Upoznali smo ga u kafiću u Lapadu dok je pio piće u pauzi između dvije smjene koje odrađuje kao šef kuhinje u restoranu na jednoj od lapadskih plaža. Nasmijan, pristupačan i srčan Nijemac talijanskih korijena Marco Horch odrađuje već drugu sezonu. S djevojkom Romi Goelich došao je iz Kölna na preporuku prijatelja koji mu je rekao kako je Dubrovnik savršen izbor ako žele malo promijeniti sredinu i dobro zaraditi. A baš kada su razmišljali o toj mogućnosti upoznao je, kaže naizgled slučajno, čovjeka kod kojeg sada radi i on je i njemu i Romi ponudio posao.
—Ma u životu ništa nije slučajno. Zamisli, mi mislimo o Dubrovniku i baš u restoran gdje ja radim dođe moj sadašnji gazda, proba moje jelo, pita ‘tko je ovo pravio’ i kaže – ajde dođi raditi kod mene u Dubrovnik. Rekao sam – ma zašto ne?! Malo avanture, probat nešto novo. Pitao sam Romi, ona se složila i nije trebalo dugo da spakiramo stvari i kupimo avionske karte. Kako s Romi prije 4, tako s Dubrovnikom prije godinu dana – bila je to ljubav na prvi pogled. Sunce, more, super ljudi… I ok ima dosta posla, ali kad je dobra ekipa ništa nije problem. A i bolje se zaradi nego u Njemačkoj. Radno vrijeme je isto, ali je ovdje više love – priča nam simpatični Marco, kojemu je naš mentalitet odmah, priznao je, ‘sjeo’.
Kad mama vikne ‘basta’!
—Moja je mama Talijanka, tako da puno priče, zafrkancija, pjesma i taj mediteranski temperament su nešto što je meni blisko i drago od malena. Vi ste dosta glasni i kad pričate, a kamoli kad se malo naljutite, ali nitko nije opasan kao moja mama kad vikne ‘Basta!’ – šali se Marco koji je od svoje voljene Romi prije 6 mjeseci, točno kad su stigli, saznao najljepše moguće vijesti. Da će postati tata.
—Nije važno je li muško ili žensko, kako vi kažete samo da je živo i zdravo. Ipak je sin. Znao sam – emotivan je i duhovit u isto vrijeme. Mada se na trenutke uozbilji i s čeznutljivim pogledom mašta o životu u Gradu. Jedan dan kad se, kako kaže, sve posloži.
—Pronašli smo grad iz snova. Tako osjećamo i moja Romi i ja. Iako nam je u Njemačkoj obitelj koja nam naravno nedostaje kad smo daleko, želimo ovdje izgraditi dom. Naravno u životu moraš biti realan i kad imaš neki cilj trebaš znati da ne može preko noći. Još je i beba na putu. Roditeljima nije bilo lako ni kad smo išli raditi ovdje. Brinuli su kako ćemo tako daleko od kuće, a kamoli da kažemo da ćemo živjeti tu za stalno. Ali polako… Nakon ove sezone vraćamo se u Njemačku. Tamo ćemo postati mama i tata prvi put. Jako smo uzbuđeni, ali i velika je to odgovornost svjesni smo oboje. Isprva će nam sigurno trebati pomoć roditelja, a kad sin malo poraste mislim da bi mogli početi planirati kako naći neki stan u Dubrovniku, poslove koji nisu samo sezonski i možda, ako bude sreće, vratiti se, za trajno. Dubrovnik je skup grad, stanovi su skupi, ali ako hoćeš sve možeš u životu – nada se i planira 35-godišnji kuhar iz Kölna, čiji je specijalitet, pohvalio nam se, pasta od tunjevine.
Marcova pasta od tune – ‘mama mia’ kako dobro!
