Devetnaestogodišnji Dubrovčanin Antonio Mustahinić nedavno je na sebe skrenuo pažnju javnosti osvojivši s ekipom na ‘Potjeri’ rekordne 294 tisuće kuna. Našem mladom sugrađaninu ovo svakako nije prvi put da se našao ‘pod svjetlima reflektora’. Još tijekom osnovne škole iskazao se na državnim natjecanjima iz matematike i kemije koja je postala njegova velika ljubav te je trenutno i studira. Dubrovačkoj javnosti poznat je i po svojim ulogama u brojnim Držićevim djelima u kojima se našao tijekom pohađanja Gimnazije Dubrovnik te surađujući s Domom Marina Držića, ali i na Lidranu. S Antoniom smo porazgovarali o njegovim raznolikim interesima, a krenuli smo svakako od dojmova s ‘Potjere’.
-Prezadovoljan sam postignutim uspjehom, iako još mi je uvijek sve polunestvarno. Jako mi je drago da sam sudjelovao, zadovoljan sam svojom igrom, a mislim da je i ekipa bila presudna za uspjeh. Baš sam im zahvalan i sretan sam što sam s njima završio u timu. Uljepšali su mi cijelo iskustvo, sve od dolaska na HRTdo snimanja. U pauzama su me umirili i pomogli mi – govori nam Antonio koji se na ‘Potjeru’ prijavio gotovo slučajno.
-Zapravo, uvijek se među prijateljima spominjalo da bismo se mogli prijaviti, ali nikada se nismo konkretno odlučili. Ipak, jednu večer smo cimer i ja razmišljali što bismo mogli raditi i odlučili se prijaviti na ‘Potjeru’.
On je išao prvi, ja dva mjeseca nakon njega. Skupa smo im ‘digli’ sto tisuća kuna – priča nam Antonio.
Činilo se kao pet sati
U ‘Potjeri’ je išao na višu ponudu, na što se ipak rijetki odvaže s obzirom da je ‘lovac’ tada znatno bliže na ploči, a i pitanja budu teža.
-Povukla me viša ponuda, lomio sam se, iako na televiziji se to sigurno nije vidjelo. To se odigralo u pet sekundi, a meni se činilo kao da je prošlo pet sati. Robert me je najviše povukao, nije bilo lako uzeti višu jer sam znao da me iza čekaju dva izvrsna igrača, gore me je čekao lovac Krešo kojeg sam se najviše bojao (smijeh). Na kraju skupili smo i dobar iznos za koji sam znao da imamo jako dobru priliku obraniti ga. Tako da je stvarno bilo teško uzeti višu ponudu. Ipak, kako su mi suigrači sugerirali da je prihvatim, a i prijatelji su mi rekli da je uzmem što god bilo, nisam htio razočarati – ističe ovaj mladi Dubrovćanin koji se u Grad vratio s iznosom od 73.500 kuna. Za sad nema neki konkretan plan kako ga potrošiti naglašava, ali sigurno će se konzultirati s obitelji te će dio zasigurno otići i na troškove studiranja u Zagrebu.
Antoniova obitelj uzbuđena je i ponosna, otkriva nam. Igra na ploči, a i sama završna ‘Potjera’ bili su pravi triler, govori, ali kada je sve završilo jedva da su mogli vjerovati.
-Skakalo se, slavilo, bilo je baš ludo. Mislim da je emisija bila izvrsna, bez obzira što sam ja u njoj sudjelovao. Bio je gust igrati, a pogotovo zbog napete, uzbudljive i kvalitetne igre svih članova ekipe. U završnoj ‘Potjeri’ osjetio sam baš taj timski duh među nama i to mi je bilo super – ističe Antonio.
Jesi li ti onaj s televizije?
Priča nam kako je neki dan prolazio blizu Gimnazije koju je nekoć pohađao i kako su ga učenici odmah prepoznali kao ‘onog s televizije’ i prilazili mu čestitati.
-Bio je to zanimljiv osjećaj što su mi se tako javljali jer su me prepoznali s televizije – naglašava bivši gimnazijalac koji trenutno studira kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Prirodne znanosti oduvijek su mu, ističe bile drage. U osnovnoj se školi bavio matematikom te je išao na natjecanja. U osmome razredu krenuo je s kemijom, postigao odličan uspjeh na državnom natjecanju i tada je u njemu počela tinjati želja i ljubav prema ovom predmetu.
-U srednjoj školi sam malo više pošao u kulturnom smjeru, ponajviše uz Dom Marina Držića i Lidrano, ali kemija mi je uvijek bila i ostala ljubav i strast te sam je tako i odlučio upisati. Zadovoljan sam, prva je godina fakulteta odlično prošla. Sve sam ‘dao’ i idemo sada na drugu godinu – ističe Antonio koji se na diplomskom studiju želi opredijeliti za znanstveni smjer.
