Pred nama su još jedne, 67. Dubrovačke ljetne igre, i ove godine uz mnoštvo zanimljivih programa i popratnih sadržaja.
Ono što ih ističe, na neki način, jest povratak legendarne predstave ‘Kafetarija’, te dolazak nekih novih, iznimnih imena. O Igrama, situaciji u kulturi u Dubrovniku i Hrvatskoj danas, ali i o tome koje su promjene po njoj nužne, piše li novu knjigu, tko ju ‘snebiva’ i na koji način promatra Dubrovnik, za DuList govori nam Mani Gotovac, pomoćnica intendanta za dramski program Igara. Za početak, objasnila nam je zašto se ‘Kafetarija’, ove godine zamišljena na Stradunu, ‘preselila’ pokraj Sponze…
Najviše se priča o Goldonijevoj Kafetariji… Na koji način će se izvesti u ambijentalnom prostoru ispred Sponze ?
Nije li prostor ispred Sponze još uvijek – Stradun? Kafetarija će se, prema tome, izvesti tamo gdje se i najavljivala. Ali, nemojmo se zavaravati, to je naravno, u dubrovačkom stilu – kompromisno rješenje. Vaše pitanje je, naime, točno: zašto na dnu, u kutu, nikome na putu, zašto na kraju Straduna? Jednostavno, zato jer je to još jedini prostor unutar glavne dubrovačke ulice u kojem nema ni kavane niti pizzerije. Moja želja da Igre vratimo u središte Grada, pa prema tome i u središte Straduna, pokazala se samo kao još jedna utopija. Bez kojih, po mom mišljenju, i ne može ništa u umjetnosti ni započeti, a kamoli se dogoditi. Onda se srećom pojavio mudar znalac kakav je Marin Gozze. Pokazao je spomenuti prostor, opisao što će se sve tu dodati i istaknuti, i to je bio bljesak, izlaz. Jednostavno, prostor ispred Sponze postat će najljepšom i najizazovnijom kafetarijom u Gradu. Nadajmo se samo kako neće to i ostati!
Tamo će osvanuti stolovi, stolnjaci, kikare… Sve u duhu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jer to je i bilo vrijeme legendarne predstave sa Izetom i Mišom, u režiji Tomislava Radića. Ali to će istodobno biti i sve, ali sve što će podsjećati na legendarnu predstavu prošlog stoljeća. Vinko Brešan, precizan, inteligentan i nadasve talentiran redatelj, kako na filmu tako i u kazalištu, vrlo dobro zna za sve prateće jauke onih koji hoće vidjeti istu, ali doslovce istu predstavu kakvu su gledali u svojoj mladosti. E, naše mladosti više nema, nema Izeta i Žira, na žalost nisu više među nama, i meni samoj je, reklo bi se, stotinu godina. Zato se naša predstava događa – danas. Igraju glumci koji su danas mladi, rade današnje koreografkinje, kostimografkinje, glazbenici. Jer – teatar je umjetnost za – danas i ovdje! Ma koliko to bilo teško shvatiti. Kako ne bi došlo do takvih nesporazuma, jako se radujem što Vinko Brešan, Mate Matišić i cijeli glumački ansambl Kafetarije smišljaju predstavu u novom žanru – u žanru mjuzikla. Glumci pjevaju 22 arije, imamo pravi, veliki zbor mladih, imamo band… A pri tome, duboko se poštuje svaka rečenica Goldonijeve Kafetarije u preradbi jedinstvenog gospara, znalca, dr. Frane Čale.
Ovogodišnji dramski program je doista atipičan u odnosu na protekle godine. Čeka nas spomenuta Kafetarija, no i Othello, Umišljeni bolesnik, tu su Sofoklo, Vuković – Runjić… A vraćaju se Dundo Maroje, Dubrovačka trilogija. Na koji način je ove godine osmišljen program?
U prvi mah reklo bi se ‘kruške i jabuke’, zar ne? A upravo je suprotno. Dubrovačke ljetne igre mene podsjećaju na vrtove smirenih okruženja u kojima se susreće različito raslinje baš kao i različiti izvori umjetnosti. Od starih Grka do suvremenih hrvatskih i hispanoameričkih pisaca. Oni bi trebali stvarati ‘kulturu’ u jednom nekompromitiranom smislu te riječi, ili kako bi rekao Sloterdijk, ‘tko stupi u vrtove ljudskoga, nailazi na goleme slojeve poznatih i nepoznatih, unutarnjih i vanjskih dijelova.’ Te slojeve voljela bih da razumijemo. To nikako ne znači kako nekadašnje slojeve ili tumačenja želim odbacivati, negirati, napadati. Ne, ni pod koju cijenu! Ne želim čak niti da istražujemo u smjeru – novoga. Moja je namjera krajnje jednostavna: željela bih samo da svi zajedno pokušamo učiniti razumljivim, reklo bi se danas – transparentnim i iskrenim ono što se iz današnjeg kuta gledanja otvara u klasičnim i suvremenim djelima koja su na repertoaru. To je svojevrsno vježbanje života i umjetnosti. I ništa više, ni manje od toga. Naravno, s autorima koji su oduvijek na repertoaru Igara, kao Sofoklo, Shakespeare, Moliere, Goldoni, Držić, Vojnović. Ali i sa suvremenim hrvatskim piscima i pjesnicima, koje Dubrovnik, pokazalo se posljednjih godina, doslovce želi ugostiti između svojih zidina. Ovog ljeta bit će s nama Mate Matišić, Milana Vuković-Runjić i pjesnik Igor Zidić. Ali ima i jedno stvarno iznenađenje, Gradu nepoznato. Dolazi prvi put iz sna hispanoameričke umjetnosti. Evo redom: gostuje Argentinac, tenor, dirigent, umjetnički fotograf, trenutno najpoznatiji Othello u svijetu, gostuje Jose Cura. U Lazaretima se izvodi Antigona, djelo suvremenih argentinskih dramatičara i redateljice. Ovdje bih iskreno i rado dodala kako mi je žao što nas neće posjetiti i argentinski papa Franjo. Ali time ne završavaju naši snovi oko hispanoameričke umjetnosti prvi put u Dubrovniku. Čut ćemo i Kolumbijca, onog najvećeg, već na Otvaranju, slušat ćemo riječi Gabriela Garcie Marqueza.
