Stolar, po naški marangun, Antun Kraljić s Donjeg Brgata cijeli svoj životni vijek je ‘u drvu’, eto, skoro pedeset godina. No ne bi bilo fer, iako mu je to posao, ljubav i strast, nazvati ga – samo marangunom. Naime, gospar Antun je i barjaktar, i festanjuo, i čuvar baštine, i čuvar svog Brgata… Puno toga! Kad uđete u njegovu radionu, prvo što upadne u oči je čistoća, urednost i onaj karakteristični miris drva. Naizgled gomila skica i nacrta na sve strane itekako je ‘poredana’ i gospar Antun kirurškom preciznošću vadi fasciklu po fasciklu i kaže nešto poput: ‘Čekaj da ti pokažem kako izgleda ovo što sad radim za Baštinu… Vidi ovaj ormar… Radio sam Ohmučević…’ I tako dalje, gomila sjajnih projekata. No, kad imate toliko važnih detalja na jednom mjestu, ne znate odakle krenuti pa bi bilo najbolje – od početka.
Početak je, reći će gospar Antun, i puno prije njega, s radionom njegova oca. Na zidu visi memento s natpisom ‘Hrvatski radiša, 1927.’
-Te godine moj otac dobio je diplomu Hrvatskog radiše, tada novog pokreta koji je za cilj imao dati par tisuća vrhunskih zanatlija. Fascinantno. Moj otac prvi je đak odavde koji je otputovao u Zagreb i tamo finuo školu. Došao doma, otvorio obrt, naslijedio sam ga i sada moj sin nasljeđuje mene, budući da sam skoro dvije godine u ‘penziji’. No, nisam pošao još iz radione – kroz osmijeh će gospar Antun. Pa i kako se odreći nečeg što ste radili cijeli život? No u fokusu njegova života je i 1970. godina, pokazuje nam sliku, u nošnji preko Straduna. Gledamo slike s Feste prije 49 godišta, toliko dugo je gospar Antun festanjuo. Pisao je on o Festi pa i onda kad nitko nije htio, ni smio, reći će. O godinama kad je procesija zaustavljana, o 1972. kad je nosio barjak… Puno je uspomena u glavi, na fotografijama, na zidovima radione!
-Sve je to ‘tu’, u glavi, nakon 49 godina i dalje nastavljam svoj rad. I dalje izvijam barjak, a festanjuo ionako nikad ne prestaneš biti. Uostalom, nisam se puno ni promijenio, samo boja kose – smije se. Kaže, ‘idem sad malo računati’.
-Godine 1968. sam pošao na zanat, evo pedeset i jednu godinu sam u njemu. Čak 25 godina radio sam u poduzeću ‘Stan’, a zadnjih deset godina sam i vodio tvrtku. U ratu sam uselio u ovu svoju kuću u kojoj sad pričamo. Kuća je izgorjela, a ja sam krenuo od nule, počeo raditi. Obrt sam otvorio 1997. godine pa sam u tom smislu obrtnik 23 godine. Sada me beskrajno veseli što je mojim stopama krenuo sin Petar, koji je zapravo ušao u prekvalifikaciju. Naime, u školi više nema naučnika – zadnjom rečenicom otvara jednu, rekli bismo, poprilično tužnu temu.
A gdje su mladi naučnici? Ni na tiru od puške!
-Predsjednik sam za majstorske ispite za licencu. Evo, već devet godina nemamo naučnika za stolariju. Svaku godinu na molbu Obrtničke komore držim predavanja po školama, obiđemo sve, uključujući područne škole, prestavljajući deficitarna zanimanja. Pojavi se jedan, dva naučnika… Ali sve manje. Nitko neće u zanat, znamo zašto je tako – turizam nam je donio to što jest. Brzu i laku zaradu. No, iskreno, ne može ni zanatlija svatko biti – treba imati volje i želje, kulture, radne navike. To su tri osnovne stvari koje istaknem u predavanjima mladima. Za biti obrtnik, majstor, treba puno učeenja. Gledajte, ako mladi čovjek u deset godina nauči toliko da može samostalno uzeti projekt u ruke i odraditi ga, za mene je on puno postigao – ističe, dodajući i ‘četvrti faktor’ – strpljenje. Puno, puno strpljenja u radu.
-Danas kao da je samota poslati dijete na naukovanje. Problem je to sustava, bez inteligencije – doktora ili inženjera – se ne može, ali ostali bi trebali raditi, treba nam i zanat i poljoprivreda… Bogatstvo jedne države je jeftina hrana, odnosno bogati seljak te da su građevinski objekti kvalitetni – da mladi parovi mogu uzeti stan i s plaćom vraćati kredit. Ništa se ne može bez zanata. Dubrovnik je u 19. stoljeću ostao bez zanata, a prezimena DiCeglie, Di Liddo, Pasqualichi, to su sve vrsni talijanski meštri bili. A da ne kažem kako je zanatlija nekad Stradunom šetao s cilindrom i bagulinom, u istom rangu s doktorom. Jedan je bio doktor, drugi umjetnik! Evo da se vratim i na tog ‘Hrvatskog radišu’ i i tih par tisuća zanatlija što je danas nepojmljivo. Učit, volit i radit zanat? Pa lakše je sjedat u kancelariji, a još lakše afitavat – govori sjetno. Iako se svog životnog poziva ne bi nikad odrekao.
