S kontinenta je, moram priznati, teže pisati o moru, pa sam odmah po dolasku doma, u rodni Grad Dubrovnik, u miru i tišini, slobodna od težine svakodnevice, sasvim neopterećena, napisala ovu impresiju…jer, ono (more), to zaslužuje! – zapisala nam je naša sugrađanka Majda Miloglav o moru.
Prenosimo njezine impresije.
MORE, MOJE MORE…
„Posljednji poziv putnicima, autobus u smjeru Zagreb-Dubrovnik, polazi s perona 302.“
Monotoni glas zvučnika, lagano zatvaranje vrata i pojačano brujanje već upaljene mašine, krećemo…
Ove godine nešto ranije nego inače, u svibnju/lipnju putujem k tebi. Nisam požalila. Osjećam da je tvoje prijateljstvo sa suncem i nebom sve snažnije, postaje vječno, neraskidivo. A nešto me silno vuče prema tebi…
I dok sjedim na žalu, ovdje, u svom voljenom Dubrovniku, osjećam nježni dodir tvojih valova, gledam u daljinu i vidim tu veličanstvenu, božansku vezu sa suncem, nebom i cijelim svijetom.
U meni se množe misli…
Koliko je samo događaja i sudbina vezano uz tebe?
Koliko si puta uzdiglo i obranilo Dubrovačku Republiku? Koliko si života dalo, a nažalost i uzelo?
Pa, i ne tako davno, nisi dozvolilo agresoru da osvoji moj Dubrovnik.
More, moje more… Gledam te. Osjećam da sam povezana sa cijelim svijetom, sa Svevišnjim.
Kako godine prolaze, sve jače osjećam neraskidivu vezu čovjeka i prirode.
I tužnom i bolesnom, lakše je uz tebe. Osvajaš mnoga srca, a za uzvrat tražiš malo, možda samo jedan pogled, dolazak, plovidbu…
Postoji li veća sloboda i samostalnost od druženja s tobom?
U daljini večernje sunce tone u tvoj zagrljaj, a ja sam još uvijek tu.
Naravno, i ti si u meni, vječno, dok živim, dok dišem!
Hvala ti more, moje more, naše, dubrovačko, europsko, svjetsko!