljanja sada više ne mogu, moram promišljati o njima. S druge strane, one bitnije stavke života ostale su iste. Nastavila sam sa studiranjem, nastavila sam se normalno družiti s ljudima, odlaziti na razne događaje, putovanja, nastavila sam s hobijima koje sam imala – kazala je te dodala kako joj se najviše promijenio pogled na život i svijet oko nje.
-Više se cijenim, ne zamaram se nebitnim stvarima, radim stvari koje volim, u kojima uživam i koje me ispunjavaju, ne gledam na to što ljudi govore. Također danas moj život izgleda puno aktivnije. Studiram, treniram košarku u kolicima, stolni tenis. Putujem više, otvorenija sam prema novim stvarima i novim iskustvima – rekla je Nina.
‘Imam svoje snove i ciljeve prema kojima pomalo guram’
Nakon prometne nesreće, Nini je bila osigurana rehabilitacija u Varaždinskim toplicama.
– Tamo sam naučila osnovne i najbitnije stvari – kateterizacija, oblačenje, djelomično transfere… kada je došlo vrijeme za kupnju kolica, od sustava sam dobila 8.500 kuna, a prosječno, za neka kvalitetnija kolica treba vam minimalno 25.000 kuna – istaknula je. Nakon nesreće i operacije, dodala je, prijatelji njenih roditelja pokrenuli su akciju ‘Zajedno za Ninu’ s kojom se skupilo dovoljno sredstava za najbolju rehabilitaciju, kolica i ostale osnovne stvari koje su mi tada bile neophodne. Ja sam se uz pomoć te rehabilitacije u svakodnevni život vratila nakon manje od pola godine, a inače bi to trajalo godinama. U akciju su se uključile cijele Konavle i Grad, čak se i na državu proširilo – kazala nam je Nina i dodala kako je svim tim ljudima jako zahvalna na potpori i podršci u njenim najtežim trenutcima. Svi oni koji su pomogli su pojedinačno, govori nam, doprinijeli ovome što ona danas jest i što radi. Danas je Nina sretna i ima oko sebe ljude koji ju vole i koji su joj velika podrška.
-Imam svoje snove i ciljeve prema kojima pomalo guram. Uglavnom radim sve što sam radila i prije, samo što sada radim i puno novih stvari i isprobala sam neke stvari koje se možda prije ne bih usudila. Sljedeće u planu je skok s padobranom – rekla je kroz smijeh ova hrabra mlada dama. Najviše je muče općenite stvari u prostoru i krajobrazu, posebno u Konavlima i Dubrovniku.
– U Konavlima i Dubrovniku nema niti jedna u potpunosti prilagođena plaža za osobe s invaliditetom. Uglavnom stave lifter koji te spusti u more i to je to, a potrebna je i svlačionica i pristupačan wc. Nekad me isfrustriraju skalini, odnosno neprilagođenost nekih javnih ustanova i krajobraza. U tu kategoriju spadaju i naši sugrađani koji bez imalo razmišljanja i empatije parkiraju ili ostave auto na par minuta na parkirnim mjestima označenim za osobe s invaliditetom – istaknula je i posebno naglasila kako žute trake između parkirnih mjesta ne služe kao parkirno mjesto za motore. Također nadodaje kako jako voli prirodu i fali joj to nesmetano kretanje kroz nju. Sport je sastavni dio njenog života.
Uspješna parasportašica i magistrica
– Igram košarku u kolicima, sada već četvrtu sezonu. A prošle godine krenula sam trenirati i parastolni tenis gdje sam nakon samo nekoliko mjeseci treninga ostvarila 4. mjesto na državnom prvenstvu. Od nekih uspjeha mogu izdvojiti još osvajanje Prve hrvatske lige s košarkom, MVP nagradu u 2. hrvatskoj ligi te sudjelovanje na dva europska i jednom svjetskom natjecanju rukometa u kolicima kao član hrvatske reprezentacije – kazala nam je Nina i dodala kako sudjeluje u utrci
Wings for life’ u kojoj je ostvarila dva prva mjesta s najviše izguranih kilometara. Osim što niže uspjehe u sportu, Nina je odnedavno i magistrica.
– Završila sam studiji Krajobrazna arhitektura i ponosna sam na taj uspjeh. Nakon nesreće i svega nije mi se psihički bilo baš lagano za vratiti na fakultet jer sam tad još uvijek bila u fazi prihvaćanja same sebe i bilo me strah kako će drugi to prihvatiti i gledati na mene. Nisam htjela ni da me se gleda drugačije, niti da me se tretira drugačije nego ostale kolege. I stvarno moram pohvaliti svo osoblje fakulteta i profesore. I njima je bilo sve potpuno novo kao i meni, prije mene na mom studiju nije bilo osoba u invalidskim kolicima. Sama zgrada gdje se održavala većina nastave nije bila prilagođena. Na ulazu u zgradu nalazi se desetak stepenica i tijekom cijelog mog studiranja fakultet nije prilagodio prostor, to je zamjerka koju imam prema vodećim osobama fakulteta – kazala je. Unatoč tome imala je dobre kolege.
-Imala sam divne kolege koji bi me svaki dan pričekali i prenijeli preko tih stepenica, nekada bi i profesori uskočili. Prema profesorima i kolegama imam samo riječi hvale. Svi su bili i potpora i podrška – ispričala je Nina i dodala kako su profesori na nju gledali kao na svakog studenta i također uskakali u pomoć kad god je to bilo potrebno.
-Što se tiče života u Zagrebu, rekla bih da nudi puno više prilika, kako za sve, tako i za osobe s invaliditetom. Od zaposlenja, bavljenja raznim sportovima, mogućnosti za hobije do pronalaska adekvatnog smještaja, koji je donekle prilagođen za život. I naravno puno je prilagođeniji za kretanje zbog ravnog terena, ali i puno više se pazi da ulice, nogostupi i neke osnovne stvari budu prilagođenije i dostupne – rekla je.
A planovi za budućnost?, pitali smo.
Struka i sport
– Planiram prvo uzeti mjesec, dva dana da razmislim dobro što bih htjela i što će mi biti prioritet. Dvoumim se hoće li to biti struka ili sport. Svakako bih htjela i želim kroz struku raditi na prilagodbi prostora i na osvještavanju ljudi i po pitanju same prilagodbe, ali i po pitanju okoliša i prirode. S druge strane, imam i neke želje i planove u sportu, neka nova i veća postignuća – zaključila je Marija Nikoleta Đivanović.