Fonetičarka rehabilitatorica, profesorica francuskog jezika i književnosti, senzorna terapeutkinja i Montessori pedagoginja – sve je to naša sugrađanka Lucia Paula Deranja. Ujedno kreatorica sadržaja na Razvojnom putokazu koji je, između ostaloga, blog na kojem možete pročitati zanimljive i korisne tekstove na temu odgoja. Sama za sebe kaže kako je zaljubljena u djecu, psihologiju, rast i razvoj. Riječi u svakom smislu; dječje, napisane, izgovorene, naše, strane… njena su strast, a najviše uživa u pisanju i prenošenju znanja.
O Montessori metodama često slušamo, ali većina ljudi je vrlo površno upoznata s njima. Na kojim postavkama se taj pristup odgoju i razvoju djece temelji? I koji se ciljevi njime postižu?
Montessori pedagogija nastala je sredinom prošlog stoljeća u susjednoj nam Italiji zahvaljujući liječnici i pedagoginji Mariji Montessori. ‘Pomozi mi da učinim sam!’ – temeljna je ideja Montessori pedagogije. Ova metoda u fokus stavlja samostalnost i samoodgoj kao primarne postulate djetetova razvoja na koje mi, kao odrasle osobe, možemo utjecati samo prilagođavanjem okoline i aktivnosti koje im nudimo te poticanjem djeteta da razvojne ciljeve postigne samostalno. Ako bih morala opisati ovu metodu u tri riječi, rekla bih: red, rad i disciplina. Sve je pomno strukturirano, promišljeno i unaprijed osmišljeno kako bi dijete putem svoje znatiželje i načela upijajućeg uma istraživalo, uvježbavalo, raslo i napredovalo.
Dojam je da je danas više nego ikad zahtjevno biti roditelj, staviti dijete na pravi put. Roditelji, naročito žene moraju balansirati između brojnih obveza. Život je ubrzan i zahtjevi sve veći. Vremena i energije za ono najvažnije – djecu – mnogima nedostaje. Kako se nositi sa svim tim izazovima i paralelno pružiti djetetu sve što je potrebno da njegov razvojni put bude ispravan?
Vrlo teško pitanje. Čini mi se da svako vrijeme nosi svoje izazove. Danas su informacije i znanje lako dostupni, a s druge strane svijet je toliko brz i izazovan da je teško sve pohvatati i filtrirati količinu informacija, izabrati i na pravilan način upotrijebiti. Za odgajati, podržavati i razvijati svoje dijete nema instant rješenja, nema čarobnog štapića ni formule koju možemo brzo i lagano izgooglati. Potrebno je vrijeme, uključenost, učenje, rast i razvoj na osobnoj, partnerskoj i obiteljskoj razini kako bismo djetetu mogli ponuditi najbolje. Slažem se da je nama majkama posebno izazovno. Društvo ima visoke kriterije u svim područjima i zahtjeva puno od žena, pogotovo od majki. Upravo zato potrebna je sinkronija svih uključenih u odgoj i poticanje razvoja kako bi dijete, ali i majka/ roditelji rasli i razvijali se zajednički na jednom putu, ali i zasebno na svom individualnom putu. Razvojni putokaz mjesto je koje pruža podršku roditeljstvu, a kroz razvojnu zajednicu koju okuplja rastemo, diskutiramo, zaključujemo, tražimo rješenja i razvijamo se zajedno. Usudila bih se reći, prkosimo vremenu i izvlačimo najbolje ne zaboravljajući na sebe i svoje potrebe, jer – ‘Sretna mama – sretno dijete!’.
Jesu li zaista ‘prve 3 godine najvažnije’? I ukoliko se u toj najranijoj fazi griješi može li se i kako korigirati te greške?
Slažem se da su prve 3 najvažnije, temeljne su, bazne. Kao i sve u životu, ako od početka postavimo dobre temelje, nadogradnja dolazi sama od sebe i slaže se u jedan, u ovom primjeru, savršeni konstrukt zadovoljnog, sretnog, ispunjenog i ostvarenog čovjeka. Greške se događaju i dio su procesa. Često se nađem i sama u situaciji kada bih najradije da se nešto nije dogodilo ili kada uhvatim misao ‘Da sam barem to ovako’. Ili ‘Sada bih sve ispočetka potpuno drugačije’. Važno je prihvatiti i takve trenutke. Iskustvo i učenje na greškama dio su razvojnog puta, naš osobni razvojni putokaz. Kao roditelji, uvijek radimo najbolje što znamo s informacijama koje u određenoj situaciji imamo. A ako kasnije uvidimo grešku ili priznamo da je nešto moglo bolje, to je potpuno ljudski i normalno i samo je pokazatelj našega rasta. Kad nam je do nečega stalo, želimo rasti i napredovati, mijenjati se, usavršavati. A u roditeljskoj ulozi to je posebno naglašeno. Upravo s tim ciljem pokrenula sam Razvojni putokaz kako bih podržala one koji žele rasti i razvijati se u svojim roditeljskim kompetencijama, kako bih kreirala podržavajuću zajednicu i podijelila svoja znanja i tehnike s roditeljima, ali i stručnjacima koji su uključeni u rast i razvoj naše djece.
