U nedjelju navečer u Galeriji Flora otvorena je izložba ‘Linija, obris, struktura’, koju su zajednički postavile Petra Kovačić, Valentina Lukić i Duška Mamlić, a moguće ju je vidjeti do 7. rujna.
Tri autorice na istoj izložbi na različite načine interpretiraju pojavnost crteža, naglašavajući njegovu likovnu varijabilnost i semiotičku iznijansiranost, uvijek vođene individualnim intelektualnim i duhovnim konstrukcijama kreiravši radove snažne simbolike i snovitog ozračja, a kako ističu, ovo im je prva zajednička izložba, no ne i posljednja.
”U trenutku kada linija u umjetničkom djelu ostvari svoju suštinsku namjenu predavača, poticatelja, likovnog lektora, katkad i spasonosnog korektora, njezina posve tanahna opstojnost postaje moćna i determinirajuća. Ukoliko pak, u svojim prostornim ili plošnim skitnjama sugestivno oformi umjetnikovu uobrazilju te koketno zavede promatračevo oko, ispunila je svoju inicijalnu namjenu; postala je – crtež. Lutajući, tražeći nova pribježišta i uvijek slijedeći misaonost ruke koja ju vodi, ona trne, sahne, ekspandira, rahli se, migolji i presijeca semiotičko polje umjetnikove intervencije. Na koncu, iz fluktuirajuće raznorodnosti svoga karaktera ustupa isječke stvaraočevog bića, njegov trzaj nerva ili fluidnost misli, na očigled svijetu i njegovim pogledima. Na ovakav način, iako individualno diferencijalan, no ipak jednako određen transcedencijom linije, tj. skeletom crteža, svoj rad predstavljaju tri umjetnice koje, koristeći različite medije i likovne pristupe, akumuliraju svoje strahove, tlapnje i osjećaje u uprizorenja koja progovaraju specifičnim likovnim retorikama.
Crtež se, kao osnovna misao vodilja kojom autorice nastoje apostrofirati svoj rad, javlja u punoći svoga ambivalentnog potencijala, s jedne strane evidentan i gotovo taktilan, dok s druge titra na obodu nagovještaja i aluzije.
Na platnima Duške Mamlić crtež je istovremeno i nadgradnja i potka fiktivnim interijerima i ambijentima koji su u velikoj mjeri artikulirani monokromatskim plohama istovremeno bivajući secirani linijskim tretmanom te tvoreći odnos koji je tek tada, dakle crtežom, prodisao te na neki način „oživotvorio“ prostorne ansamble. Gotovo da su, bez obzira na snažan kolorit i motiviku koja nagoviješta prisutnost čovjeka, ovi pusti i dehumanizirani prostori, svoju vitalnu poeziju stekli tek interpoliranjem spleta crnih linija koje poput konačnog pečata utiskuju život kromatski kolažiranoj matrici. Znakovito je na koji način autorica odabire segment slike na koji smješta crtež; radi li se o nasumično ili pomno odabranom predmetu ili skupini njih, gotovo uvijek upravo crtež kohezira posvemašnju uprisutnjenost „žive struje“ koja sada prikaz u potpunosti definira.
U radu Valentine Lukić uloga crteža je svedena na zaigranu samodostatnost omogučavajući višeslojne interpretacije koje svoj temelj pronalaze u složenim misaonim i emotivnim procesima. I sama autorica navodi: Likovno izražavanje koristim kao terapiju, a crtež kao sustav smirivanja misli i emocija; na taj način, samom radu osigurava uvjerljive dvostruke registre čitanja. S jedne strane, dopušta nam pogled kroz okno u koloplet vlastitih nutarnjih struktura, kompleksnih, pulsirajućih, na granici napetosti i prsnuća, dok s druge likovnim uobličavanjem istih akcentira načine i postupke obuzdavanja i balansiranja vlastitoga bića. Kao da nam mahnitim nizanjem brojčanih oznaka autorica iskričavo progovara vokabularom koji se može pojmiti jedino likovnošću, iskrenom i nepatvorenom. Koristeći blok papir i marker te lišavajući svoj rad kolorizma i realiteta (istovremeno dopuštajući promatraču vlastita traženja u „vjetrovitom“ i skladnom odnosu punog i praznog), Valentina svoj umjetnički rukopis još više približava formi crteža, pa čak i grafičkom mediju.