—Kad moji gosti to probaju onda kažu konobaru – ‘mama mia’ kako je ovo dobro, zovi šefa! Onda ja dođem, smijem se i srce mi ovako veliko – pokazuje nam rukama, priznajući da nije oduvijek bilo lako. —Biti kuhar to nije posao. To je nešto što voliš, živiš. Ako nije tako onda bolje da nikad ne uzmeš kuhaču u ruku, jer nećeš puno napraviti. Nema smisla! Ili sa srcem ili nikako! Ma tako sve u životu! Kad sam tek počeo kuhati, nakon što sam završio školu za kuhara, nisam puno znao. Ma skoro ništa. Znao sam jedino da želim raditi i učiti, puno učiti i svaki dan ako želiš stvarno možeš naučiti nešto novo. Ispočetka ti bude jako teško. Guliš patate i pereš suđe i gledaš kad će doći trenutak da pokažeš da možeš bolje, više. I ako si uporan i strpljiv i vrijedan taj trenutak dođe. Tako je meni bilo. Radio sam u Kölnu u restoranu i gazda je vidio koliko ja sebe davam u to sve i koliko sam naučio i jedan dan je rekao – od danas si ti šef! Ajme meni! Jeees! Konačno! Ali i onda kada postaneš šef to nije da ti manje radiš i samo šefuješ. Tada radiš još više. I opet bude jako teško. Nekome se ne sviđa tvoje jelo pa ti reče – ovo ne valja! Ako nisi siguran u sebe, ako nisi naučio da ne moraju svi voljeti isti okus, ali i ako nisi spreman i prihvatiti kritiku i raditi da budeš bolji i da za tvoje jelo skoro svi kažu da je ‘mama mia’, kao za moju pastu od tune, onda ništa. Možeš doma! – pričao nam je Marco, čitavo vrijeme pogledujući na sat razmišljajući, na glas, je li Romi još odmara, jesu li ona i beba pojeli ručak koji im je spremio, je li sve ok… Tek kad je dobio poruku od Romi opet se opustio i nastavio opisivati ono što je kod nas zavolio i zbog čega se može zamisliti tu kako zajedno sa svojom Romi podiže ovog mališana kojeg tako željno iščekuju.
Hrvatska glazba ima dušu
—Ma ja mogu bit Dubrovčanin! Mene su svi ovdje prihvatili kao svog čovjeka. Ja dođem u društvo i svi kažu – evo Marco, daj pivu! Nije mi problem radit, tako da tu sve štima, a pravi sam dobri ‘gastarbajter’ – prilagodim se – dobro jutro, dobra večer, kako žena, djeca?! Daj svima pivu! Amo nešto zapjevat! – priča Marco i otkriva nam da mu je hrvatska glazba ljepša od njemačke. —Ima dušu! Zato je ljepša! Ima dušu! Ali nemojte reći mojim Nijemcima da sam to rekao! – šali se Marco, koji je prije nego što je došao u Grad raditi obišao Siciliju, jer njegovi su korijeni otamo.
—Ne možeš protiv onoga što ti je u krvi, u genima. To te vuče, to si ti! To je tako i ne može drukčije! – zaključuje, više kao sam za sebe.
– Dubrovačka i talijanska kultura, ljudi, način života… su jako slični. Ja sam ‘bambino italiano’ i zato je meni tu kao doma. Svi su me prihvatili, ali ja sam odmah znao da ljudima trebaš pokazati poštovanje tako da učiš njihov jezik. Pomalo. Prvo sam naučio ‘dobar dan’, ‘kako si’… I onda ideš dalje riječ po riječ. I sada već jako puno razmijem, a mogu i pričat hrvatski – pohvalio nam se Marco, priznavši da su mu brojevi zadavali najviše problema, ali i s njima se othrvao i sad zna brojati na hrvatskom do 100. — Ma reko sam ti sve možeš ako hoćeš! Samo se moraš trudit! – ponovio je Marco svoj životni moto koji će ga, ne sumnjamo ni najmanje, ako želja za Dubrovnikom kao domom ostane, vratiti zaista u Grad za trajno. I dobro nam došao on i njegova krasna nova obitelj!
Iz tiskanog izdanja DuLista