S pričom sam odlučila izaći u medije kako bi se ljudi osvijestili kako se seksualno zlostavljanje djece događa i u ovom malom gradu. Svatko se s ovim na neki način susreo. Ja sam šokirana velikim brojem slučajeva. O tome moramo više pričati kako bi se onda takva zlodjela više prijavljivala. Ona ostavljaju nevjerojatne ožiljke – priča za DuList majka malodobne djevojčice (podatci poznati redakciji) čiji je sjaj u očima ukrao, tvrdi, obiteljski poznanik. Njena kćer jedna je u moru djece koja svakodnevno proživljavaju ovaj mučan scenarij. Naime, prema tužnim statistikama Vijeća Europe procjenjuje se da je u Europi svako peto dijete žrtva nekog oblika seksualnog nasilja. Tek rijetki odvaže se na prijavu svog zlostavljača. Kao razlog često se navodi osjećaj srama te krivnje, među ostalim, roditelja. Kako nam objašnjava naša sugrađanka i samu su je razljutili komentatori na društvenim mrežama ispod medijskih članaka, a koji se pitaju gdje su bili roditelji dok se to događalo. Zato mnogi šute, iznosi. Njena djevojčica i ona, međutim, odvažile su se progovoriti.
Najgora roditeljska strepnja
Kako tumači, muškarca koji im je ostvario najgoru roditeljsku strepnju, započinje priču naša sugovornica, ona i suprug upoznali su preko obiteljske prijateljice. Intenzivnije su se, kaže, počeli družiti prošle godine. Bio je kod njih doma nekoliko puta, ostalo bi se sreli na nekim druženjima. ‘Otpočetka je bio povučen. Činio se bezopasan’, govori. Čak je u povjerenju njenom suprugu govorio da ima problema s potencijom i nema seksualne odnose sa svojom ženom. S njom bi vrijeme rijetko provodio, radije je od jutra do mraka bio s nekim drugim ljudima. Za djecu je govorio kako su slatka. Alarm joj se upalio kad je vidjela da se dugo zadržava u kupaonici. Otišla je za njim i našla ga u sobi njenih malodobnih kćeri. Prvi put je sama sebi rekla da umišlja. ‘Nakon trećeg puta nisam mu dozvolila da ih opet posjeti jer se najmlađa kćer počela drukčije ponašati’, dodaje. Bila je razdražljiva i plačljiva. Jedan dan kad se odijevala za školu pitala je što se događa i ona joj je priznala da je on dodirivao preko odjeće na intimnim mjestima.
– Čitavo vrijeme pokušavao je ostvariti bliski kontakt s njom. Raspitivao se što bi ona željela da joj on donese. Ona mu je svaki put odvratila da će se mama i tata ljutiti, no on bi joj svejedno nešto obećao te bi je zauzvrat dodirnuo. Govorila mu je da prestane i da joj se to ne sviđa, a on bi joj rekao da se šali. Nevjerojatna mi je ta njegova drskost da se usudio tako nešto napraviti dok smo mi bili samo par metara dalje iza vrata. Kad sam saznala, istog trena sam otišla na Policiju. Nisam je željela dalje ispitivati, već sam htjela da to obave stručnjaci. Policajke su s njom smireno razgovarale. Uhićen je sljedeći dan te mu je izrečena zabrana približavanja mojoj kćeri. Zbog svega ovoga, moje dijete mora svaki tjedan ići psihologu, kao i ja. Ja sam bila na rubu živčanog sloma. Stvoren je nemir u obitelji, frustracija jer je nismo uspjeli zaštiti, osjećaj krivnje jer smo primili takvu osobu pod svoj krov – nadalje priča. Osobno nije mogla normalno funkcionirati i ići na posao.
