Mačke ne pričaju, ali itekako komuniciraju. Ne mogu pisati, ne umiju držati lapis, ali imaju nekoga tko će biti ‘njihova riječ’. Zna to dobro mačka Anastazija, miljenica Grada, odnedavno i centar zbivanja zbog svoje deložacije. Ovog ponedjeljka, mačka Anastazija i Udruga Nazbilj okupili su se pred Dvorom, a njeno pismo pročitao je – Srđan Kera.
Moje ime je Anastazija,
Ponosna sam i sretna što imam privilegiju da svoj slobodni život provodim u ovom veličanstvenom Gradu. Privuklo me je baš ovo mjesto, ne ova njegova ljepota, već ovi miri i slavna povjest koja se odvijala u njima. Budući da dobro čujem i vidim, znam one doli, ove gori, one desno ove lijevo, one prije i ove sada.
Gradski oci su rekli da danas Grad živi od turizma, a u prošlosti je to bila trgovina. Prilagodila sam se. Moji preci su lovili miše, a ja danas pričam priče i to one koje se sramežljivo šapću. Furesti me vole i lentravaju, a ja im poželim dobrodošlicu i sa ponosom govorim o ovom malom Gradu, velikoga bogastva, ma ne zlata i dijamanata, već riječi i djela.
Prvo što čuju od mene je riječ Sloboda. Onda im spjegam da je u statutu ovog Grada koji je donesen davne 1272. godine senjano: ‘Robovi koji plove kao mornari na dubrovačkim brodovima neka plove kao slobodnjaci’ i da su 27. siječnja 1416. godine tadašnji oci ukinuli trgovinu robljem i to kao prvi na svijetu. To je ponos ovoga Grada koji traje i trajat će zauvijek.
Pričam im o Bentu Benediktu Kotruljeviću, slavnom Dubrovčaninu koji je s ponosom to izjavljivao, izumitelju dvostrukog knjigovodstva.
Onijema kojima dođe slabo, pričam o 700 godina staroj apoteci jednoj od najstarijih u Europi, ma jedinoj koja od svog osnutka pa do dana današnjeg neprekidno radi.
Onijema kojima se pritužilo, pričam o sustavu odvodnje i kanalizacije koji i dan danas funkciona, a napravljen je u vrijeme kada su se danas veliki europski gradovi kupali u istima.
Onijema koji upravljaju ovijem brodovima sa furestima što pohode Grad, govorim da je ođe donesen prvi Zakonik o pomorskom osiguranju 5.ožujka 1568. godine i da je najstariji na svijetu, više od stoljeća stariji od Zakonskih propisa o pomorskom osiguranju iz 1681. Pričam ja i o Svetom Vlahu, Boškoviću, Getaldiću, Onorfiju, Karanteni, Nahodištu, Domus Christiju, žudijama, mlećanima i turcima i o soli i o vinu.
Vama koji govorite da Vam je neprimjereno što boravim ođe:
A primjereno Vam je to da ste nakon završenjh velikijeh skula od spećalog zvanja, zaposlili se kao stručnjaci da koristite isto, na plaću od poreza građana, ma kad dohodite na poso, pa kad izlazite ‘na kafu’ i kad se vraćate doma, ništa ne vidite, perke patite od grandece.
Erbo da gledate, viđeli bi sve ono što bi trebali i morali viđet i onda bi dosad ona dva kamena koja samo što nijesu ispala na kantunu Boškovićeve ulice i Straduna, bila popravljena i ne bi Mark Englez ukazo i protestiro kada je prilikom popravka pločnika na Stradunu krivo postavljen kamen koji označava sredinu Straduna. Ma para mi se da ni ne znate đe se on nalazi. Radite svoj poso, pa će onda osnovnoškolci znati tko su Zelenci – da to nijesu vanzemaljci, a oni malo stariji će znati čiji je kip na Gundulićevoj poljani. Onda će se znati i đe je pilo iz kina Slobode, a i što je sa kamenim križom sa Svete Marije i o još drugijem stvarima, ma bi pošli u dugo.
Publica privata
Tebi koji si prijavio mačiji hotel:
Znam te! I ti si na plaći od poreza. Ja ti smetam, a ne smeta ti rupa u pločniku na kojemu stojiš i lentravaš. To ti je primjereno. Budi dosljedan, a ne đeloz.
Persijane su ti drage, erbo onda mozeš sakriven olajavat. Zanimljivo je da baš tebi smetam, a nijesam smetala svima onijema koji su pohodili Grad za Dan Branitelja, Badnjak, Božić, Staru i Novu godinu, Kandeloru i Festu Svetog Vlaha.
Ja sam cijelo vrijeme bila tu. Uvijek na istom mjestu – nijesam se skrivala. Čula sam da bi bilo najbolje da me se larga odavde. Imate iskustva, ma ćete strjepiti da ću se vratiti kao što se vratio moj prijatelj Bili. Nije vam strano ni trovanje i ne bi bila ni prva, ni zadnja koja bi na taj način skončala. Imate opciju i humanijeg rješenja – da me uspavate.
Ostala Vam je i ova zadnja – da pokažete LJUBAV.
Srđan Kera: Može se ponovo maknut, maknut joj se i kućica, štogod, ali ona će se vazda vraćat
– Ponekad bi trebalo promijeniti mišljenje i krenuti malo dalje, ne treba samo plutat, već malo i zaplivati. Ova priča mogla se iskoristiti i malo pametnije i pokazati senzibilitet prema životinjama. Ne radi se samo o životinjama, već o jednoj jedinoj mački, koja je izabrala baš taj kantun. Može se ponovo maknut, maknut joj se i kućica, štogod, ali ona će se vazda vraćat. To joj je dom. To je jedna mačka, ne radi se o njih sedamdeset. Mogla je biti zaštitnik Dvora! S obzirom da mi baštinimo ovo bogatstvo ovdje mogli bismo se prisjetiti da su mačke bile čak i na brodovima Republike iz određenoga razloga – da hitaju miše, prenosioce kuge – koliko znam bili su, ako se nije što promijenilo. Dakle, ako su oni imali mačke kao zaposlenike i respekta za njih, ne vidim zašto ne bi imali respekta za jednu mačku – ne za njih stotinu – za jednu! – nakon predaje Anastazijinog pisma okupljenima se obratio i Srđan Kera iz Udruge Nazbilj.
On je kućicu i napravio.
– Motiv kućice je Knežev dvor, pižuli. 21 dan mi je trebalo da je napravim, sloj na sloj, u Gradu je problem nabaviti i materijal, to manje više svi znaju koji se nečime i bave. Nemoguća misija, naručio sam i krenuo i izradu. Spreman sam platiti kaznu i normalno, kućicu ću uzeti, nisam zavukao ruke u tuđu, nego u svoju kesu, ima đe će ona doć. Predobra je da bi se bacila. Pa dokle traje… Bar 24 sata, da vidimo kako izgleda po noći! – kaže nam Kera, a dodaje i kako će i u ovom slučaju ‘institucije odraditi svoj posao’, te kako će se ‘brzina pokazat’.
– Anastazija je inzistirala da vam predam pismo prije nego uđe u kućicu, a ja sam samo učinio što je tražila – dodao je Srđan Kera za kraj.