Mislili smo kako će naše đirate u listopadu biti popraćene kišama… Kad ono – i dalje vlada ljetno vrijeme, ljudi šeću u kratkim rukavima i s osmijesima na licima. Ne smeta nam, dapače. Takav scenarij vladao je i na Batali, ali i ovoga puta su, kao i u većini prethodnih reportaža, naši sugrađani nevoljko pristajali na priču, a kamoli na iznošenje imena i fotogafiranje. Ne zamjeramo, a vjerojatno se ni oni ne žele zamjeriti. Naš đir (u kojem smo radili više krugova) započeli smo od zgrade Raguzea. Ovo zdanje izgleda impresivno, no ulaskom na područje iza same zgrade, ostajemo u čudu. Jer, tamo vlada jedna zaista zapuštena zbilja prepuna mačaka, očito željnih pažnje i, naravno – hrane. Ova zgrada kao da simbolizira neki dvostruki standard. Sprijeda uredna, lijepa i bijela fasada, a s druge strane poprilično neugledna, stara i neuređena. U prizemlju Raguzee nalazi se među ostalim Europski dom te brojni poslovni prostori. Nedavno je tamo zatvorena i pastičerija koju su posjećivali brojni sugrađani, a već se, prema viđenom, u tom prostoru planira nešto novo.
Pišu: Maria Prkut i Leona Rašica
Od novih zgrada do – tunela
Na Batali je zasigurno najatraktivnija vijest gradnja nove poslovnostambene zgrade u realizaciji Atlantske plovidbe i to na lokaciji njihove bivše upravne zgrade. ‘Počeli su raditi zgradu i ovo bi trebala biti prva liga’, kažu nam prolaznici, ujedno i naši sugovornici. Prisjećaju se kako je tu prije bila još jedna slastičarna Klara, ali se zbog izgradnje zgrade ‘preselila’ na vrh Batale. Nalazila se tu i butiga za kupnju raznih stvari, ‘od igle pa do slona’, reklo bi se. Skrenuvši lijevo, na samom vrhu nalazi se poznata automehaničarska radnja. Očito je kako nemaju minute odmora. Preko puta nje, smjestila se basnoslovna kamena kuća, nekad u vlasništvu Andrije Seifrieda, a sad Đura Butigana, bivšeg vlasnika Galerije. Preuređena je tako da naprosto svojim izgledom očarava i oduzima dah, a onda vam opet nije jasno kako se nešto takvo nalazi na području Batale. Ali opet, neka je tako, i neka bude na primjer. Jedino je teško malo hodati uz nju jer se nalazi tik na cesti, a nogostupa nema. No, preživjeli smo. Nedaleko od nje, na početku ceste (kozjeg puta) koja vodi do najzelenijeg dijela Batale, nalazi se poznata Baraka. Prva pomisao bila nam je ‘koliko stanovnici Batale imaju parkirališnih mjesta’. No realno, situacija je drukčija. U to nas je uvjerio naš sugrađanin kojeg smo malo omeli u poslu. Stao je na minutu i popričao s nama. Preselio se na Batalu, priča nam, prije 18 godina.
— Parkinga i nemamo, pola je naših auta iz zgrada, a za pola njih ni ne znamo čija su. Na početku i na kraju Batale nalaze se butige od kojih jedna radi i do ponoća, tu je i Kolak koji je trenutno zatvoren. Ipak, stanovnici Batale njima su zadovoljni, blizu su im i ponuda je, naglašavaju, dobra. Ne bih Batalu ni za što drugo mijenjao, ne bih nigdje drugdje živio. Mirno je i tiho… – rekao je i dodao: ‘Nama je dobro, ali dosta toga ipak stoji na mjestu. Ne znam što je s onim predviđanjima da bi se ovdje u ovom zelenilu gradile zgrade, ali i tunel… Baš iza naših zgrada. Kakvi su planovi, opet ne znam. Postojao je nekakav nacrt. Ali ovu bi šumicu zasigurno trebalo malo bolje održavati. Prije deset godina su je vatrogasci bili uredili i od tada stoji tako’. U blizini se, inače, nalaze dvije energetski obnovljene zgrade. No, otkriva nam da su netom poslije obnove, nekoliko puta obnavljali krov. Govori i da se za vrijeme velikih kiša ogromne količine vode slijevaju niz brdo… ‘Ne možemo se boriti protiv toga, na tome bi trebalo poraditi’, reći će. ‘Već su nas komarci ispekli’, govorimo mu.
— Je, je, jedu ođe, previše ih je. Mogli bi malo bolje zaprašivati. Dolazili bi prije, ali ih u zadnje dvije – tri godine nismo vidjeli – rekao je naš sugovornik. Nismo mu htjeli puno dosađivati. On je nastavio raditi, a mi điravati.
‘Ne družimo se više’
Uz Batalu nema čega nema. Od samog početka i butige poznatog dubrovačkog lanca, nalazi se nekoliko kafića u kojima čak prevladavaju turisti, kozmetički salon, krojački obrt, dvije slastičarne, obrt za pranje rublja… Nekada je tu bila i pekara, a Kolakovo voće i povrće nismo kupili jer je butiga bila zatvorena. Prolazeći ulicama između zgrada koje su većinom jako zarasle (možemo reći kako se radi o ‘maloj prašumi’), susrećemo stariju gospođu s unukom. Na naše pozdravljanje uzvraća velikim smješkom i potvrdom da je stanovnica Batale. Bila je u nekoj žurbi, ali spremno je popričala s nama. Tu je dugo i ističe kako je prije ipak bilo bolje.
