LUCIJA FRANUŠIĆ Prva liječnica u OB Dubrovnik zaposlena po modelu ‘bez staža’

Ne mislim da je naša generacija odmah sposobna raditi samostalno i mislim da program rada pod nadzo­rom ima svoju težinu, ali trebalo ga je konkretnije definirati. Sve bi bilo druk­čije da smo već tijekom šeste godine znali što nas čeka. Završili smo fakul­tet u srpnju i nismo imali pojma što će se s nama dogoditi. Osobno mi je rujan bio jako mukotrpan. Prošla je sezona, odmor, očekivala sam krenuti s poslom, a nigdje dugo nije bilo rezul­tata natječaja HZZO-a, u bolnici nisu znali za mene jer im HZZO nije ništa javio. Osjećali smo se prejadno, nismo znali smijemo li se uopće javljati na natječaje. Bila je to zaista bizarna situ­acija – govori za DuList mlada liječ­nica, 24-godišnja Lucija Franušić koja je jedna od onih koji su počeli raditi u zdravstvenim ustanovama ‘ravno s fakulteta’. Lucija je završila Medicinski fakultet u Zagrebu, a u Općoj bolnici Dubrovnik zaposlila se prije dva tjedna preko natječaja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za rad pod nadzorom. Ova mlada liječnica za DuList je otkrila svoja razmišljanja o ukidanju staža budućim liječnicima, različitim nedorečenostima pravilnika kojim je njihov rad propisan, ali i svom radu na Hitnom objedinjenom prijemu u dubrovačkoj bolnici.

Što mislite o ukidanju pripravnič­kog staža mladim liječnicima i je li Vas bilo možda strah odmah s fakul­teta započeti raditi s pacijentima u bolnici?
Moja generacija prva je izišla na tržište rada bez staža. Tijekom fakulteta zala­gali smo se da nam vrate staž. Preko 90 posto studenata se u anketi izjasnilo kako želi imati staž, ali te mogućnosti nije bilo. Ipak, pojedine su se kolege žalile kako je staž inače bio loše pro­veden te su isticali kako nisu dovoljno toga naučili. Osim direktnog odlaska na specijalizaciju, Ministarstvo zdrav­stva dalo nam je mogućnost rada pod mentorstvom na što sam se i ja odlučila. Tako ulazimo u sustav bez for­malne odgovornosti te sve što radimo nadgleda mentor. Tako osjećam da me bolnica i mentor štite. Rad pod men­torstvom trebao bi trajati u pravilu šest mjeseci. ­

Kako kolege s kojima ste studirali reagiraju na činjenicu da su vas odmah s fakulteta ‘bacili u vatru’?
Dio kolega odabrao je specijalizacije i na neki su način zadovoljni. Drugi dio kolega čekao je rad pod nadzorom i bio je isfrustriran dok smo dočekali rezul­tate natječaja. Završili smo fakultet u srpnju, a tek smo počeli raditi prošli tjedan, dok neki još uvijek čekaju. Pro­ces je dosta spor i pitanje je kako će tko biti zadovoljan s mentorom i koliko će se bolnica, hitna pomoć ili pak župa­nija zalagati za njih.

Pravilnik koji je Ministarstvo zdravstva donijelo, a kojim je regu­liran vaš rad, poprilično je šarolik, tj. nedefiniran. Koliko je on realno provediv u praksi?
U Pravilniku su napisali da nije obave­zno da mladi liječnici rade pod nadzo­rom, a opet u dogovoru sa županijama rečeno je da nas se ne smije zaposliti ukoliko to nismo odradili, osim ako je riječ o specijalizaciji jer se ona nad­zire. Ostale oblike posla poput zamjena u domu zdravlja, radu u turističkoj ambulanti ili u kolima Hitne pomoći, ne bismo smjeli raditi prije nego nam mentor potpiše da smo za to sposobni. Međutim, u praksi se to baš tako ne provodi. Brojne su županije i domovi zdravlja prihvatili liječnike moje gene­racije bez obzira na to što nisu prošli ovaj program. Pravilnikom nije tako­đer točno određeno koje smjene smi­jemo raditi, nije definirano ni radimo li vikendom ili samo preko tjedna. To su ostavili bolnicama na dogovor. Misliti da ćete imati jednu osobu koja će baš cijelo vrijeme gledati što radimo, kome smo što rekli i kome što napra­vili, nemoguće je. Ideja je utopijska i nije realno u potpunosti provediva. Smatram da je u domovima zdravlja to lakše provedivo jer je riječ o radu u ambulanti gdje fizički mogu biti dvije osobe, dok je to u kolima hitne pomoći puno teže. Zaista ne znam kako će to regulirati. Pravilnikom je također pro­pisano i 50-ak stavki koje bismo trebali svladati tijekom rada pod nadzorom, a neke od njih se mogu napraviti samo u domu zdravlja, neke samo na hitnom prijemu. Dakle, ne mogu raditi na Hit­nom prijemu i sve to svladati i obratno.