Petra Kovačić problematizira likovnost crteža, tehnički i prostorno, na posve drukčiji način. Rad je trodimenzionalna instalacija koja okupira prostor, dominira njim, gotovo da mu je sam prostor pretjesan bez obzira na svoje gabarite. Autorica je ovaj efekt „zarobljenosti djela“ veličinom izložbene prostorije postigla zahvaljujući fantastičnom umetanju prividnog pokreta, kao nove iskustvene dimenzije ovog „levitirajućeg“ prostornog crteža. Skulptura koja je izrađena od bakrene žice i papira, tim je više sugestivnija smišljenom upotrebom svjetla te uzdižućim, bježećim efektom. Ova sinergija materijala, ambijenta, izbalansirane luminoznosti i prividne prostorne tranzicije rezultirala je radom prepunom onoričkih tumačenja i snažnih značenjskih silnica. Čak je i crtež, koji je sklon modifikacijama pod utjecajem kretnji promatrača, snovit, neuhvatljiv, no ipak prostorno dominantan, bilo u blago valovitim linijama koje dijagonalno izmiču prostoru, bilo u njihovim sjenama na susjednom zidu.”
Biografije umjetnica:
PETRA KOVAČIĆ rođena je 8. 12. 1983. godine u Splitu. Diplomirala je 2008. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. P. Bogdanića. Izlagala je na petnaestak skupnih i tri samostalne izložbe (2007., 2010. i 2014.). Svoje performanse je predstavila na desetak festivala i izložbi u Hrvatskoj, Europi i SAD-u.Član je HDLU-a, HULU-a i MAPA-e. U sklopu 50. i 51. međunarodnog festivala djeteta u Šibeniku vodila je kiparsku radionicu za djecu. Autorica je dviju kazališnih scenografija. Radi u Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju u Splitu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
VALENTINA LUKIĆ rođena je 30. 10. 1983. godine u Zagrebu. Diplomirala je 2008. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. D. Babić. Iste se godine dodatno obrazovala u području art terapije, te je u sklopu Udrugu za promicanje vizualne kulture i umjetničkog obrazovanja održavala kreativno-edukacijske radionice. Kustos je nekoliko izložbi i radi ilustracije knjiga i igara za djecu. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, te jednoj samostalnojizložbi u Grazu, Austrija.Dobitnica je nekoliko stipendija za stručno usavršavanje (Hattersheim am Main, Njemačka, Katowice, Poljska, Ljubljana, Slovenija i Reykjavik, Island).
DUŠKA MAMLIĆ rođena je 03. 08. 1981. godine u Bosanskoj Krupi. Diplomirala je 2008. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. P. Bogdanića. Izlagala je na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi (od 2005. godine). 2007. je sudjelovala na međunarodnoj kiparskoj koliniji ‘’Montraker’, gdje je izradila javnu skulpturu ‘’∞’’ u Vrsaru. Član je HDLU-a, i HDD-a.
U trenutku kada linija u umjetničkom djelu ostvari svoju suštinsku namjenu predavača, poticatelja, likovnog lektora, katkad i spasonosnog korektora, njezina posve tanahna opstojnost postaje moćna i determinirajuća. Ukoliko pak, u svojim prostornim ili plošnim skitnjama sugestivno oformi umjetnikovu uobrazilju te koketno zavede promatračevo oko, ispunila je svoju inicijalnu namjenu; postala je – crtež. Lutajući, tražeći nova pribježišta i uvijek slijedeći misaonost ruke koja ju vodi, ona trne, sahne, ekspandira, rahli se, migolji i presijeca semiotičko polje umjetnikove intervencije. Na koncu, iz fluktuirajuće raznorodnosti svoga karaktera ustupa isječke stvaraočevog bića, njegov trzaj nerva ili fluidnost misli, na očigled svijetu i njegovim pogledima. Na ovakav način, iako individualno diferencijalan, no ipak jednako određen transcedencijom linije, tj. skeletom crteža, svoj rad predstavljaju tri umjetnice koje, koristeći različite medije i likovne pristupe, akumuliraju svoje strahove, tlapnje i osjećaje u uprizorenja koja progovaraju specifičnim likovnim retorikama.