Mnogi su roditelji zbunjeni i upravo u tom segmentu često griješe – kako djetetu pružiti ljubav, nježnost…, a paralelno postaviti zdrave granice? Koje su metode postavljanja tih zdravih granica i kad ih dijete ‘lomi’ koje su ispravne metode pojašnjenja, pa i sankcija?
Definitivno roditeljstvo nije jednostavno. Rekla bih da je roditeljstvo spoj preživljavanja i napredovanja. Nužno je preživjeti, ali nužno je i uložiti u rast i razvoj svog djeteta u svim područjima razvoja pa tako i kad su u pitanju granice. Naš je zadatak, kako kaže Marija Montessori, približiti dijete svemiru, a istodobno ga poučiti i ograničenjima unutar tog svemira. Metoda ima više, stilova odgoja također, informacija i smjernica ne nedostaje. Potrebno je kritički razmisliti o svemu što pročitamo i saznamo, izvući ono pozitivno i korisno za sebe i svoje dijete i graditi svoju odgojnu metodu koja će funkcionirati u vašem malom kozmosu. Možda je neka generalna smjernica staviti se u cipele djeteta kada dođe do izazovne situacije, shvatiti zašto se pojavljuju određena ponašanja, povezati ih s razvojnim trenucima i skokovima koje dijete savladava i u skladu s tim kreirati najbolje rješenje tj. postaviti granicu i naučiti nešto novo. S time se, nažalost ne rađa. Ovu vještinu potrebno je graditi i usavršavati kroz vrijeme. A sve u što treba uložiti puno, još više vraća – to je ono što nas motivira i pokreće.
Roditelji se jako teško bore s brojnim izvanjskim utjecajima. Pri tom ponajviše mislim na mobitele koji se djeci daju u vrlo ranoj dobi. Koliku štetu nanose ovisno o razvojnim fazama? Kada uopće djetetu dati mobitel? U kojoj mjeri i do kada kontrolirati sadržaj?
Trenutno struka preporuča u prve tri godine ne izlagati dijete ekranima, pogotovo ne malim ekranima s brzo rotirajućim sadržajem. Smatram da ne možemo dijete potpuno izolirati od ekrana jer i mi živimo život s ekranima i nužni su nam u obavljanju svakodnevnih zadataka. Ono što možemo jest kontrolirati sadržaj, vrijeme i trenutke u kojima se odvija gledanje ekrana. Potrebno je birati sadržaj za dijete, gledati zajedno s djetetom, komentirati sadržaj, prenositi ga u druge sfere života i učiti iz njega. Na taj način, od prvih susreta s ekranom, dijete učimo kako taj alat kvalitetno koristiti za razvoj i napredovanje. Primjerice, ako s djetetom od 3 godine pogledamo jednu epizodu crtića popodne kada se vrati iz vrtića uz kavu i kakao dok se pripremamo za ostatak dana, dobili smo više razvojnih trenutaka odjednom – zajednička usmjerena pažnja roditelja i djeteta na istu aktivnost, širenje vokabulara kroz komentiranje radnji i iskazivanje mišljenja o crtiću, maženje i emocionalno povezivanje, uživanje u ritualnom ispijanju toplog napitka, stvaranje interesa za sljedeću epizodu što pomaže u razvoju pažnje i koncentracije. Također, učenje o granicama jer se gleda samo jedna epizoda, prenošenje virtualne stvarnosti u realnost kroz postavljanje pitanja i davanje odgovora na njih, razvoj ideje i mašte, odnosno zamišljanje što će dalje biti, crteži i igra potaknuta viđenim sadržajem. Ako pogledamo drugu krajnost, dijete koje samostalno gleda mobitel, bez kontrole, birajući sadržaj samostalno, gledajući video za videom potičemo sve ono suprotno: probleme s pažnjom i koncentracijom, frustraciju, ovisnost, isključujemo maštu i razvoj ideje, isključujemo socio-emocionalni razvoj, izazivamo burne reakcije na oduzimanje mobitela i postavljanje granica, potičemo odsutnost. Dakle, da zaključimo, balans, mjera i uključenost roditelja u pripremu okruženja nužni su za pravilno učenje o korištenju tehnologije i suživotu s istom.
Sve je više djece s poteškoćama u razvoju. Odgoj te djece nemjerljivo je teži i zaista veliki izazov. Savjeti i preporuke tim roditeljima?
Slažem se s vama. Roditeljstvo, odgoj i poticanje razvoja kada je sve u najboljem redu nije jednostavno, a kamoli kada govorimo o odgoju i poticanju djece s teškoćama u razvoju. I tada je obitelj ključ uspjeha djeteta. I tada treba poticati i težiti optimalnom. I tada treba rasti i razvijati se. I tada treba ulagati u sebe i u dijete. I tada treba preživljavati i napredovati. Ne mogu reći da znam kako je i da imam neki univerzalan savjet. Trudim se pokušati razumjeti, poslušati i zajedničkim snagama pomoći u traženju rješenja. Rano prepoznavanje, dijagnosticiranje, intervencija i sudjelovanje tima stručnjaka u poticanju razvoja smjernice su za koje znamo da daju rezultate. Po meni je i u ovom slučaju znanje moć. Kada znamo s čime se nosimo i kako izvući najbolje, kada dobijemo smjernice i kreiramo svoj put do željenog cilja, lakše je poduzimati svakodnevne male korake i rasti sa svojim djetetom.
Iz tiskanog izdanja