Tko vam je mentor te kako izgleda rad pod njegovim nadzorom?
Mentor mi je dr. Mario Krželj, speci­jalist opće i torakalne kirurgije. Kada sam tek došla u bolnicu bila sam, poput mojih kolega, začuđena kako će sve ovo funkcionirati. Dr. Krželj je kirurg pa mi je rekao da će sa mnom provoditi edukaciju u smislu kirurške struke, a kolege internisti nadgledati s interni­stičke strane. Na Hitnom prijemu radi tim od dvoje doktora, a ja radim od 7.30 do 15.30 svaki dan i budem s dežurnim liječnicima u smjeni tako da oni tako prate što radim.

Koliko su konkretno budući mladi liječnici ‘potkovani’ znanjem s fakulteta te koliko prakse prođu?
To je individualna stvar, sve ovisi o tome koliko se netko zalagao za vri­jeme nastave, koliko se u svoje slo­bodno vrijeme rotirao po bolnicama, istraživao neko područje koje ga zanima. Ne mogu, naravno, govoriti za sve kolege i sve fakultete, ali mislim da su nam na zagrebačkoj medicini dali dobru osnovu za dalje. Međutim, nema tu neke pretjerane prakse ili iskustva koje bismo mi trebali donijeti s fakul­teta. Tu je i pravna komponenta medi­cine koja bi se inače polagala nakon završetka staža, a nama je potpuno ukinuta. Mi nemamo državni ispit, ne moramo znati zakone, što u bilo kojem trenutku mene ili pacijenta na neki način može koštati. Imamo bazič­nog znanja, ali ono u praksi nije toliko primjenjivo. Definitivno je potrebno razdoblje prilagodbe da se netko tko je izašao s fakulteta snađe na radnom mjestu. Ne radi se tu samo o medicini, već i o administraciji, radu na kompju­teru, s kolegama, radu u timu s medi­cinskim sestrama i drugim granama medicine i to nije lako. Mi to nikada nismo doživjeli na fakultetu. Tek se sada uigravam gledajući kako starije kolege funkcioniraju. Vrlo je različita uloga kada ste student i nemate nika­kvu odgovornost, nego kada me netko u oči gleda i pita što mi je? Zašto sam u bolnici? Pogotovo je to teško u hit­nim situacijama kada treba znati ade­kvatno reagirati. Mi imamo znanja, ali nemamo iskustva i ne možemo primi­jeniti to znanje bez da se naviknemo raditi u sustavu.

Što nakon šest mjeseci kada završi rad pod nazdorom?
Ovisi o dogovoru s bolnicom i njezinim potrebama. Ja ću svakako u ovom raz­doblju pokušati pronaći neku specijali­zaciju u kojoj se želim usmjeriti. Ideja rada pod nadzorom je da uz rad još imam priliku istražiti medicinski sustav i ocijeniti gdje se vidim i što me zanima. Još uvijek je prerano da bih znala gdje ću nastaviti raditi.

Kako pacijenti reagiraju kada vide mladu liječnicu?
Mislim da su dubrovački pacijenti navikli na mlade ljude jer na Hitnom prijemu većinom rade mladi liječ­nici. Nitko od njih nije mi do sada pri­stupio na bilo kakav negativan način. Nisam osjetila neki otpor da misle da sam mlađa ili nesposobnija od stari­jih kolega. A, i svi doktori na koje sam do sada naišla bili su spremni pomoći, nitko mi nije zatvorio vrata ili rekao da se snađem sama.

OB Dubrovnik bori se s nedostatkom liječnika. Osjećate li pritisak kao ostali kolege? I kako ste se odlučili doći upravo u ovu bolnicu?
Tu sam prekratko da bih mogla procije­niti pod kolikim je pritiskom bolnica, a opet nisam ni drugdje radila pa da znam ocijeniti. Nisam do sada osjetila taj pri­tisak. A, ovdje sam odlučila doći jer sam znala da želim raditi na hitnom prijemu i razmišljala sam gdje imam smještaj pa sam se tako odlučila za Dubrovnik. Nije mi žao, ovdje imam stan, obitelj mi je odavde. Nismo znali ni kolika će nam biti plaća pa sam s logikom da imam smještaj u gradu i prijavila Dubrovnik.

Kako gledate na odlazak liječnika u inozemstvo i razmišljate li možda i vi o toj varijanti?
Razumijem da ljudi odlaze u inozem­stvo zbog plaće i radnih uvjeta. Ne znam hoću li se naći u poziciji da odem, za sada ne razmišljam o tome, više mi je važno pronaći neko područje u medi­cini kojim ću se baviti nego gdje ću otići. S druge strane, već je toliko ljudi otišlo da je ovima koji su ostali još teže. Postoje brojni odjeli u hrvatskim bolni­cama gdje je radilo 20 liječnika, a sad ih je upola manje. I oni će otići jer im je posao znatno teži. Ne mogu reći da su nas ‘vrbovali’ izvana tijekom fakulteta, iako ima ljudi koji su se odmah opredi­jelili za inozemstvo te su se za to pripre­mali tijekom faksa.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 13. studenog 2019.