Danas je malo hladnije pa nisu uranili. Čekaju točno podne da mogu ući. Inače vole doći ranije, sjede malo ispred, druže se i zafrkavaju. Ali, kad opaze novinare, bježe k’o metak – u šali nam otkriva uvijek vesela Fahra Šišić, kuharica u dubrovačkoj pučkoj kuhinji. Naime, ovog puta odlučili smo se na nešto drukčiju vrstu reportaže. Nismo išli u sad već tradicionalni đir nekim od naselja, nego smo posjetili pučku kuhinju u Gružu i porazgovarali s njenim djelatnicima, ali i korisnicima. ‘Zavukli’ smo se tako u uličicu kod hotela Petka i pozvonili na naizgled obična bijela vrata koja ničim ne odaju što se iza njih nalazi. Srdačno su nas ugostile šefica kuhinje Marija Prkačin i već spomenuta kuharica Fahra. Taman su sve bile pripremile i čekale su prve korisnike kada će doći na objed. Upravo je Fahrin srčani i ‘zarazni’ smijeh privukao korisnike da ‘zavire’ u kuhinju. ‘Čuli smo neki veseli smijeh pa smo ušli vidjet’ tko se to tako smije’ – govorili su redom. Čak su se i našalili kako je sve ‘ušminkano’ kad novinari dolaze.
Ipak, kako je kuharica Fahra i rekla, nisu svi bili oduševljeni što im novinari remete svakodnevicu. Neki su pak samo sramežljivo ušli nadajući se da ih nećemo ništa pitati, dok su pojedinci samo otvorili vrata i odmah ih zatvorili te odlučili pričekati dok se ‘zrak ne raščisti’. Nije to svakako ništa za zamjeriti.
Jozo ‘glavna zvijezda’
‘Neki od njih ne vole da ih se slikava, ne vole ni da se zna da dolaze u pučku kuhinju’, otkrivaju nam kuharice. Ipak, ovo pravilo ne vrijedi za korisnika Joza, ‘glavnu zvijezdu’ i zabavljača. Sa zafrkancijom je započeo odmah s vrata, a kuharice su rado šalu i prihvatile. Dodao im je kako bi subotom mogle ‘početi kuhati leću, a ne grah’.
— Uvijek je tako, zezamo se s njima, ne bi valjalo da je drukčije – rekla je glavna kuharica. Imaju 190 do 200 korisnika, ovisno o listi, uvijek nekoga ‘skidaju’, a nove stavljaju, ističu nam. Trenutno su na kolektivnom godišnjem i radi po dvoje zaposlenika tjedno. Kad restoran ne radi, pučka kuhinja svejedno je otvorena. Korisnici u pučku kuhinju inače mogu dolaziti od podne do 14 sati. Riječ je, dakle, samo o objedu. Većina njih obroke nosi doma, a tek neki, uglavnom oni koji su sami, svoje porcije pojedu u kuhinji. Prkačin ističe kako se jelovnik izrađuje na tjednoj bazi te se uvijek pazi da je hrana raznolika i da se iz tjedna u tjedan ne ponavlja.
— Svaki dan serviramo juhu, glavno jelo, salatu i desert, a to bude kolač ili voće. Uz ‘obični’ jelovnik imamo i onaj posebni za ‘dijetalce’. Za blagdane ipak napravimo i malo svečaniji objed. Za Badnjak smo tako davali bakalar na crveno i bijelo, kavu, kekse, sok, a Dječji vrtić ‘Radost’ nam je donirao kekse i to smo podijelili korisnicima. Za Božić smo ponudili juhu, salatu, teleće pečenje, kolač i voće – pojašnjava nam Prkačin.
‘Prorade emocije’
Nađe se uvijek, dodaje, onih kojima nešto ne paše ili ne vole neke namirnice jesti pa im tada izlaze ususret. Primjerice, znaju skuhati slanić, a ako ga netko od korisnika ne voli, donesu mu nešto drugo, a pogotovo kad Hotel Gruž, u sklopu kojeg i djeluje restoran Zrinski i pučka kuhinja, radi. U restoranu tako, ističe Prkačin, nude i četiri vrste marendi pa im često i to donesu u zamjenu za hranu koju ne vole. ‘Uvijek nešto iskombiniramo’, govori Prkačin.
— Bude mi žao kad netko od njih nešto ne voli pa ih uvijek pitam žele li što drugo. Prorade emocije. Znam i po sebi. Ako nešto ne možeš pojest’, zaludu, ne možeš. Kad im donesem drugu hranu, onda se lijepo najedu i zahvaljuju nam. Nitko neće odavde otići gladan – dodaje kuharica Fahra koja je, dok smo razgovarali, toliko okretno i brzo dijelila porcije korisnicima koji su pristizali na objed. Ona i ‘šefica’ Marija itekako su se
povezale s korisnicima. Fahra je, ističe, ‘prava veteranka’ i u pučkoj kuhinji radi punih 20 godina, dok joj se glavna kuharica i šefica kuhinje Marija priključila prije deset godina. Dolaze im ponekad i novi članovi, ali većinom je u pučkoj uvijek ista ekipa pa manje-više znaju životne priče jedni drugih. Marija je u pučkoj kuhinji počela raditi nakon porodiljnog, dok je Fahra u nju došla iz bolničke kuhinje.
