Vrijeme odricanja, korizme i pokore, polako je došlo kraju. Ove nedjelje je Uskrs, najveći blagdan kršćana, ujedno i kraj četrdeset dana naših odricanja. Sve ono čega smo se odrekli, u ime nekog našeg „čišćenja od grijeha“ vođeni željom „biti bolji“, sve što smo propustili u četrdeset dana pokore tog dana moći ćemo nadoknaditi; i piće i iće i cigare i kolače i što sve ne!
I nastaviti dalje živjet život koji je sve samo ne život normalnih ljudi 21. stoljeća, nastaviti ćemo život koji je zapravo pun odricanja toliko tog sasvim normalno dostupnog nekom negdje drugo, gdje se živi normalnije i humanije, nego ovdje u ovom našem političkom i ekonomskom okruženju, gdje nam živote i sudbine određuju jako loši likovi.
Jaje, tradicija i simbol
Ove nedjelje iza nas obilježili smo „nedjelju od poma i maslina“, Cvjetnicu, blagdan pred Uskrs, dan koji ga i najavljuje i dan kada se po dobroj staroj tradiciji prave pome, ispleteni listovi od palmi. A onda se krenulo u nabavku jaja. Jaje je simbol nade i uskrsnuća u kršćanstvu, u Indiji će reći kako je jaje nastalo iz ovog početnog ništa i kako je iz tog jaja pucanjem stvoren prvobitni element, dok će Egipćani vjerovati kako se iz jajeta rodio Bog! U našim krajevima pjeva se „Malo jaje na dar dato, sretan Uskrs moje zlato!“, a tradicija kaže kako u ove dane mlade zaručnice svojim budućim muževima poklanjaju tucet jaja, a budućim svekrvama pecivo. Ponajviše nam je znano kako samo za Uskrs pengamo jaja, „U što žene jaja maste, Uskrsenje kad prihodi“ napisati će Mavro Vetranić za penganje, kako se u dubrovačkom kraju zna reći za obojati, slikati i šarati jaja. Melita Bego Urban u svojoj sjajnoj knjizi „Škrinja uspomena“ zapisati će nešto od tih uskrsnih običaja; o tome kako se vosak za penganje jaja nabavlja kod pčelara, zatim se zagrije i topi u maloj posudici kako ne bi bio ni rijedak ni tvrd, a onda se s njim šara, crta po jajima vrhom trave oštrike ili skrašnjice, dosta brzo kako se vosak ne bi osušio. Išarano jaje stavlja se u vruću vodu s bojom u kojoj se vosak skida, a nakon tog obojano, pengano jaje maže se maslinovim uljem kako bi dobilo bolji sjaj. Uz vosak, jaje se može mastiti i korijenom biljke broče, iz koje se dobiva crvena boja alizarin. Uz penganje, neki će reći i kako se jaja kite, sa raznim motivima i posebno porukama, upućenim ukućanima, prijateljima, rodbini. A onda se, po starom običaju, tucamo jajima.