– Srećom, imam poslodavca koji je razumije pa mi je rekao da ostanem doma koliko joj je potrebno. I u kćerinoj školi su nam pružili potporu. Savjetovali su se s njenom psihologicom. Uvijek su nam raspolaganju, ističe, ali ne žele u dijete upirati. Tu su ako im se bude htjela obratiti. Osobno pokušavam svojoj kćeri objasniti da ona ovakvo ponašanje nije ničim izazvala. Nažalost, mnogo je djece kojima se ovo događa. Ona je izuzetno hrabra što mi se povjerila i što je imala snage sve ispričati policiji i sudu. Ni odrasli ljudi ne priznaju ovakve stvari nego kažu tek nakon desetak godina i nikad ne prijave svog zlostavljača. Stigma je na žrtvama. One se srame, a ne počinitelji. Zapravo, uopće ih ne volim nazivati žrtvama. To joj je užasna riječ. Govorim joj kako je dobro što je ona tako napravila kako bi zaštitila druge i nećemo dopustiti da nam ovo odredi život. Pokušavam joj usaditi da se ne samosažalijeva. Sad je red na nadležnim tijelima. Nadam se da je moja vjera u njih opravdana – zaključuje.
Hajdić: ‘Dijete najčešće poznaje svog zlostavljača’
Kako je ovo tema o kojoj je nužno glasnije govoriti slaže se i dr. med. specijalist psihijatrije Bernarda Hajdić, voditeljica Odjela za psihijatriju OB Dubrovnik. Dijete treba razviti povjerenje i shvatiti da ima slobodu govoru, objašnjava. Tako možda nećemo uspjeti prevenirati ova ružna događanja, ali će im se dati do znanja kako u tome nisu sami. Koliko god je dijete malo, znat će se bolje postaviti. Kako tvrdi, najčešći počinitelji ovog prijestupa iz bliske su okoline djeteta te su mu poznati. Upravo iz toga razloga ona nerijetko šute. Odrastanjem u sredini koja ojačava svijest djeteta, primjerice učenjem pravila ‘donje odjeće’, koja je intimna i nitko je ne smije dirati, ona jasnije postavljaju granice. Također, treba ih naučiti, dodaje Hajdić, kako, ako se u bilo kojem trenutku osjećaju nelagodno u nekoj interakciji, onda ona nije dobra za njih. ‘Naravno, nećemo svaki dan pričati o tome, ali i mala djeca čuju poruku’, nastavlja. Ovakve stvari ne bi trebale biti bauk i ne smije ih se gurati pod tepih.
– Ne postoje tipični znakovi prema kojima možete prepoznati dijete – žrtvu seksualnog zlostavljanja. To ovisi o više toga kao npr. koliko je dijete staro, tko ga zlostavlja, kako i koliko dugo to traje. Uobičajene reakcije djeteta kad se bilo što dogodi je povratak na starije navike. Ono može početi mokriti, boji se ostati samo ili ima noćne more. Često se vidi i da je dijete gurnuto u neko seksualizirano ponašanje pa npr. masturbira. Druga se pak zakopčavaju do grla i ne žele se skinuti iz dugih rukava čak ni ljeti. Neka djeca su sklona samoozljeđivanju te se zarezuju. U 80 posto slučajeva ona poznaju svog zlostavljača. Ta osoba nije netko koga su susreli na cesti, mada se i to može dogoditi. Pridobivanje djeteta poprilično traje. Daju im se darovi ili njeguje posebno blizak odnos. Tako ono se uvuče u perfidnu igru i postaje taocem. Čak ga se i ucjenjuje da mora čuvati tajnu te mu imputiraju krivnju – tumači dr. med. specijalistica psihijatrije Bernarda Hajdić.
Kao trauma, poručuje, seksualno zlostavljanje kod djeteta je nerijetko preduvjet za razvoj raznih psihičkih bolesti od anksioznosti i paničnih napadaja preko depresije do poremećaja ličnosti. Šutnja traje godina i najčešće tek kao odrasla osoba po prvi put ono progovori o onome što je preživljavalo. S takvim pričama na Odjelu Hajdić se susreće gotovo svakodnevno. Količina seksualnog zlostavljanja djece uistinu je zabrinjavajuća, međutim, podvlači, ne razviju svi neki oblik emocionalne nestabilnosti, odnosno post traumatski stres. Dobar dio tih gnjusnih radnji nikad se ni ne otkrije. ‘Moramo biti budni i svjesni, ali ne smijemo biti paranoidni. Treba pronaći mjeru. Gledati svakog kao potencijalnog zlostavljača nije dobro’, zaključuje. Ipak, mišljenja je, potrebno je što više vremena provodimo s našom djecom razgovarajući o ovakvim stvarima veća je šansa i da ćemo ih od njih kvalitetnije zaštiti. Zona sigurnosti, mora postojati.
