Prvog i jedinog ratnog zapovjednika Odreda naoružanih brodova Dubrovnik, Aljošu Nikolića imala sam čast upoznati 1987. kada sam se upisala u ronilački klub u Solitudu. Tada sam samo znala da je jedna od živih legendi splitskog „Mornara“, a dočekao me kao i većinu početnika, sa sebi svojstvenom „srdačnošću“, pitajući: „Mala, što ćeš ti tu?“. Do kraja tečaja, kada sam položila ispit za tadašnjeg mlađeg ronioca ipak sam, iako teškom mukom, dobila priznanje: „Mala, dobra si ti!“.
ČIŠĆENJE PODMORJA
U ljeto 1991., kada sam, kao i mnogi još uvijek vjerovala da će skorašnja ratna zbivanja zaobići Dubrovnik, Aljoša Nikolić zajedno sa suradnicima već pristupa „čišćenju“ podmorja oko grada od eksplozivnih sredstava zaostalih iz Drugog svjetskog rata. Ovako nabavljeni eksploziv, a radilo se o granatama težine 30 do 50 kg, zahvaljujući njegovim skicama iznova je bio upotrebljiv. Nositelj proizvodnje bio je TUP Dubrovnik, a rezultat takve suradnje bile su čuvene „televizije“, ručne bombe „tupovke“, i dr.
Temeljem informacije djelatnika Carinarnice Dubrovnik Luke Obradovića, kako raspolažu s jednim brodom uhvaćenim u „švercu“, Sekretarijat NO je 19. rujna 1991. donio rješenje kojim mu se m/b „Roby“ (dužine 9,5 m) stavlja na raspolaganje. Nekoliko dana kasnije Krizni štab Sekretarijatu daje na korištenje brod „Baldo Kosić“ vlasništvo Biološkog instituta. Poduzeće Atlas – nautički centar završava posao oko uređenja i pripreme broda „Roby“ koji je doživio značajne preinake, oklopljen metalnim limovima debljine 6 mm i naoružan mitraljezom „Bren“ i pod imenom „Sv. Vlaho“ zaplovljava Rijekom dubrovačkom. Prvu posadu činili su Josip Koprivec, Maro Medi i Vlado Merkaš. U ONB se uključuje sve više novih pripadnika među kojima su i Vido Bogdanović, Periša Stražičić, Maro Bijač i drugi. Uz posredovanje Vida Bogdanovića iz dubrovačke Marine u Odred su uključeni brodovi „Boma“, „Ti“ i „Vedrana“, a nedugo potom „Švercer“ i „Formula“. Izvlačenje ovih brodova obavljano je pod stalnom prijetnjom otvaranja vatre s neprijateljskog utvrđenja na Golubovom kamenu. Gledajući fotografije „maskiranog“ „Sv. Vlaha“ i zamišljajući tijek izvlačenja ostalih brodova, a posebno „Švercera“ koji se nalazio na suhom vezu u Marini, korita izbušenog gelerima minobacačkih granata, pokušavamo dokučiti što su o tim akcijama i njihovim izvršiteljima „mislili“ četnici s nedalekog vrha brda.
OFORMLJENE POSADE
Istodobno s nabavom ovih brodova oformljene su i nove posade, tako da do sredine listopada 1991. ONB čini 7 brzih brodova, a razvija se tehnička i radarska služba, te nakon 15. studenoga u Odredu djeluju i mineri i diverzanti. Pored stalnog izvođenja borbenih djelovanja pripadnici ONB-a su u potpunosti preuzeli prijevoz vojnih snaga, ranjenika i civilnog stanovništva od Dubrovnika do luka Broce i Prapratno na Pelješcu. Početkom 1992.
Odred je u svom sastavu imao 22 broda namijenjena za izvođenje ratnih operacija protiv neprijatelja. U uvjetima potpune agresorske pomorske blokade njegovi pripadnici prešli su preko 35 tisuća nautičkih milja i prevezli više od pet tisuća vojnika i civila, te prebacili četiri tisuće tona raznog tereta, od naoružanja, streljiva i vojne opreme do osnovnih živežnih namirnica.
