Ovdje je super živjet’. Tko god vam nešto drugo bude rek’o, obijestan je i laže – istaknuli su nam stanovnici kvarta neobičnog naziva ‘Sedam smrtnih grijeha’ kojim smo prođirali u reportaži. Mal je to i intiman predio Dubrovnika, službeno obuhvaća samo sedam tamošnjih zgrada s deset stanova, iako ljudi danas drže da je nešto većeg opsega, od butige jedinog dubrovačkog lanca pa sve do ‘borića’. Svoje neobično ime duguje ‘neslavnoj’ epizodi iz bliže povijesti. Naime, smatra se da su ga Dubrovčani u žargonu prozvali ‘Sedam smrtnih grijeha’ zbog nacionaliziranog zemljišta za vrijeme Jugoslavije za koje tamošnjim obiteljima nije isplaćena nikakva naknada.
‘Srce’ samog SSG-a igralište je na kojem je i proslavljeni Mario Hezonja napravio svoje prve košarkaške korake. Na njemu se danas djeca igraju nešto manje, potužili su nam se stanovnici, a katkada i stariji znaju ‘zabaciti lopte’ pa smo tako prilikom našeg đira vidjeli gospara od kojih 80 godina kako s dječakom igra košarku. Igralište je Grad Dubrovnik nedavno obnovio, iako se po njegovu izgledu ipak ne bi rekao da je prošao neki značajniji ‘makeover’.
Bijele crte nisu do kraja ocrtane, a pojedini dijelovi betona samo su zakrpani novim slojem pa tako sada ‘bodu u oči’. Ipak, stanovnici se na njega ne bune, zadovoljni su što je u relativno dobrom stanju i što djeca mogu igrati. Čistoća također nije jača strana ovog kvarta, a na to su nam se potužili i lokalci. I samo igralište već je puno svakakvih papirića, praktički omota svega što su djeca prilikom igre prislonjena na tamošnji zidić pojela. U gornjem desnom kutu igrališta prilikom radova je zaostala i stara, teška, metalna oglasna ploča te tako, ostavljena na sred puta, predstavlja ipak određenu opasnost za sve koji sr igraju na igralištu.
Ova lokalna djeca ne igraju se ni pet posto na igralištu k’o mi prije. Stalno smo igrali nogomet ili košarku. A, doduše i manje je djece u kvartu. Zgrade lijevo i desno od igrališta nekad smo zvali po prezimenima nekih od lidera naših ‘bandi’. Tako su ove lijevo od igrališta bile ‘Jovićeve’, a one desno Jugove po Jugu Bašici. Iako, prije u socijalizmu kada se sve ovo zgradilo službeno su se zvale policijske zgrade i zgrade Vodovoda
‘Duša kvarta’
‘Duša ovog kvarta’, otkrivaju nam naši sugovornici, od kojih je većina ipak željela ostati anonimna jer, ‘rekli bi nam štošta, ali se ne žele kome zamjeriti’, obližnja je butiga voća i povrća Keka. Nismo zatekli samu Keku, ali zato jesmo ljubaznu prodavačicu koja nam se pohvalila svježom robom, ali i odličnim odnosom sa stanovnicima SSG-a.
— Ljudi nam najviše dolaze vikendom, a svaki dan navraćaju kada se vraćaju s posla. Susjedi koji ne rade obično dolaze ujutro, kupiti povrće za ručak, a popodne nam više ‘ide’ voće. Kako se bliži zimsko doba ljudi najviše kupuju papriku, kupus, mjendule, suhe smokve… Volimo naše susjede, naša minuta razgovora s njima puno znači. Ovdje smo na dobrom mjestu. Ljudima je lako parkirati i kupiti svježe voće i povrće – istaknula je simpatična prodavačica. Uputile smo se potom u središte samog naselja, sedam zgrada, tj. ‘Sedam smrtnih grijeha’. Iako se u stanovima čula vreva, svi su stanari koristili to jutro vikenda kako bi nešto po kući napravili. Ipak, između zgrada nismo uspjeli pronaći sugovornike za razgovor. Odlučili smo se zato sjesti na obližnji zidić na dnu svih zgrada te, onako kako su stanovnici radili nekada, okupiti ih i proćakulati s njima dok se budu vraćali iz spenze. I upravo je to bio pun pogodak. Naša prva sugovornica bila je 83-godišnja gospođa koja je rekla kako je na SSG-u ‘savršeno živjeti’.
‘Na SSG-u je savršeno’
— Nikad nam ovdje nije bilo bolje. Radila sam kao bankarska službenica 36 godina i poslije još u knjigovodstvenom servisu 20 godina. Nikad bolje države i vlasti, a nikad gore čeljadi. To vam je istina. Narod je obijestan. Svatko govori ružno o drugima. Ovdje nam ništa ne fali. Igralište su nam popravili. Istina, moglo bi se na njemu još poraditi, ali ne može se na sve strane. Mi bismo svi htjeli da se sve od jednom popravi, ali ne može tako. Jedino što nam je gužva s autima. Ima ih koliko hoćete, ne može se od njih prolazit’ – naglasila je ova gospođa. Nakon nje na naše malo ‘sijelo’ ispred zgrade došla je sugovornica koja je istaknula kako je na SSG-u ‘samo gošća’.
