Iako se u gradskim kuloarima priča kako su Mare i Leona bile na reportaži na dalekom Lastovu, moramo vam istaknuti kako ipak nismo posjetile jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka na Jadranu. Ovog smo se puta, nakon kratkog odmora, zaputile u jedno blisko nam gradsko naselje. Riječ je, naime, o Hladnici, kvartu koji trenutno spava duboki zimski san. ‘Da ste došli u sezoni, imali biste koga sresti’, dobacili su nam stanovnici Hladnice dok smo im prilazili kako bi s njima popričali. I Hladnica kao da ima dvije strane. Kada se krene s Vojnovića od ‘Paska’ i zavuče dublje u Ulicu Petra Hektorovića, na prvi pogled se čini kao da je kvart uređen. Zelenila je puno, naselje ima čak i dvije butige u svojoj neposrednoj blizini, a automobilom je sve blizu. Ipak, ona druga strana otkriva se kod zgrade Hrvatskih ratnih vojnih invalida (HrVI), ali i kod gradilišta gdje se grade novi stanovi za dubrovačke profesore.
Velo Misto
I krenuli smo od ‘Paska’, odnosno ‘exPaska’ koje je poznato mjesto okupljanja, ali i spas u zadnji čas za sve one kojima, primjerice, u 22 sata prifali nešto ‘za prigristi’. Dočekao nas je novi vlasnik Antun, koji je od prethodnog vlasnika Paska Malenice, a koji je pošao u mirovinu, preuzeo butigu. Ali, gospodin Antun je više od 20 godina radio u ovoj poznatoj butizi te zna kako Hladnica ‘diše’.
-Dosta starijih osoba, koji su naši stalni kupci dolaze kako bi samo popričali i ‘ubili’ vrijeme. Ovo je jedna od rijetkih privatnih butiga u gradu gdje se ljudi osjećaju kao da su doma. Takvih više nema. Jer, gdje god da dođeš, samo si broj. Ostaviš novac i pođeš ća – ističe. U ovih 25 godina koliko radi u ‘Paska’, izmijenilo se bezbroj generacija. ‘Sad, kad bih vratio unazad film, koliko je ljudi dolazilo, ne bi mogli stati u par autobusa koliko ih je umrlo’, govori nam. U vrijeme rada za Paska, ističe kako su u trgovačkoj branši imali najbolju plaću, ne samo u Gradu, već i u Hrvatskoj.
-Dvadeset godina sam radio s dvije gospođe. Danas se u toliko godina promijeni stotinu radnika. Teško je naći radnika, a ja imam jednu curu koja radi drugu smjenu – kaže i dodaje: ‘Sve se promijenilo, sad je skroz drukčiji način trgovine’. Prije su, ističe, pravili sendviče, a sad nema potrebe jer nema radnika koji bi ih došli kupovati. Najviše mu je žao što nije u ovih 25 godina vodio dnevnik i zapisivao anegdote koje su se događale.
-Ma kad bi iza neki redatelj to uzeo raditi, mogao bi napraviti nešto ala Velo Misto. Nekad vratim film s drugim ljudima pa se nasmijemo i ispričamo – rekao je. Kad se zatvori butiga, u ure kad ne bi trebala biti zatvorena, ljudi počinju paničariti.
-Kad je padao snijeg, nisam došao otvoriti butigu jer nisam mogao doći s Brgata. Curi koja radi sa mnom sam isto rekao da ne mora doći raditi. Ajme kad se sjetim koliko sam poziva dobio – kroz smijeh će.
-Ljudi iz Zatona dolaze kupovati na Badnji dan. Dogodi se i da u velikom shopping centru neće naći ono što mi imamo ovdje. Jednom se dogodilo da je taksist došao na vrata i pitao imam li aparat za komarce, treba mu gostu kojeg je vozio. Naravno da sam imao. Izlazi stranac cijeli zbunjen jer ga je taksist svuđe proveo i nigdje nije našao aparat, a ovdje je našao četiri – kaže i dodaje kako Vojnović za njega nije isti. ‘Pa i prije pet godina je bio drukčiji. Takav je život, ubrzan’.