-Ne znam još gdje se vidim, to će se sigurno iskristalizirati na višim godinama studija, ali mislim da sam dosta znatiželjan i to me nekako vuče. Još nisam uspio otkriti koja sve polja postoje u kemiji, okvirno naravno znam, ali nisu nam još uspjeli predstaviti sve što nude, tako da ne znam sve gdje mogu naći nešto novo. Ali, volio bih biti istraživač, mislim da mi je znatiželja definirajuća crta – otkriva ovaj mladi student kemije.
Bilo mi je drago biti doma
Studiranje u okvirima pandemije bilo mu je izazovno, priča nam, ali ipak, sve je uskoro ‘sjelo na svoje’.
-U novoj akademskoj godini ići ćemo po hibridnom modelu. Ove godine imamo samo jedan praktikum pa je to malo lakše, lani smo ih imali više. U jednu ruku mi je bilo teško jer je neke stvari preko videa nemoguće shvatiti. Treba jednostavno sjedati ispred profesora, gledati i slušati ga da vidiš što on tumači, što se događa i da ga se može isti tren i pitati što te zanima. Ipak, nije bilo baš previše bolno, riješilo se sve bez većih problema. Bilo mi je ipak drago i biti doma. Prva je godina pa je sve još bilo novo i strano, dobro mi je došlo malo presjeći i biti u Gradu sa svojima – govori Antonio.
U Zagrebu, ističe, student ima znatno više opcija nego u Dubrovniku. Najdraži su mu pub kvizovi na koje često ide s prijateljima. Na njima se, govori, najbolje zabavlja. Također, u Gradu je navikao da mu je sve ‘nadohvat ruke’ i da svugdje može doći pješke za 20 minuta. U Zagrebu je pak drukčije pa samo vožnja tramvajem često traje i do 40 minuta.
-Za studenta je velika razlika i izazov poći od doma. Neće više mati opeglat’, spravit’, treba pazit’ na sebe u svim aspektima, asistit’ stan, sobu. Ne mogu s mirom reći: sad sam odradio obveze na faksu i idem doma na gotovo. Kad dođem u stan treba oprat’ suđe, sve pospremit’, izazovno je – govori Antonio.
A, kako je otkrio da ga zanima i gluma?
-Nisam ni znao da imam afinitet prema glumi dok nisam došao u srednju školu i tu sam ga otkrio u početku kroz zafrkanciju na satu lektire, a onda je profesorica vidjela da bi tu nešto moglo i biti. Zvala me je na Lidrano, pošao sam i tu je krenulo s Pometom, zatim smo nastavili s projektom Male ćakule dubrovačkih velikana s kojima smo bili u Milanu pa u Londonu. Ispada da neke najbolje priče počinju zafrkancijom. Tako je bilo i s Potjerom s i glumom (smijeh). I ispalo je dobro. U Zagrebu sam planirao naći barem neku amatersku družinu. Međutim, tijekom prvog semestra još uvijek sam pokušavao shvatiti gdje sam na faksu, a onda nas je sve presjekla i korona pa za sada nisam uspio. Kad se vratim i ako sve bude normalno, volio bih naći neku družinu i malo se opustiti, zabaviti, popričati s ljudima i raditi na nekom tekstu – ističe Antonio kojem je posebno bilo drago glumiti Držićeve likove.
Sve je počelo s Pometom
-Čini mi se da se Držića kao i sve velike naše stare pisce prečesto guralo pod tapit. Mislim da ih se danas često gura pod tapit, da ih se dovoljno ne cijeni. Držićeva djela su svevremena, on govori o temama koje se nikada ne mijenjaju, o pohlepi, o ljudima i njihovom. Držić mi je genijalan pisac. Kad krenem čitati njegov tekst i glumiti ga, on me vodi kroz svaku rečenicu. Samo što pročitam tekst odmah znam kako bi to trebalo izvesti. U tome je za mene Držićeva magija – podcrtava Antonio.
Najdražu ulogu ipak mu je teško izdvojiti. Svaka mu je donijela nešto posebno.
-Pomet je bio sami početak i on će mi uvijek biti drag. Uloga Ruđera Boškovića u Malim ćakulama dubrovačkih velikana nas je najviše provela po svijetu pa mi je i ona posebna. To su dvije moje najistaknutije uloge. Bilo mi je naročito zabavno glumiti i Skupa jer je zanimljivo gledati kroz što sve on prolazi i u glavi sve to sebi replicirati, sebe izluditi da bi bio dobar Skup. Prvo sam glumio jedan ulomak Skupa, onaj famozni ‘Quid pro quo’, a onda sam malo kasnije dobio priliku glumiti u cijeloj komediji. Tad mi je bilo naročito zanimljivo gledati taj njegov crescendo ludila – priča Antonio.
Fakultet mu, ističe, ostavlja dovoljno slobodnog vremena za njegove raznolike interese. Najvažnije je, zaključuje, posložiti prioritete te se izorganizirati. Tada se sve stigne!
Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. listopada 2020.