— Ja ovdje povremeno dođem štogod zaradit’, ali ovdje vam je super živjet’. Ako tko drukčije što kaže, ne govori istinu. U ovim vam zgradama živi sama gospoda – kratko nam je u prolazu poručila, a mi smo odmah ‘ulovili’ sljedećeg sugovornika koji na SSG-u živi od rođenja.
— Cijeli sam život ovdje. Mi djeca prije smo to igralište zvali gradilište. Mjesna zajednica ga je sagradila, sjećam se kad je valjak poravnavao asfalt. Oni su izvršili sve grube radove, a onda je grupa prijatelja sa SSG-a uzela trake i iscrtala crte. Igralište je srce našeg kvarta, ali trebale bi ipak postojati neke upute za korisnike. Trebalo bi napisati da je igralište poželjno koristiti samo do 22 sata. Nekada nam bude nepodnošljivo jer djeca ‘depaju’ loptom cijelu noć pa cijelo susjedstvo ne može spavati. Zgodno je ovo mjesto i za tulume. Mi smo prije roštiljali oko 18 sati popodne, ali drugo je kad ti djeca dođu i ne prestaju s bukom sve do 1 iza ponoći – rekao nam je ovaj ‘starosjedioc’ SSG-a. Sudeći prema riječima drugih susjeda, upravo su mladi koji do dugo u noć buče na igralištu popriličan problem.
Mi k’o da smo ovdje u Tunguziji. Ne možemo normalno poć’ u Gruž nešto kupit’ ili u bolnicu na Medarevo. Moramo zvati taksi ili pješke na Dom zdravlja k’o da ne živimo u Dubrovniku
‘Ne možemo spavat’ od buke na igralištu’
— Trebali ste doć’ sinoć između 23 i 23.30. Izvanredna, fantastična djeca, mislim da je jedan mor’o zakazat u svećenika ispovjed jer je toliko psov’o. Užas. Cijelo susjedstvo bilo je uznemireno. Osim toga, čemu svjetlo na igralištu tako kasno u noć? Što djece nema sad po danu kad se vidi igrat’ nego ‘depaju’ po noći do kasna. Ne možemo spavat’ od njih. Ma i da im se postavi kakav kućni red na vrata igrališta, opet ga ne bi poštovali. Zna se, na primjer, da se ne vozi lijevom stranom ulice. Tako bi i ovi trebali znat’ da ne smiju raditi određene stvari. Ima li u toj djeci nekog odgoja, gdje su im roditelji? Nego ne smiješ ništa reć’. Ma ima li dežurnog komunalnog redara da ga mogu zvati kad mi tako dojade? – upitao se ovaj gospar, koji se u priču uključio pomalo ‘iznerviran’ opetovanom noćnom bukom na igralištu. Naš se đir ipak nastavio u nešto mirnijem tonu pa nam je tako ponovno naš sugovornik starosjedioc ispričao kako je to bilo nekada na SSG-u.
— Ova lokalna djeca ne igraju se ni pet posto na igralištu k’o mi prije. Stalno smo igrali nogomet ili košarku. A, doduše i manje je djece u kvartu. Zgrade lijevo i desno od igrališta nekad smo zvali po prezimenima nekih od lidera naših ‘bandi’. Tako su ove lijevo od igrališta bile ‘Jovićeve’, a one desno Jugove po Jugu Bašici. Iako, prije u socijalizmu kada se sve ovo izgradilo, službeno su se zvale policijske zgrade i zgrade Vodovoda. Ljudi danas cijelo naselje zovu SSG, ali to zapravo nije točno. Samo je dio oko ovih sedam zgrada SSG. Sedam je zgrada pa i sedam smrtnih grijeha. Smiješno zvuči. Ovo je dosta intiman dio o grada. Svatko je prije svakoga znao, ljudi su bili kućni prijatelji, išlo se po kavama. Svaki dio kvarta imao je svoj naziv, mi smo ih tako nazivali, iako je razlika u 20 metara ponegdje. Ispod nas je Obuljenska ulica, a nama to nije SSG, mi smo s njima već u sukobu. Gledalo se prije i tko dolazi igrat’ na naše igralište. Što ovi iz Šipčina dolaze igrat’? Ovo je bilo naše privatno igralište – mislili smo prije, rekao nam je naš sugovornik.
Druženje i ‘radne akcije’
Inače, nekoć su se sami stanari višedružili, a imali su i ‘radne akcije’ te su tako brinuli o okolišu svojih zgrada, ali i cijelog kvarta, što danas više nije slučaj.