— Ovo je izgledalo k’o raj prije, a sad… Puno toga se i promijenilo. Dolaze novi stanari, a okolina postaje sve lošija. Prije bismo se skupljali svake subote i uređivali okoliš. Svake subote! Mi žene bismo skuhale kavu, a muškarci bi sređivali zelenilo. Sada toga više nema. To je velika razlika, a sve smo to izgubili od rata. Od tada su se ljudi otuđili – ističe naša sugovornica i hitro odlazi. U blizini stambenih zgrada, ‘blizanki’ kako ih stanari zovu, susrećemo bračni par. ‘Što treba biti bolje na Batali? Na Batali je dobro, relativno dobro. Iako je ja baš ne volim jer sam rođeni Konalist’, ističe nam.
— Ali s obzirom na one gužve gore, ovdje je dobro. No – Kono je Kono. Tamo je prije bilo odlično. Prije velike izgradnje, tamo su samo bili đardini – prisjeća se kroz emocije i govori kako danas, i na Batali i na Konalu, nastaju problemi kad su velike kiše.
— Ne može se normalno proći cestom, a da ne nosiš čizme do koljena. U moje doba, kada je padala kiša, nije bilo problema. Na sve strane smo imali kunete, a bilo je i đardina koji su kupili vodu. Sad je sve betonirano. Na Batali s time relativno nemamo problema jer su na jednom dijelu napravili odvod. A tamo na drugoj bandi, opet trebaju čizme – ističe. Sve skupa im je dobro. Pitali smo ih imaju li parking? ‘Malo je to teže, ali evo… Imamo četiri parkinga na dvadeset stanara pa k’o prvi. Dobro je i to’, sa smješkom će. Ali nemaju ni liftove u zgradama.
— Prošle godine se pokrenula inicijativa za postavljenjem liftova koji bi se financirali europskim sredstvima, ali od toga očito ništa. Ali to bi trebalo napraviti, pod hitno. Da bi se dobili ti novci, treba netko raditi za to. Primaju plaće, ali ne rade ništa po tom pitanju – kažu nam i podsjećaju da kad su se ‘pravile zgrade ‘60. i neke, bio je predviđen lift, ali je netko maznuo lovu’. Dodaju i da potaknemo javnost na razmišljanje o ovoj temi. Jer, i nama će mladima trebati.
Druženje s otpisanima
‘Radimo reportažu na Batali’. Odmah nakon ove rečenice, prekinuo nas je jedan od četvorice umirovljenika koji su uživali na klupama u parku na Batali i rekao: ‘Ako radite reportažu, recite gradonačelniku da opitura klupe. Nije opiturano otkad je postavljeno’. Na početku našeg susreta nije mogla izostati priča o mirovinama i umirovljeničkom životu. ‘Ma to je sve sramota, kako se ne brinu o nama’. — Trebao sam dobiti 137 kuna zaostatka, ali odmah dolje ispod stoji 28 posto poreza i 4 posto prireza. Na kraju sam dobio 70 kuna. Oni govore o povećanju. Ma kakvo povećanje – ističe jedan od naših sugovornika. ‘Moraju i oni nešto uzeti’, dobacuje mu drugi.
— Nikad umirovljenici nisu imali goreg predstavnika u saboru. Nikad se manje nije zalagao, a poći će sa saborskom mirovinom. I plus ima drugu mirovinu. Dobro je, bit će gore. Govore da za dvije – tri godine neće ni biti mirovine – rekli su. Pametno je, kažu, što će se uvesti nacionalne mirovine za građane koji nemaju dana radnog staža. ‘Ma od čega će to dati, neće imati isplaćivati od čega naše mirovine. To samo govore u ovoj predizbornoj godini. Svaka vlast govori za dom umirovljenika. Počeli su, jesu, ali samo obećavati’, ističu. No, kažu nam, na Batali im je lijepo. Ovi u duši mladići, svaki dan borave u parku u razdoblju od 14 do 18 sati. — Sve mi je dobro, ljudi dođu i sjednu, pričaju, vježbaju. Dubrovnik je dobro sređen, ima nekog pomaka. Ja jedino što znam da je ovaj gradonačelnik popravio šahtove da ne bi klapali (smijeh). Ali morate reći za ove klupe – navodi nam jedan od njih ponovno.
— Ovdje bi nam trebao javni WC, ne samo nama, nego i svim roditeljima s djecom koji se dođu ođe igrati. I turistima. Njih je sad puno, ne sjećam se kad ih je toliko bilo. Tamo su u Gružu postavili montažnu kućicu za sedam dana kad je trebalo. Ako možete sugerirati da to naprave, to bi bilo super – naglasili su.
— Trebaju ođe napraviti širu ulicu, tu se kraj Atlantske uvijek stvori prometni čep. I znate što je još sramota, što nema više policije na cestama. Znate li kako oni ovdje voze? Ma voze se po 200 kilometara na sat motorima. Čudi me da nema više ozlijeđenih. To nije normalno – zaprepašteno će. ‘A biste li vi htjeli nešto? Možda šahovske ploče?’, pitali smo ih. ‘Ma kakvi, svih sam ih pobjeđivao. Ma svi bi odmah odustali’, ističe jedan kroz smijeh. ‘Ma znate što, napišite nešto lijepo, ali pogotovo da se WC napravi što prije. Slučajno ne poslije nove godine’, kroz smijeh će. ‘Lijepo je vrijeme, idemo mi dalje’, naši će sugovornici. ‘A možemo li vas slikati’, pitali smo ih. ‘Ma nemojte danas… Samo napišite da smo umirovljenici. Otpisani’, zaključuju i mašu.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 14. listopada 2019.