Majka dječaka koji je prošli tjedan nastradao u prometnoj nesreći u Čajkovićima uputila je apel za javnost kojeg prenosimo u cjelosti:
‘Sedmi dan poslije prometne nesreće u Čajkovićima koja se dogodila „kad je vozač osobnog vozila naletio na dijete koje je pretrčavalo cestu“, kako je navedeno manje – više slično u svim lokalnim vijestima, osjećam potrebu istaknuti još nekoliko činjenica vezanih za ovaj slučaj.
Vozač osobnog automobila je prema mojim saznanjima vozio propisanom brzinom na dijelu ceste za koju su jedinice lokalne samouprave propisale ograničenje brzine 60 km/h. Cesta nema obilježen pješački prijelaz niti nogostup.
(Moram naglasiti da je to jedina mjera koju su u pogledu sigurnosti u prometu postavili.)
Prema Zakonu o sigurnosti u prometu, na ovakvim mjestima gdje nema pješačkog prijelaza u blizini, pješaci su dužni dobro procijeniti situaciju na kolniku i tek kad se uvjere da svojim prelaskom neće ugroziti sebe i ostale sudionike u prometu, prijeći. Budući da se u ovom slučaju radi o djetetu i da su njegove sposobnosti procjene smanjene, za djetetov nesmotren prelazak preko kolnika odgovorni su roditelji koji se kao odgovorne osobe trebaju i novčano teretiti zbog prekršaja kao i za materijalnu štetu nastalu prilikom nesreće.
Ugrožen je život djeteta, ali i život i sigurnost vozača. Na prvo čitanje propisa shvaćam da jedinu i punu odgovornost za ovaj događaj snosi roditelj djeteta, u ovom slučaju ja. Očito trebam do osamnaeste godine s djecom prelaziti cestu a ne ih ostavljati bez nadzora.
(Ako tome dodamo da svaki dan već godinama činim prekršaj jer su moja djeca opasnost na cesti, pitam se mogu li očekivati i i posjet socijalne službe, budući da se radi o prekršaju koji se ponavlja.)
Tek na drugo čitanje otkrivam prvog odgovornog, a to su jedinice lokalne samouprave koje su procijenile da je promet na ovoj dionici osiguran postavljanjem znaka ograničenja brzine. Ne želim prihvatiti odgovornost u jednoj apsurdnoj situaciji i obzirom da sama ne nalazim rješenje kako da postupim kao odgovoran roditelj i građanin, ovim molim prve odgovorne osobe u jedinici lokalne samouprave da mi odgovore na koji način da u školu Gruž pošaljem svog drugaša, osmogodišnjaka, a da time opet ne ugrozim sve sudionike u prometu. Situacija mojih susjeda je još nezahvalnija, jer prema već spomenutom Zakonu, pješaci se ako nema nogostupa mogu kretati isključivo lijevom stranom kolnika, a u ovom slučaju, oni do autobusne stanice još i smiju doći, ali pitam se kako se vratiti do svoje kuće a da ne čine prekršaj i ugroze promet.
Gledajući na ovaj način, stanovnici Čajkovića predstavljaju veliku opasnost za ovaj dio ceste, što svjedoči i broj onih koji su ugrozili promet i pri tom stradali. Nemam informacije o svim stradalim stanovnicima Čajkovića, znam samo za jednu obitelj sa sigurnošću da je stradalo troje, a jedno od toga dva puta.
U Čajkovićima trenutno živi devetoro djece od kojih neki već nepropisno šetaju desnom stranom ceste i obzirom da su neki od njih obvezni ići u školu, svakodnevno predstavljaju opasnost u prometu.
Pa ako već nije vrijedno spomena da se zaštiti desetak pješaka, dajte molim vas zaštitite vozače koji su u mnogo većem broju.
Ovaj put ne bih uopće spominjala sve druge nesreće s teškim i smrtnim posljedicama, koje su se dogodile u Čajkovićima.
Je li situacija dovoljno apsurdna i alarmantna da naše jedinice lokalne samouprave na dnevni red dovedu neko odgovarajuće rješenje za ovu dionicu ceste pošto je očito da ograničavanje brzine nije dovoljno ni relevantno?
Ova nesreća pokazuje da su u opasnosti vozači koji voze po propisima procijenjenjim i propisanim od strane našeg zakonodavnog tijela, a u kakvoj li su tek opasnosti oni koji kroz Čajkoviće projure preko sto na sat, a na kolniku ili pored kolnika im se nađe neki pješak.
Ono što sam u ovom trenutku prepoznala kao svjetlu točku u akciju osiguravanja sigurnjiih uvjeta za sve sudionike u prometu u Dubrovniku jeste rad i trud udruge Sigurnost u prometu i gospodina Denisa Pavele koji su me u mom osobnom slučaju ohrabrili i potaknuli da javno istupim i dali mi nadu da se udruženim snagama i dobrim planovima stvari mogu kretati nabolje.
Čajkovići nažalost nisu jedino mjesto s ovakvom apsurdnom prometnom situacijom, samo su trenutno mjesto u kojem je stradao moj sin i, dok čekam njegovo buđenje, pozivam ostale sugrađane da ne šute i da preventivno, za razliku od mene, pokušamo potaknuti odgovorne u „Pametnom gradu“ i „Gradu prijatelju djece“ na rješavanje tih situacija.
Marjana Leventić Šipčić’