— Svi smo vodili brigu o okolišu, a toga više nema. 1975. kad su ovi stanovi u SSG-u bili useljivi, sve su se te mlade obitelji uselile u slično vrijeme pa su se bolje znali. Postojala je između njih sinergija i svi su rado ‘dali ruke’. A sada se i stanari brzo izmjenjuju, netko ode, netko proda stan, dođe drugi pa se ne znaju ni susjedi više. Promijenila se struktura stanara pa nema više tih zajedničkih sila kao kad su se tek bili uselili pa im je bilo stalo. Organizirali bi se bili lako, a sada ih nema tko povezati. Dosta tih ljudi je već umrlo ili su penzioneri. Ovdje nam je bitno da nam je sve blizu, do grada se spustimo za 15 minuta. Super je naše naselje, možemo se parkirat’ ispred zgrade – rekao nam je ovaj starosjedioc. Gospar Ivica, naš sljedeći sugovornik ljutit je zbog današnjeg ponašanja pojedinih stanara.
Trebalo bi napisati da je igralište poželjno koristiti samo do 22 sata. Nekada nam bude nepodnošljivo jer djeca ‘depaju’ loptom cijelu noć
— Velike su gospođe i gospari ovdje, neće nitko očistit’ iza sebe, samo nekoliko metara je odavde kontejner, ali opet je opuške i manji otpad lakše baciti usput po podu. Ma cijeli grad nam je šporak. To vam je bolest kod ljudi, koja je uzela maha, a zove se bezobzirnost. Nikoga nije briga za susjeda, a to se najbolje vidi kod problema s parkingom. Nekome je važnije sjedat u kafiću i nije ga briga imate li staru majku pa morate hitno izaći s parkinga ili vam je nešto hitno. On se parkir’o i dobro mu je. Ne volimo više jedni druge k’o ljudi, svatko gleda samo svoj sitni interes. Svi samo robuju lovi – mišljenja je gospar Ivica dodavši kako je moderno danas ‘pljuvati’ po gradu i očekivati da on sve riješi. ‘Neće nam gradonačelnik doći počistiti, trebamo mi, pa tu živimo’, rekao je.
‘Ne mogu poslat’ dijete do butige’
Naša sljedeća gospođa nije baš toliko sretna stanjem u naselju. Jako je ljutita zbog toga što njezini susjedi ne poštuju nogostup.
— Postoji nogostup da čovjek ide po njemu da te ne ubije auto, a ne mogu poć’ do butige ni poslat’ dijete jer oni koji su u kafiću parkiraju odmah ispred na njega. Ja se odmah uzrujam. Tresem se sve dok mi se dijete ne vrati doma. Strašno mi je to. Opomenula sam neki dan jednoga, a on mi se počeo smijat. Rekla sam mu ‘što se smiješ, nisi ti jedini. Sram te bilo’. Da ja moram izaći da bijelu crtu da bi prošla? To je strašno. Također, mi k’o da smo ovdje u Tunguziji. Ne možemo normalno poć’ u Gruž nešto kupit’ ili u bolnicu na Medarevo. Moramo zvati taksi ili pješke na Dom zdravlja k’o da ne živimo u Dubrovniku. Imamo osmicu i tricu, ali u drugom smjeru nam ne ide. Sve nam je to nezgodno. Za poć’ na Medarevo moram cijeli most na Splitskom putu pregazit’ i na devetku. Ja ne vozim, zašto bi svi vozili? – rekla nam je ova gospođa. Pridružio nam se uskoro gospar kojeg zovu ‘nadzorna kamera’ jer pozorno nadgleda cijelo naselje. Njegovom oku ništa u naselju ne promakne.
— Ovdje je još dobro živjet kakav metež vlada u cijeloj zemlji. Na Sedam smrtnih grijeha živim od samog početka. Iako sad je sve drukčije. Dok sam radio s onim soldima se moglo nekako progurat’. Školov’o sam dvoje djece, danas uživam u unučadi, ali ne može se s mirovinom živjet’ – potužio nam se.
Palme probijaju cijevi
Naš đir zaključio je naš sljedeći sugovornik koji nije zadovoljan čistoćom naselja, a istaknuo je i kako im veliki problem stvaraju palme koji ljudi sade neplanski, ne razumijevajući koliko meteža mogu izazvati.
— Najprije, naselje nam je totalno neuredno. Drugo, neki su susjedi zasadili palme, ali očito ne znaju što su one. Njih treba čistit’, a nitko to ne radi. A ne smiješ posjeć’ jer se bune. I onda nam probiju vodovodnu cijev. Nasadi su ovdje prije bili planski zasađeni, bez dubokog korijena i nisu probijali kanalizacijske cijevi. To se ne može alavija sanirat’, treba sve lomit’. Kanalizacija mi se doma začepi jednom do dva puta godišnje. Da bi sebi uljepšali, napravili su svima nama veliki problem – zaključio je ovaj stanovnik SSG-a.
Pišu: Leona Rašica & Maria Prkut
Iz tiskanog izdanja DuLista, 23. listopada 2019.