Jedna, također dugo očekivana predstava, ‘Elementarne čestice’, ove godine se nije našla na programu – koji je razlog tome? Postoji li komad koji će ove godine parirati po dizanju medijske prašine?
To ‘dizanje prašine’ bilo je pitanje našeg neznanja dovedenog do samog apsurda. Michel Houellebecq bio je nekoliko mjeseci ranije gostom Angele Merkel, a naši su desni ‘obrazovani’ političari podigli hajku i motiku zbog igranja njegovog kultnog djela – Elementarne čestice. Nije se tu radilo o Česticama, jer o suvremenom legendarnom romanu oni ništa ne znaju. Nije se radilo ni o kakvoj našoj – slobodi, mislim to što smo uopće igrali Čestice. Radilo se o kafetijerima, o konobarima koji su se uključili u ‘stvaranje kulture’. Tako ovog ljeta nema Čestica, ali ima kafetijera koliko vam duša zaželi. A oni će već, vjerujte mi, pronaći neki razlog za novu medijsku hajku. Kao što nisam ni prošlog ljeta, ne mogu ni sada slutiti što će to biti.
Tko Vas u Dubrovniku, kulturnoj, ali i cjelokupnoj hrvatskoj političko ekonomskoj kulturnoj sceni najviše – snebiva?
Političke neznalice, kulturni analfabeti koji se međutim uporno petljaju u kulturu. U Dubrovniku to na primjer nisu ni gospodin Vlahušić, niti gospođa Šuica. Oni se time ne bave. Time se bave oni ‘manji’, ‘niži’, oni koji bi preko Igara, preko kulture, željeli postati ‘veći’, ‘viši’, oni kojima Igre, ili kultura uopće u Hrvatskoj, znači samo još jednu odskočnu dasku, politički poen, još malo moći, vlasti, dobitka, ili transparentnije – još malo novca. Posebno me u tom pravcu snebiva rad pojedinaca, naglašavam – pojedinaca, na Dramskoj Akademiji u Zagrebu. O tome sam pisala u nekoliko navrata. Ponekad mi se čini kako svugdje može funkcionirati naša omiljena krilatica ‘ja tebi – ti meni’, osim u umjetnosti. A ona se upravo s tog mjesta širi kao bauk čitavim hrvatskim kazalištem.
Kada smo već kod snebivanja, nedavno Vam se putem medija javno obratio gospodin Ivo Banac, poručivši Vam upravo naslov Vaše najnovije knjige. Imate li mu danas što poručiti?
Žao mi je što ovog ljeta ne igramo commediu del arte. Inače bih uljudno zamolila uglednog gospodina da se pojavi u ulozi Dotura. Nadmašio bi samoga sebe. Samo taj Dotur ne bi neumoljivo težio za mladom i zgodnom ženom, već za političkim probitkom. Našeg je Dotura naime u Sabor dovela gospođa Vesna Pusić, koju je prošlog ljeta uspoređivao sa samim dnom pakla, a kovao je u zvijezde gospodina Karamarka. Nema te vračare koja bi mogla pretpostaviti tko će ovog ljeta biti njegova zvijezda sijalica. Ništa tu mene, vjerujte, ne snebiva. Niti zanima. To je naša svakodnevnica.
Uskoro Vam ističe mandat kao pomoćnici intendanta za dramski program Dubrovačkih ljetnih igara. Što, kuda i kako dalje? Imate li neke nove ideje, festivale, planove, knjige?
Mandat i ističe i ne ističe. Postoji odluka o četverogodišnjem mandatu koja i jest i nije prošla. To je prvi nesporazum. A drugi glasi: tko je to kod nas dobio mandat na temelju svojih rezultata? Na moju sreću, taj me mandat više doista ne zanima. Vrijeme je za mlađe, nadam se i za – znalce. Kao što je i krajnje vrijeme da se napokon ozbiljno i konačno postavi pitanje: što, kuda i kako dalje s Igrama? O svim apsurdima današnjeg načina rada nitko ne govori. Što mislite zašto? Osobno, posve osobno, naravno da imam još uvijek puno ideja. Kosa mi je prirodno sijeda, ali nikako da osijedi i srce. Tako bi se pučki reklo. Trenutno me progoni ideja o novom festivalu. Vjerujem kako ću ga i pokrenuti. Ali, prije i iznad svega, istodobno pišem prozu. Tek sam na početku. Još ne mogu odlučiti hoće li naslov te nove knjige biti Ćutim te ili Ombla. Kako vidite, okruženje jest dubrovačko. Likovi će biti izmišljeni, ali će se među njima pojavljivati i oni stvarni, neizmišljeni, poznati.