— Prije 15 godina radila sam u kuhinji u bolnici. Radila sam još i u onoj staroj bolnici. Razlika je velika. U bolnici sam uvijek znala koliko posla imam, koliko je bolesnika, a ovdje ne znaš koliko će nam ih doći. U restoranu se hrani i policija, imamo i à la carte, marende, dolaze penzioneri, prave se pizze… Tamo napravimo i ovdje podijelimo. Sve radimo. Preko ljeta nas bude pet, šest u prvoj smjeni i troje do četvero
popodne, uvijek se rasporedimo pa se sve stigne. Ja sam tu već stari temelj, ovi novi dolaze i odlaze, ja sam još uvijek tu – otkriva nam Fahra.
Jutro počinje s kavom
Inače, zimi ih u kuhinji radi šestero, sezonci su im već otišli i počet će tek u travnju kada restoran uvede drugu smjenu. Trenutno rade u prvoj smjeni do 15 sati. Zimi je i veći obujam posla, a njih manje, ali, naglašavaju, sve se stigne odraditi.
— Kad restoran ne radi, dođemo na posao u 7.30 i budemo tu do 14.30 dok podijelimo hranu i sve pospremimo. Inače radimo od 7 do 15, a ujutro počinjemo s kavicom i onda smo spremni polagano sve odraditi do 15. Nas dvije smo same u smjeni ovaj put, ali ne pada nam to teško, vrijeme brzo proleti – govori nam šefica kuhinje. Bude, ističe, i onih težih trenutaka, ali nastoje ih zajednički nadvladati.
— Ovisi i kakav čovjek dođe na posao i kako se osjeća. Nekad nama dođe dan da nam nije ni do čega pa se trudimo biti nasmiješene i pozitivne jer u svakom slučaju porcije podijeliti moramo. Ali, većinom ovdje vlada vesela atmosfera i zafrkancija, tako nam je svima lakše sve podnositi – dodaje Prkačin. Ni njoj ni Fahri, priča nam, nije problem raditi za blagdane, već su navikle, a i uvijek se dogovore s kolegama pa dio budu i slobodne. Imaju, ističe, dobar sistem rada. Ipak, izazovno je kuhati za korisnike s obzirom da nikada ne znaju koliko će ih određenog dana svratiti u pučku kuhinju.
— Danas možda dođe 80, sutra 100, ali norma nam je napraviti najmanje porcija za 100 ljudi. Ja sam u restoranu dolje i ako kolegici što prifali, uskačem, donosim iz restorana ako što još treba. Ako ih dođe više, uvijek možemo nešto baciti na žar i tako nadopunimo porcije. Kad radi restoran, mirne smo, donosimo koliko
treba – naglašava šefica Prkačin te otkriva kojem se jelu korisnici najviše
vesele.
Pasta ide slabo
— Najviše se raduju suhome kuhanom grahu. To jako vole. Ljeti ga izbacimo s menija zbog vrućina, ali uvijek traže da ga vratimo. To im je nešto posebno. Vole i sarme u ovo doba – govori Prkačin, a Fahra se nadovezuje da jako vole i kalju, jelo od zelenog i glavatog kupusa s patatama i mesom.
— Kad im zamiriše i vide da je kalja svi se razvesele. Pitaju dan prije što je sutra za objed i kad čuju da je kalja kažu da će svi obavezno doći. A za pastu nisu, to nam jako slabo ide. A i oni koji je nešto vole pojest’, moraju je obavezno skombinirat još s nekim jelom. Nisu oduševljeni s pastom bolognese, vole doduše šporke makarule i to kad je meso sitnije sjeckano. Ne vole mljeveno ni prekrupno – ističe Fahra.
Namirnice nabavljaju od niza većih dobavljača. Nemaju volontere koji bi raznosili hranu. Svi su korisnici, kažu, pokretni te mogu doći po objed u pučku kuhinju. Oni koji pak ne mogu jer su se, primjerice, razbolili, uvijek zazovu i zamole da se njihova porcija spakira nekome od korisnika koji živi blizu njih te da će im je on donijeti. Donacije su, ističe šefica kuhinje, poželjne, u vidu, primjerice, prigodnih kolača za blagdane.
— Imali smo i veliku donaciju za Uskrs, kada smo dobili mnogo kućnih potrepština, hrane i sanitarija te smo to podijelili korisnicima. Lani su iz Konavala donijeli zelenu menestru i tako potratali korisnike – govori nam šefica kuhinje i dodaje ‘uvijek se nađe netko tko bi nešto donirao’. Ako želite napraviti dobro djelo, prisjetite se i korisnika pučke kuhinje. Slastice, kolači pa čak i keksi bili bi vrijedan znak pažnje.
Maria Prkut i Leona Rašica