Povodom stogodišnjice rođenja Marguerite Duras, jedne od najzanimljivijih pojava francuske književnosti 20. stoljeća, Dubrovačke knjižnice Dubrovnik u okviru Mjeseca hrvatske knjige 2014. organizirale su predavanje pod nazivom „Želja, strast i nasilje u djelu Marguerite Duras”.
Predavanje je u Čitaonici Narodne knjižnice Grad u ponedjeljak 10. studenog s početkom u 19 sati održala prof.dr.sc Ingrid Šafranek, cijenjena predavačica, esejistkinja i književna prevoditeljica koja se djelom Marguerite Duras bavi već desetljećima, a imala je sreću i osobno je upoznati.
Predjele majčinskog kontinenta Marguerite Duras u kojem je provela djetinjstvo i ranu mladost dočarao je slikom Boris Jakešević, izložbom fotografija „Vijetnam od sjevera ka jugu” postavljenom u prostorijama knjižnice te zvukomUyenphuong Jakešević, tradicionalnim vijetnamskim glazbalom Dan Tranh u glazbenom dijelu programa.
– Umjesto da sama pišem prozu ili poeziju opredijelila sam se za ulogu posrednika između pisca i čitatelja, za poziciju onog „trećeg čitajućeg lika” u prostoru oko ruba koji spaja i dijeli čin pisanja i čin čitanja. (…) Ulogu posrednika – kritičara, prevoditelja, profesora – vidim kao onu peljara koji navodi na mogući put čitanja „s razumijevanjem”, koji potiče na prijemljivost za dubinski semantizirane slojeve teksta, ali tako da pritom ostavlja prostora i za slobodu čitanja drugoga. – riječi su Ingrid Šafranek iz djela Bijela tinta : studije i ogledi iz francuske književnosti (Zagreb : Litteris, 2013.)
Ingrid Šafranek, profesorica novije francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, cijenjena je predavačica i mentorica. Studirala je francuski i njemački jezik s književnostima, te magistrirala i doktorirala na istom fakultetu. Autorica je i suautorica nekoliko knjiga i pedesetak književno-znanstvenih radova pisanih i objavljivanih na hrvatskom, francuskom i njemačkom jeziku. Posebno se bavila književnim tumačenjima djela Marguerite Duras. Kao gostujući profesor vodila je četiri semestra seminar o toj umjetnici na pariškom sveučilištu Paris VII – Denis Diderot. Pedagoginja, esejistkinja i književna prevoditeljica Ingrid Šafranek već niz desetljeća promiče ideju književnosti kao medija estetskog, duhovnog i etičkog posredovanja između jezika, epoha, kultura i naraštaja.
Tko je zapravo Marguerite Duras?
Za optimiste – pjesnikinja avangarde i (post)moderniteta; za pesimiste – kraja svijeta.
Neoromantički mistik ili kritičarka dogmatskog komunizma i kapitalizma zajedno?
Osamljeni, vidoviti mislilac, zacijelo, ona je prije svega iznimna umjetnica slike i riječi.
Portret nam izmiče jer neprestano klizi iz života u fikciju, iz fikcije prema stvarnosti, u nerazlučivu jedinstvu iskustva života i iskustva pisanja.
Životopis jedne od najvažnijih francuskih autorica 20. stoljeća započinje na mitskoj pozadini stvaranja svijeta iz mješavine mulja, mora i svjetla na močvarnom ušću Mekonga u Indijski ocean. Prve stranice romana-života kupaju se u suptropskom svjetlu, dekor je francuska kolonija u Indokini početkom dvadesetih godina. M. Duras se rodila 4. travnja 1914. u malome mjestu nedaleko Sajgona, u francuskoj koloniji Košinšini, u obitelji nastavnika. Premda Francuskinja, osjeća se mješankom, Euroazijatkinjom, tako i izgleda, a vijetnamski govori poput materinjeg jezika.
Priča o djetinjstvu, dobro znana iz Brane na Pacifiku i Ljubavnika, govori o očevoj smrti, o majci udovici i njezinoj ogorčenoj borbi protiv bijede i lihvarskih kolonijalnih vlasti. Djetinjstvo provedeno u društvu starije braće i „mršave žute djece”, bosonoge, na uskom sprudu između džungle i oceana, nezaboravna sloboda. Neočekivano rano otkriće spolnosti: „Ovako erotskog djeteta još nije vidio svijet.”
Jednom kasnije to će djetinjstvo plutati poput otoka od vodenih zumbula, kao „cvjetni Delos”, na površini rijeke, u vječnosti: „uvijek ću imati petnaest i pol godina”.
Djevojčica ima već rano svoj osobni moral – uvijek u prekoračenju, u pobuni i neposluhu: premda ne poima grijeh, ima snažan osjećaj za pravednost.
S osamnaest godina odlazi u Francusku. Europa viđena očima stranca, kao tuđina: „dugo mi je trebalo da se naviknem na vaše kuće, hranu, krajolik.”
Rastanak s majkom i s majčinskim, „vodenim” kontinentom s obožavanim mlađim bratom, s Mekongom i Južnim morem – nikad do kraja preboljena rana. Iseljenost kao razlog za utjehu pisanja. Spora integracija u službenoj domovini doživljena kao izgnanstvo. Pismo se nameće kao jedina mogućnost kontinuiteta u srcu prekida. Slijedi studij, prvo namještenje, brak s Robertom Antelmeom, okupacija Pariza, deportacija muža, pogibija njegove sestre u logoru, rat…
Ingrid Šafranek