Brojke policije i sudova
Koliko se roditelji rijetko odvaže prijaviti saznanje da je njihovo dijete seksualno zlostavljano, ponajbolje svjedoče podatci nadležne policijske dubrovačko-neretvanske te Općinskog i Županijskog suda u Dubrovniku. Primjerice, od 1. veljače 2020. do 1. veljače 2021. podnesene su ukupno tek tri kaznene prijave koje se odnose na spolnu zlouporabu djeteta mlađeg od 15 godina što je imajući na umu da je svako peto dijete njegovom žrtvom doista porazno. Kako su rekli iz PU dubrovačko-neretvanske za DuList, navedena kaznena djela počinjena su na štetu četvero djece te je za sva djela otkriven počinitelj, odnosno nadležnom državnom odvjetništvu prijavljena su tri počinitelja – državljanin Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Španjolske. Nadležno državno odvjetništvo podiglo je optužnicu za sva tri počinitelja, naglašavaju. Istovremeno, radi zaštite prava žrtve i sprječavanja njene sekundarne viktimizacije svaka žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode u pisanom obliku obaviještena je o svojim pravima koja su temeljena Zakonom o kaznenom postupku.
Tako se, navode nam iz Policije, između ostalog, žrtva upoznaje s pravom da bude obaviještena o ukidanju istražnog zatvora, bijegu okrivljenika i otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora te mjerama koje su poduzete radi njezine zaštite. Žrtva ili zastupnik žrtve ima pravo pisano se izjasniti o pravima koje želi koristiti. Kad smo kod brojki, simptomatično je i kako pred dubrovačkim Županijskim sudom u posljednjih pet godina uopće nije bilo kaznenih postupaka u kojima je izrečena kazna za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg djeteta mlađeg od 15 godina te se, otkrili su nam, trenutno vodi tek jedan. Pred Općinskim sudom u Dubrovnik, poručuju, pak je kraju privedeno dvanaest ovakvih postupaka, od kojih je deset pravomoćno, te su svi postupci dovršeni osuđujućim presudama. Također, trenutno se pred ovim sudom vodi sedam postupaka zbog počinjenja prije navedenog kaznenog djela. Inače, kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina regulirano je člankom 158. Kaznenog zakona.
Unutar kvalifikacije kaznenog djela postoje različiti oblici i okolnosti zlouporabe koje diktiraju kaznu, ali u svakom slučaju za ovo kazneno djelo propisana je zatvorska kazna. Pri tome treba najprije razlučiti , kaže nam dubrovačka pravnica Ivana Mijić-Vulinović, što je spolni odnos ili s njime izjednačena spolna radnja od bludnih radnji. Riječ je o dva različita kaznena djela. Spolni odnos nije prijeporan, a s njim izjednačene spolne radnje su svako korištenje spolovila direktno na žrtvi. Bludne radnje se negativno definiraju tako da su one zapravo sve ono što nije spolni odnos, ni s njime izjednačena spolna radnja. Dakle, to je neprimjereno dodirivanje, tapšanje po guzi i slično. Za prvo propisana je kazna zatvora od tri do 12 godina. S tim da, ako je upotrijebljena sila, prijetnja, zlouporaba ovlasti, odnos zavisnosti kazna je od tri do 15 godina. ‘Za bludne radnje nad osobom mlađom od 15 godina kazna je od jedne do 8 godina zatvora, ali pod ranije navedenim uvjetima je od jedne do 10 godina’, objašnjava Mijić-Vulinović za DuList.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 10. veljače 2021.