-Prije bi petkom i subotom preko zime ostajao do ponoća jer je bilo masu ljudi. Nemate sad zašto. Na Vojnoviću iza 22 sata nema nikoga. Možda izlaze kasnije, nije to k’o što je prije bilo. Sada zimi, ako netko i izlazi vani, poći će na kućice u Grad – govori nam komentirajući atmosferu na Vojnoviću. A, dodaje kako će se uskoro ‘Gorica i Hladnica spojiti’. U Hladnici je od 1971. godine i naš drugi sugovornik koji je bio voljan podijeliti svoje dojmove, ali bez formalnog predstavljanja. Za njega je ovo najbolje mjesto za živjeti, mirno je. ‘Jedini kvart u Gradu gdje nema buke, galame, obiteljskih svađa’, govori nam. No, parking je, kao i u svim drugim naseljima, velika ‘boljka’.
-Što se tiče parkinga ne samo da fali, već su se počeli parkirat’ po krovovima, ali sad ovi koji imaju parking, ostavljaju aute svuda, ne žele plaćati Sanitatu. A pola je naselja od garaža napravilo apartmane pa nemaju gdje ni držati aute. Imaju po dva-tri auta pa on s broja jedan dođe parkirat u mene ispred zgrade na drugi broj. I onda ja nemam ostavit gdje auto. Što ću ja onda? Pojedine zgrade u Hladnici imaju garaže ispod zemlje, ali ne da im se stalno uvlačiti pa opet ostavljaju aute posvuda. Lakše im je ostaviti auto na cesti. Ma ljudski je to komod. Ljeti nam stvaraju probleme stranci koji dođu s kombijima. Izdavaju gore apartmane i strancima daju da parkiraju u njih, a onda oni dođu u nas parkirat’ – kaže nam. Dodaje kako ‘Čistoća malo brige vodi o naselju, ma ništa se ne čisti, šporko je za poludit’. Inače, ni mi nismo mogli pronaći kantu za smeće u Ulici Petra Hektorovića, nego tek kraj zgrada Solidarnosti.
-Živicu ne šišaju, ima masu grana koje otpadaju, moramo ih moliti da dođu i onda platiti iz svog džepa. Najbitnije je očistiti onu ulicu koja vodi do Medareva, i napraviti skaline kako bi sve to ličilo na nešto. Ljudi tuda najviše idu, šetaju pse, a ima gore svega – ističe, dok nam još jedan sugovornik koji mu se pridružio navodi kako ‘pored Čistoće, plaćaju ljude da im očiste živicu’.
-Kad se pokvare pale, treba čekat’ dugo dok ne dođu popravit’. Svi nas se sjete tek za izbora, prije nam ne dolaze – priča nam. Naselje je za njega ‘inače perfektno, nema ovakvog ni u Las Vegasu’. Na izbore se osvrnuo i dundo kojeg smo zatekli u blizini ‘Bijelog polja’, poznatog igrališta koje je već godinama zapušteno.
-Igralište je zapušteno zadnjih desetak godina. Moglo bi sve to lijepo urediti, ali Grad ništa ne ulaže. Napravili su igralište kod zgrade HRVI, ima jedno u Peytonu pa bi valjda bilo previše i ovdje ga urediti – ističe.
Buka na terenu
Mlada djevojka koju smo susreli u šetnji smatra kako život u Hladnici ima mnoge prednosti.
-Naselje se nalazi na izvrsnoj lokaciji, što pozitivno utječe na kvalitetu života stanovnika. Vrtić, škola, banka, pošta, samoposluge, ljekarna, bolnica, športska dvorana, dječje igralište, crkva – sve to dostupno je na pješačkoj udaljenosti, a istodobno je naselje odlično povezano i autobusnim linijama. Doduše, raspored autobusnih linija mogao bi biti mudrije isplaniran, osobito kada je riječ o linijama 5 i 7. Naselje je lagano uvučeno od glavne prometnice, što omogućuje stanoviti mir, koliko je u današnje vrijeme moguće o njemu govoriti. Ulica Iva Vojnovića ispred nosa je za popiti kavu ili izaći van vikendom. Na igralištu u Hladnici djeca treniraju nogomet, organiziraju se turniri. S druge strane, umirovljenici svoju razbibrigu mogu pronaći u prostorijama Crvenoga križa gdje se za njih organiziraju različite aktivnosti – rekla je. Hladnica je inače poznata kao naselje okruženo zelenim površinama, no priznaje, kako u zadnje vrijeme, uostalom kao i sva gradska naselja, pati od preizgrađenosti.