U akvatoriju Koločepskog kanala, dugog oko 20 i širokog oko 2 milje, gliseri ONB-a uvijek u paru ili skupini od tri broda imali su noćne „bliske susrete“ sa patrolnim brodovima i topovnjačama kojima su pri prolasku nastojali biti što bliže kako bi se zaštitili koristeći „mrtvi kut“ njihovih protuavionskih topova i strojnica. Igra „skrivača“ između otoka i grebena, najčešće u nepovoljnim vremenskim uvjetima i mraku, tražila je ljude velikog pomorskog znanja i još većeg srca. Neprijateljski projektili često se nisu mogli izbjeći, pa tehnička služba radi danonoćno. Remont, skidanje motora, i popravljanje brodova obavljano je u jednom dahu. Ne samo da nije bilo vremena za krpanje svih rupa, već samo onih ispod vodene linije, a nije bila rijetkost da i posada za vrijeme vožnje zatvara otvore poliuretanskom pjenom.
BRODOVI ONB-a
Želeći saznati kakvi se to brodovi kriju iza zanimljivih imena poput „Fucker No 1“, „Gonzales“, „Luda Guda“, „Skituljko“, „Dezerter“, „Jim“, „Litrica“, „Po litre“, „Boma“ i drugih, pored povijesnih izvora, dokumenata i tiska morala sam se obratiti i poznanicima za koje znamo da su bili pripadnici ONB-a. Pokazalo se da između Rudija Butkovića, Josipa Kopriveca i Periše Stražičića, moj prijatelj Četka, premda ima najveći čin – poručnika korvete, najmanje pamti, a najviše zna Periša, budući je bio zapovjednik broda „Fucker No 1“. Na tipično „ženska pitanja“ o veličini i brzini pojedinih brodova, premda sam vidjela da to živo zanima i mog kolegu Miša Đuraša, doznala sam slijedeće podatke. Zaplijenjeni talijanski krijumčarski gliser, pod ratnim imenom „Fucker No 1“ bio je dug 12 m, imao je nosivost 5 tona, pokretala su ga dva Mann-ova motora V8 od po 850 KS te je dostizao brzinu do 45 milja. „Gonzales“, bivši „Ti“ vlasnika Borisa Vukobrata, imao je dva unutarnja motora sa po 350 KS, a mogao je „letjeti“ brzinom od preko 55 milja te je bio najbrži brod ONB-a. Za njim, snagom svojih motora i brzinom nisu puno zaostajali ni „Rado Beg“, „Jim“ i „Luda Guda“. Tako su i „gumu“ „Skituljka“ pokretala dva vanbrodska Marinera od po100 KS.
ULOGA I ŽRTVE
Premda je, sve do prestanka svog djelovanja 29. prosinca 1992., bio jedina veza Dubrovnika s ostalim dijelovima Hrvatske i jedna od najvažnijih postrojbi za održanje njegove herojske obrane i preživljavanje preko 50 000 stanovnika, nikada nećemo zaboraviti Odredove ratne operacije protiv neprijatelja. Zauvijek ćemo se sjećati njegovih poginulih pripadnika Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đura Raguža-Kanadera, Matka Soče i Zdenka Zorića. Povijest zasigurno neće zaboraviti ulogu ONB-a u oslobađanju Slanog, zauzimanja HE Plat, kao i sudjelovanja u konačnom oslobađanju Konavala.
O pripadnicima ONB-a najviše govori činjenica da su, prije vojnih priznanja, činova i odličja, dobili „Plavu vrpcu Novog vjesnika“ – nagradu za hrabra i humana djela na moru za 1992. godinu. Posebno je naglašeno pri uručivanju nagrade, da su oni prvi koji su dokazali kako se priznanje za humanost može zaslužiti i s oružjem u ruci.
Neposredno pred svoju preranu smrt, Aljoša Nikolić je „Plavu vrpcu“ i skulpturu „Galeb“, rad kipara Koste Angelija Radovanija, donirao Muzeju Domovinskog rata i danas je, uz brojne fotografije, dokumente i ratnu zastavu ONB-a, izložena u tvrđavi Imperijal na Srđu.
Prilozi:
Fotografija ONB broda „Fucker No 1“, inv. br. MSP F 3189
Dokument o angažiranju brodova od 13. 10. 1991., u potpisu Miljenko Bratoš