Perad po šufitima Grada
Jaja su se nekad nosila po susjedstvu, na dar, na razmjenu, na tucanje, za vidjet čija su tvrđa. Uz razne kolende, koje počinju sa Sv. Lucom i traju do Božića i Nove, ovi obilasci okolnih kuća i prijatelja sa svježe penganim uskrsnim jajima bili su običaj po svim kvartovima i ulicama Grada. Uz pjesmu, zdravice i ostale običaje. Nekad su mnogi po Gradu doma držali po koju kokoš. Što zbog jaja, što zbog mesa i dobre juhe. Malo tko po đardinima, njih je imala samo vlastela. Običan puk kokoši je držao u sufitima, pod kupama. Pomalo skriveno od tadašnjih komunalaca. I ne tako davno, i na Svetoj Mariji i na Prijekom i tko zna gdje sve po Gradu, bilo je čeljadi koja je držala po koju kokoš u sebe doma. Pa i legendarni Tomo Šeparović imao je svoju kokoš Nanala! Bilo je i svađa oko i zbog kokoši, onih koji su ih držali i onih koji ih nisu imali, posebno zbog mirisa, a tek zbog krvi po ulica kad bi ih se pred portunom ubijalo. Ili ako bi se perad zaklala doma, pa se kroz prozor prosula prljava voda na ulicu! Bilo je i tužbi Senatu zbog tog! Tada, život u Gradu je bio takav, bilo je puno čeljadi, puno života po svim ulicama. Nekad, ipak dosta davno, dubrovački mesari znali bi klati životinju po gradskim ulicama iako je to bilo zabranjeno, naime, postojala je dobro znana državna klaonica. Ali tamo se klalo veće životinje. Kao i u svakoj ulici i kvartu, slično je bilo i u Gettu, današnjoj Žudioskoj. Zapisi kažu kako je ta ulica bila puna cvijeća, koje je davalo šarenilo i ljepotu, ali svađa bi nastala kad bi grasta s cvijećem pala na ulicu. Svađe bi nastajale i kad bi miris, bolje reći smrad metala došao do Žudioske iz susjedne Kovačke, te je 1737. g. po navedenim zapisima neki Bonajuto Sarug tužio kovača Ivana Brzicu, jer od dima iz njegove radionice u Kovačkoj nije mogao disati u vlastitom stanu. Kovač Brzica odgovorio mu je kako su vatra i dim sastavni dio njegovog posla i bio je oslobođen optužbe. Zanimljiva priča vezana je za šohere, kako Židovi zovu osobe zadužene za obredna klanja manjih životinja, samim tim i peradi. I tu je bilo razlika, jer način obreda kod svih šoheta nije bio isti, čak bi se znali potući oko načina držanja peradi pri obredu klanja, a 1710. opet neki stanovnik Getta, navodno Emanuel Coen žalio se kako mu šohet Izak Pappo pod prozorom kolje perad.
Šaljite Uskrsne čestitke!
Nad jednim od prozora iznad Sinagoge natpis je „Budi blagoslovljen pri svome dolasku“. S druge strane, točno preko puta, iznad prozora, na zidu piše „Budi blagoslovljen pri svom odlasku.“ Puno čeljadi živjelo je u toj ulici, puno ih je u nju kroz ova stoljeća došlo i tu živjelo, još više iz nje pošlo. Žudijela, kako u Gradu sva ta stoljeća zovu Židove, ponajviše. Kad se krene odozgo, gore s Pelina dolje, puno je znanih imena Grada, puno priča, obitelji Grabovac znanog klobučara, pa Brangolica, Kate Majčica, Mato Ulaga, zubar Kordić, Brunsko, Lončarica, Balarin, Penjak, pa znana plivačica Pere Dragojević, tu na Prijekom, koje presjeca i ovu ulicu nekako na pola, gdje je pao onaj avion, pa niže pored Sinagoge obitelj Tolentino, dalje, s pogledom na Stradun obitelj Pače s jedne, Bače, Režić s druge strane ulice, te još mnoge druge obitelji, priče o Gradu. Priče koje ćemo zapisati nakon Uskrsa. Dakle, ove nedjelje je Uskrs. Najveći blagdan kršćana. Svake treće godine istog datuma Uskrs slave i katolici i pravoslavci. A čestitajući Uskrs, iznenadite svoje prijatelje, rodbinu, kupite one zaboravljene čestitke u pošti i trafici,ako ih još uopće ima, te, kao nekad, pošaljite njih! One sa malim zekom, pilićima i jajima. Da, te! Nemojte iznova slati one copy sms poruke, bez smisla i osjećaja. Zamislite radost i iznenađenje kad dobiju tu lijepu staru čestitku za Uskrs, kad je prime u ruku znati će kako je ta čestitka iskrena! Onu sms malo tko do kraja i pročita. I odmorite se, zaslužili ste to, bar na ovaj lijepi dan, s kojim počinje proljeće, dolazi ljeto, s njim i sve one gužve, ali… vrijeme odricanja je završilo, za ovu godinu. Živimo u nadi.