Žudioska, treća ulica Stradunom od Sponze ili od crkvice Sv. Nikole prema Maloj braći i Medovićevoj, zadnjoj ulici u tom nizu poprečnih ulica na Prijekom, dobila je ime po dubrovačkom nazivu za Židove, Žudjeli. U davnim spisima ova se ulica prvo zvala Lojarska, a zatim dugi niz godina Via del Ghetto ili Ulica od Getta, a od 1826. nazivamo je današnjim imenom, Žudioska ulica.
Nastala je negdje krajem 14. i početkom 15. stoljeću, kada u nju doseljavaju Židovi, pristigli s mnogih strana, ali ponajviše Sefardi iz Španjolske, nakon tamošnjeg njihovog progona poslije pada Granade. Mnogi su upravo u ovoj ulici i u tadašnjoj Dubrovačkoj republici pronašli mir nakon progona i tu ostali živjeti i raditi. O Židovima u Dubrovniku pisali su mnogi, a ponajviše će te saznati čitajući Bernarda Stullia i Vesnu Miović.
Sefardi, španjolski Židovi u Gradu
Do Dubrovnika prvi Židovi dolazili povremeno kao trgovci, u 14. stoljeću zabilježeno je i nekoliko liječnika Židova, ali i zapis kako su 1348. upravo Židovi prouzročili epidemiju kuge! U tim davnim godinama, prvim dolascima u Dubrovnik, bili su povremeno optuživani, nosili su posebne oznake i kape kako bi se razlikovali od kršćana, bili su tjerani, ali opet i primani na se, postojao je pritisak tadašnjeg svećenstva prema njima, a posebno trgovačke konkurencije. Prva židovska zajednica spominje se 1352., a 1407. spominje se kako im je dozvoljeno stanovanje, ali ne i bavljenje trgovinom. Tim prvih godina, a posebno nakon progona iz Španjolske 1492. i dolaska u Dubrovnik nisu imali status „cives“ – stalnih građana, već su bili „foresteri“ – stranci stalno nastanjeni, čekajući duži boravak da bi dobili prava građanstva. Židovska općina osnovana je 1539.godine, brinula je o puno tog, vodila zapisnike o svemu što se događalo, o rođenim, umrlim, raznim odlikama, sukobima i svađama, pratila je društveni i vjerski život u Getu. Po prvom popisu stanovnika Dubrovnika iz 1756. u njemu živi 171 Židov, do 1770. doseljava još 8 obitelji, te ih 1782. ima 218, a po popisu iz 1807., kada u Dubrovniku živi 6.564 stanovnika, Židova je 227. Dakle, njihov broj nikad nije bio značajan, ali ostavili su veliki trag u dubrovačkoj povijesti; u trgovini, nauci, mnogim obrtima, pa i u pjesništvu. „O kad bi mogao birat neko mirno mjesto, Dubrovnik starosti mojoj od svih je gradova draži!“ pjevao je dubrovački Židov, učitelj i latinist Didacus Pyrrhus, pravim imenom Jacobus Flavious Evorenzis koji je živio u 16. stoljeću.
Sinagoga, groblje, fontana
Nakon svih stoljeća najveći trag Žudjela u Dubrovniku ulica je koja nosi ime po njima, njihov Geto, kako ga i danas mnogi znaju nazvati, a poseban značaj je Sinagoga u toj ulici, osnovana 1408., druga po starosti u Evropi, najstarija je u Pragu, koja je u funkciji i ovih naših dana. Zapisano je kako je obnovljena 1652. i tako sačuvana do danas. Doživjela je i potrese, posebno onu trešnju iz 1667., a i bombardiranje 1992. za vrijeme agresije na Dubrovnik, kada je direktno pogođena. Pomalo diskretno smještena, Sinagoga se ne razlikuje puno od ostalih zgrada u Žudioskoj ulici, tek po prozorima okruženim saracenskim lukom na prvom katu ove uske dvokatnice. Nad jednim od prozora je i natpis „Budi blagoslovljen pri svome dolasku“, a u cijeloj ulici ostao je sačuvan tek jedan uklesan židovski svijećnjak pored ulaza i kućnog broja 9. Sinagoga je bila mala za sve vjernike, te je negdje krajem 18. stoljeća proširena sa stanom susjedne kuće. Nekad bila povezana tajnovitim prolazima sa okolnim zgradama ove ulice, zgradama nekadašnjeg Geta. Zanimljiva je i povijest žudioskih groblja. Prvo, manje, je osnovano već 1400., a drugo 1652. kada je kupljeno zemljište za groblje na Pločama. S tog groblja Austrija je skidala nadgrobne spomen ploče i ugrađivala ih u utvrdu Sv. Jakov. Židovska općina 1808. kupuje teren za groblje na Boninovu, preko puta današnjeg Doma zdravlja, te tamo prenose ostatke i spomenike. Manje je znano kako se ona druga, manja fontana na Pilama, smještena iza Spomenika braniteljima, zove Židovska fontana, „Košerfontana“. Učinjena je 1420., ukrašena lavljom glavom iz koje teče voda, bila je smještena blizu Geta, pored Male Onorfijeve fontane, a nakon obnove preseljene je na Pile.
Getto
Nakon manjih doseljavanja, a posebno nakon progona iz Španjolske, Senat Republike donosi 1540. odluku kako se Židovi moraju smjestiti u određene kuće i nositi posebne znakove i kape radi raspoznavanja od kršćana. Imali su status posebne zajednice, koja je imala svog konzula. Pet godina iza donosi se odluka da se sve Židove smjesti u tada zvanu Lojarsku ulicu, te tako nastaje njihov Geto. Ta ulica se noću zatvarala vratima s obje strane ulaza, gore s Pelina i dolje na Stradunu, a otvarala ujutro. Jedan od najpoznatijih dubrovačkih Židova, veliki gospar kojeg će se prisjetit starija čeljad Grada, vlasnik pržionice kave pored apoteke na Stradunu, između Zlatarske i Kovačke,Abramin Emilio Tolentino o Židovima i Getu u Gradu je pričao u sjajnoj radio emisiji „Prijeko u Dubrovniku“ tamo negdje osamdesetih godina. Naveo je tada kako je njegova obitelj do Dubrovnika došla već 1306. iz Tolentina, malog gradića pored Ankone – Jakina u Italiji, prezime su i dobili po tom gradiću, jer je to tradicija Židova, naime prezime se dobiva po gradu iz kojeg se dolazi! Spomenuo je tada kako je Lojarska ulica dobila ime po loju koji se tada u njoj topio, ali i kako je 1540. tadašnji Papa od Senata Republike tražio da se učini Geto za Židove u Gradu. Kako bi ga zadovoljili, Senat to i čini i nastala je ulica Via del Ghetto. Pričao je gospar Tolentino kako bi zdur, gradski stražar došao u večer u šest, a otvarao Geto ujutro u šest. Svi Židovi koji bi se zatekli noću van Geta bili su strogo kažnjavani. Geto je 1756. Imao jedanaest kuća, za koje su Židovi plaćali zakupninu, sa 68 stanovnika. Po popisu još je negdje, van Geta bilo 19 židovskih kuća sa 102 stanara. Pričao je u toj radio emisiji i o tome kako je dubrovačka vlastela uzimala Židova da im vodi posao i kmetove, te kako je priča o Getu završena 1806. kada Francuzi po zapovijedi samog Napoleona lome vrata na ulazu u ulicu, već tada se ulica počinje zvati Žudioska, a službeno od 1826. godine.