-U ljetnom razdoblju nedostaje i parkirnih mjesta zbog čega pojedine ulice postaju zakrčene automobilima i turističkim kombijima. Općenito je ljeti javni red i mir upitna kategorija. U zadnje se vrijeme primjećuje da je naselje sve više šporko, kontejneri prekrcani, otpada ima posvuda, čak i krupnog ostavljenog na za to nepredviđenim mjestima. Ljeti se, nakon završene smjene, znaju okupiti skupine mladih, podružiti se i nešto pojesti na klupama, ali imaju premalo razvijenu svijest o bacanju otpada pa se papiri od bureka i pancerota, limenke pive i čašice od jogurta mogu pronaći posvuda. Slično je i s opušcima. Hladnica ima mnogobrojne prednosti za život, ali isto tako podliježe negativnim stranama ubrzanoga načina života – govori nam.
Zadnja rupa na svirali
U prizemlju zgrade HRVI nalaze se prostori raznih udruga. Njihov najveći problem je što rade u neadekvatnim uvjetima, a svaka veća kiša zadaje im glavobolje.
Prostori Udruge branitelja Dubrovnika još se uvijek nisu oporavili od poplave koja je nastala puknućem pumpe. Dva puta smo u mjesec dana poplavili, fekalija je bilo po cijelom prostoru. Još uvijek se osjeti neugodan miris – rekao je Zvonko Koštro, član navedene udruge.
-Došli su i odradili ko mačka repom. Jedan kompjuter je skroz uništen, ‘izvozali’ su me i na kraju nisam dobio nikakvu odštetu – rekao je. Ispred prostorija Udruge branitelja, počeli su se okupljati predstavnici i ostalih udruga. ‘Imate li to izvanredni sastanak?’, upitala je jedna gospođa koja smatra da se ništa neće promijeniti po pitanju uvjeta u kojima rade.
-Neće se tu ništa promijeniti – govori Koštro osvrčući se na sudbinu Udruge.
-Stalno nam je ovako, odozgor nam roba kapi kad je prostru trebamo paziti kad ulazimo na vrata, odnosno izračunati ritam kapljenja pa onda ući da nas ne poprska – ističe i dodaje: ‘Plaćam osiguranje tuđih prostora, plaćam domoupravu, a ovo je prostor Grada. Nisam dobio ni odgovor na štetu koju su mi napravili, a kamoli kakve odštete. Nije mi ni do kakve slave, samo je katastrofa kako se prema nama odnose, što nam rade i gdje su nas smjestili’, rekao je Koštro. Koliko god se trudio držati područje oko prostorija udruga čistim, uvijek će biti onih koji će i dalje bacati smeće. ‘Nemoguće je, ne izdrži ni tri dana kad nam bacaju svašta’, priča nam. ‘Mi smo zadnja rupa na svirali’, kaže Koštro. Điravajući Hladnicom, ustanovili smo da je riječ (u ovom zimskom razdoblju), o naselju praznih ulica. Čistoća je odavno zaboravila ‘uvući’ se u njega. Jedina aktivnost koja se odvija zapravo su radovi na gradilištu. Na novim profesorskim zgradama na veliko se radi. A nama se nameće pitanje gdje će se novi stanari automobilima parkirati jer se zgrade grade bez podzemne garaže. Po pitanju parkinga u Hladnici, svima se diže kosa na glavi. Jednim dijelom za to je kriva i apartmanizacija koja je ‘zatvorila’ brojne garaže, kako u ovom naselju, tako i u cijelom Dubrovniku.
Maria Prkut i Leona Rašica
Iz tiskanog izdanja DuLista od 22. siječnja 2020.