Pred sam smo Božić, najljepši i najugodniji blagdan svim ljudima dobre volje i sretnim obiteljima. Da, znamo i onu Tolstojevu kako su ‘sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a sve nesretne obitelji nesretne na svoj način’! Možda barem mali dio sreće ovoga života ovih dana pronađu i oni nesretni.
Ali, lako je pametovat i davat savjete drugima. Istina, poslovice su tek ‘kratke rečenice koje crpe mnogo iz dugog iskustva’ zapisat će Cervantes, ali odgovor mu pronalazimo i u onoj ‘kad steknem iskustvo, više mi ne treba!’, a može i jedna Benjamina Franklina koja kaže kako je ‘tragedija života da prebrzo ostarimo, a prekasno se opametimo’! Evo i izbora pred nama, biramo predsjednika/cu Lijepe naše. Ima i tu po koja pametna, kao ‘demokracija je glasovanje dva vuka i janjeta o tome što će ručati’ ili jedna baš za nas, za naše doba koje živimo i vlast koja sa nama vlada, ‘apsurdno je da čovjek koji ne može vladati sobom, vlada drugima’! Zaista, neki čudni ljudi vladaju našim životima, određuju nam sudbinu, odlučuju za nas i o nama, ljudi čiji ego trip i bahatost su za liječenja, a ne za vladati državom, pa makar to bila i naša mala lijepa Hrvatska. Nije puno bolje ni u nas doma, tu bi mogla ova Napoleonova: ‘U politici se nikad ne povlači, nikad ne popuštaj, nikad ne priznaj pogrešku!’ A tu su i naši mediji, oni koji te na vlasti ulizivački tetoše, jer ‘dobar novinar ne piše što ljudi žele, već ono što treba pisati’ kako im je poručio jedan Staljinov učenik. I za kraj, jedna domaća; koja je razlika između malih i velikih Hrvata? Mali Hrvati krstili su se kao mali, a veliki kao veliki! Eto, malo blagdanskog ugođaja, ajmo sad na Prijeko, u ulice…
Sveti Vid u Zamanjinoj
Kad se krene gore s Prijekog, na brzinu i nekoliko koraka kroz malu Ulicu Hanibala Lucića, do u Zamanjinu, otvara se ne baš velik i širok, ali prelijep pogled između krovova kuća na Grad, na Svetu Mariju, na poneki fikus i zelenilo ispred ulaza kuća, ali i na malu crkvicu, jedva primjetnu, sa desne strane već nakon nekoliko skalina. Mala je to crkvica Svetog Vida. Ispred nje dobro očuvano staro sidro. U nju se, kažu, ne može, već godinama. Čak čujem i kako je nekom igrom našeg ‘privatluka’ u nečijem, privatnom vlasništvu. Uklopljena u niz stambenih kuća, i sama je postala kao stambeni prostor. Tek mali zvonik na njenom zapuštenom krovu potvrda je kako se tu ipak radi o sakralnom objektu. Mala je to i skromna crkvica romaničkog stila gradnje, duga tek pet metara, široka manje od tri, dijelom u svojim temeljima naslonjena na čvrstu i van nje vidljivu stijenu, u nekim davnim zapisima zajednički nazivana i crkva Svetog Vlaha i Vida i kako je zapisano s gradnjom završena 1343. godine. Građena je u sklopu i na početku izgradnje velikog obrambenog zida – zidina i utvrda prema Srđu u vrijeme kad opasnost od Osmanlija postaje za Dubrovnik sve veća i kad cijeli Grad postaje veliko gradilište. Grad se tada rušio, ali i gradio i širio. Početkom gradnje Minčete pomalo nestaju dotadašnje manje građevine, obiteljske kučice i male crkvice, ruši se i crkvica Sv. Katarine uz ‘grabe žudioske’, pa i nekadašnja kula Svetog Vida, koja je bila malo dalje od ove crkvice na vrhu Zamanjine. Tako je ova mala crkvica već tih davnih stoljeća ostala u ugodnom okruženju susjednih kula Lucije, Barbare, Katarine i Asimona, te je kao najbliža zidinama bila okupljalište okolnim graditeljima. Bila. Već odavno to više nije. Otkad je zaboravljena, napuštena i zatvorena.
Ostale crkve Sv. Vida u Gradu
Unutar zidina dvije su crkve koje nose ime Svetog Vida. Prva, posjećenija i u kojoj je služe svete mise, u ulici je Miha Pracata, odmah uz njegovu kuću i na spoju sa Gučetićevom ulicom. Druga, i te kako manje znana, dosta manja, pomalo zaboravljena, odavno zatvorena i samim tim napuštena, je na vrhu Zamanjine ulice, gore na spoju sa Ulicom Hanibala Lucića. Po zapisima i istraživanjima o ove dvije crkvice Lukše Beritića obe su građene nakon 14. stoljeća. Ali, po njegovim istraživanjima, uz ove dvije spomenute, postojala je i puno starija crkva Svetog Vida, kojoj danas više nema traga. Niko Đivanović u svojim zapisima tvrdi kako je ta prva crkva Svetog Vida porušena još u prvoj polovini 11. stoljeća. Nalazila se na mjestu nekadašnjeg samostana Sv. Katarine, upravo tamo gdje je već odavno Glazbeno – umjetnička škola, a porušena je zbog proširenja tadašnje nadbiskupske palače, koja se dogradila u sklopu navedenog samostana. Uz sve ove navedene crkve koje nose ime Svetog Vida, još jedna se spominje u dokumentima Senata iz druge polovine 13. stoljeća, za koju se danas tek malo toga zna. Spominje se da se nalazila ili na Pilama ili negdje ‘izvan Grada’, te kako su do 1290. godine u njoj bile časne sestre Klarise, prije preseljenja unutar zidina. Tek toliko i kratko spominje je i Lukša Beritić. Toliko u ove blagdanske dane oko Božića o maloj crkvici na vrhu Zamanjine gore na Prijekom. Mala božićna priča sjećanja. I neka Vam Božić i svi dan oko njega, kao i uvijek budu lijepi i veseli, uz jednu staru čestitku koje više nitko ne šalje i na koje smo svi zaboravili u ova vremena mailova, sms poruka i sličnih tehničkih ludosti, na kojoj su uz čestitku i stari kolendari. I ne zaboravite, upravo na Božić najkraći je dan u godini! Sreća i radost na žalost često traju kratko. Svako Vam dobro!