Od dvoraca do topova
-Pogledajte – pokazuje nam skicu – koliko za jedan obični ormar treba detalja da bi ga se uopće moglo razraditi i u konačnici, napraviti – ‘vrti’ po svojim papirima. Papira je puno, a u njima projekata još i više. Niz nevjerojatno zanimljivih predmeta, uređenja, taraca, kuća, ustanova… Naravno da učinio! Zapravo, povod ovoj priči jest jedna stara slika koju smo iskopali iz arhiva, a na kojoj radi na mostu na ulazu s Ploča sa svojim meštrima, radeći za Društvo prijatelja dubrosmo htjeli čuti što je sve gospar Antun vačke starine. Inače, dodat će, za njih je zaista puno stvari učinio, napravio, popravio. I za Dubrovačku Baštinu, i za Muzeje, a gdje su tek projekti obiteljskih kuća unutar Zidina?
-Počet ću s kompletnim Kneževim dvorom, radio sam otvore na njemu, njih sigurno pedesetak, s jednim vrhunskim meštrom iz Splita. To je takozvano katedral staklo u olovu, i samo taj jedan meštar ima licencu za radit ga. Tri, četiri godine smo proveli tu. Stvarno sam radeći svoj posao upoznao dosta zanimljivih ljudi! Popravljam i mostove na ulazima u grad – priča u dahu, a posebno je ponosan na nosače topova koje je DPDS vratio na zidine, a koje je radio 1993. godine. Kaže, četiri čovjeka moraju nositi jedan! Potom, cijelu Saloču od zrcala je učinio, police za knjige za Znanstvenu knjižnicu, saloču DPDS-a… Ponosan je i na mlinicu ispod platana u Mlinima, koja čini jednu od najljepših scena iz Župe dubrovačke, baš ono za kartolinu. Radi i šankove, vrata, ormare za ozvučenje u Lazaretima za Baštinu. A tek dvorac Ohmučević, popravci na Kazbeku, kaže da je s gosparom Pervanom u odličnim odnosima i da zapravo najviše rade za njega.
-Uh, trebao bih otvoriti sve radne naloge da vidim što sam sve radio! – smije se.
‘Više sam skala napravio nego učinio!’
Sve što je gospar Antun učinio je popratio slikama, nažalost samo zadnjih pet godina, žao mu je što nije i prije fotografirao. Jer, puno je učinjenih predmeta u kojima je zauvijek upisan talent jednog maranguna i njegovih meštara, njih trojice u radioni – njega, sina Petra i meštra Zvonka Ivića.
-Sve ovo ljudska ruka može napraviti, samo treba volje. Ogromna volja. Čekajte, evo nas trojice na slici – ma ne ispušta slike iz ruku. Iz srca iskreno kaže: ‘Više sam skala napravio nego učinio!’.
Nema najtežeg projekta, iskreno će. Svi su na svoj način izazov.
-Osobno mi je bio zanimljiv jedan fantastičan glorijet u obiteljskoj kući koji se penje gore u sobe iz donjeg stana. Sve smo željezno zatvorili, a kabele i USB portove i tako te ‘tehnikalije’ posakrivali drvetom, naravno u suradnji s tokarom, sve u bukovini. Projekt je to na kojem sam radio tri mjeseca – ističe, a mi iskreno prokomentiramo kako je to još i malo vremena za ovakva čudesa. A tek imitacija kamenog štoka vrata u drvu?
Spominje i Biskupsku palaču, vrata u Biskupiji, epistol za evanđelja, potom Papin oltar iz Gruža kojeg je dio preinačio u oltar u Gospinom polju na molbu biskupa Puljića.
Posebna je pak jedna ljubav gospara Antuna – njegova crkva svete Ane na Brgatu. Trideset je godina barjaktar sv. Ane, a 22 godine barjaktar u Svetoga Vlaha, kaže kad zaokruži pedeset godina planira prepustiti mlađima. ‘I naučit ih treba’, dodaje. Osim ljubavi prema tradiciji, tu i je i ona ‘konkretna’ – nije njemu bilo teško napraviti klupe, čak 22, koje je radio mjesec i po dana. Radio je i svod i sve još stoji kao novo.
-Ipak mi je najdraži takozvani oltar za pokopanje, kojeg sam učinio s kumom, on je pituravao. Tko god dođe s pet metara ne može pogoditi je li riječ o drvu ili mramoru… Rad na kojeg sam osobno jako ponosan – ističe.
Tu je onda i jedna taraca u Kovačkoj u Gradu, izmijenio je kompletno drvo novim, drvom irocco, kojeg još zovu i tropskom murvom. Tako da je gospar Antun vidio i puno različitih tipova drveta u svom radu, očekivano. Ne, nema najdraže drvo, dodaje kroz osmijeh, stvar je kaže u tome kako sve ovisi o tome ‘što radiš, pa tako i s čime’.
Za kraj pitamo: ‘Ustanove, u redu. Ali, koliko Vas privatno ljudi ‘zovu’?’ Kaže da ne može ostati!
— Gledajte, skoro 52 godine sam u tom poslu, što znači da me pozna puno ljudi – ne hvali se, ali mi ćemo ga pohvaliti – strašno je temeljit. Jedan od onih ljudi koje stvarno vrijedi upoznati, čije životne priče inspiriraju i generacije nakon njega. Priče koje jednostavno – volimo raditi!
Iz tiskanog izdanja DuLista od 26. veljače 2020.