Nema tko u Gradu ne zna obitelj Tešanović. Vrsni liječnici, predani svom pozivu i uvijek spremni pomoći. Vezani uz svog Grad, Pile, tradiciju… Naša ovotjedna Dubrovkinja je Deša Tešanović Perković, kćer liječnika Zorana i Sandi Tešanović. I ona je, kao i mlađa sestra, krenula roditeljskim stopama i danas sa suprugom Domagojem, također liječnikom, i kćeri živi u Zagrebu. Ali najljepši trenutci za obitelj su u obiteljskoj kući podno Lovrijenca s pogledom na Šulić.
Odrasla si u Pilama koje su toliko specifične po mnogočemu. Koje su ti najljepše uspomene iz djetinjstva, tog većini nas najbezbrižnijeg razdoblja života?
Izdvojit ću ljetne dane kada smo sestra i ja od jutra do mraka provodile vrijeme u moru, u Šulića. Baba bi nas s tarace dozivala u vrijeme objeda, a nas dvije smo nastavljale skakati s Puhala jos desetak puta. To je bio u punom smislu život na moru.
U srednjoškolskim godinama proširujemo horizonte što se reče pa ‘izlazimo’ iz te ‘čahure’ kvarta koji nam je obilježio najranije doba. Kako to razdoblje pamtiš? Šetnje Stradunom, prvi izlasci, putovanja…
Izlazak iz čahure kod se mene dogodio tek za vrijeme fakulteta. Iz srednjoškolskih dana posebno pamtim dan kada mi se rodio brat kao i perioda koji je tome uslijedio; radosti s bebom u kući. Puno mog slobodnog vremena provodila sam uz gitaru i obitelj. Ono što me u tom periodu najviše veselilo su obiteljska skijanja kao i ljeta kod mojih rođaka u Americi.
Iz obitelji si u kojoj je bavljenje medicinom kao pozivom tradicija. Nono ti je bio liječnik, mama i tata su liječnici, mlađa sestra. Kad si shvatila da je to i tvoj put i kako je tekao? Kakvi su bili studentski dani, život u drugom gradu? Zasigurno sve skupa zanimljivo, ali i izazovno.
U djetinjstvu sam pokazivala afinitete za umjetnost, crtanje i rad rukama, međutim nisam se pronalazila u tome kao pozivu, već hobiju. U drugom razredu srednje škole sam odlučila upisati medicinu, iako sada vidim da je jako teško tako mladom čovjeku osvijestiti što znači krenuti tim putem. Sa svojom specijalizacijom, dermatologijom, uspjela sam dijelom zadovoljiti i svoje afinitete iz ranije mladosti. Studentski dani su bili lijepi i teški. Studirala sam na engleskom jeziku i došla u kontakt s puno raznih kultura. Tu je trebalo dosta prilagodbe i truda. Zagreb sam dobro poznavala i voljela još iz vremena specijalizacije mojih roditelja i u njemu sam provela jedne od najljepših godina djetinjstva kao i prva tri razreda osnovne škole.Tako da je odlazak u Zagreb na studij bio povratak drugom domu i starim prijateljima. Sada kada vidim da je moja kćer, s nepune dvije godine, obišla desetke medicinskih kongresa , odslušala nešto predavanja i osjetila obiteljski entuzijazam za medicinom, puno sam sigurnija da ta tradicija liječnika u obitelji nije slučajnost.
Što je presudilo da tvoj dom postane Zagreb? Posao ili ljubav?
I ljubav i posao. Volim Zagreb i on mi pruža mnoge mogućnosti ali ja se uvijek vratim doma, u Grad. Moje zaruke kao i moje vjenčanje su bili u Gradu. Naša kćer je također Dubrovkinja i trudim se da prisustvuje svakoj Festi svetog Vlaha, svakim Igrama, Pilarskoj noći i blagdanima. Sretna sam da je uz mene moj Domagoj koji se zaljubio u Grad i ljude u njemu. On mi je velika podrška u svemu što volim i naumim.
Suprug je također liječnik, ugledni ortoped. Imate i curicu. Kako izgleda vaša svakodnevica i koliko uza sve obveze uspijete odvojiti vremena za biti u Gradu? I kako provodite vrijeme kad ste tu? Suprug je koliko znam jako zavolio Grad, Pile, naš Šulic?
Zaista puno radimo i trudimo se kao liječnici dati maksimum kada je u pitanju rad s pacijentima, edukacije i poslovna putovanja. Sada kada imamo našu curicu i ona je dio tog divnog cjeloživotnog medicinskog usavršavanja. Vodimo je svugdje s nama. U Zagrebu smo sami, odnosno bez šire obitelji. Naša svakodnevnica je u najmanju ruku izazovna. Moram priznati da je to dijelom i radi naših želja koje obuhvaćaju puno životnih polja. Buđenja nisu nikad iza pet ujutro. Svo slobodno vrijeme provodimo s našom kćeri, a ponekad se čak nađe i vremena za nas dvoje. U Gradu provodimo dosta vremena, posebno ljeti. Domagoj svaki mjesec radi u Dubrovniku pa ga često pratimo. A kako provodimo vrijeme u Gradu? Samo uživamo… u mirisu, kamenu, moru, Pilama i povrh svega vremenu s obitelji. Suprug je čovjek mora, ronjenja i jedrenja tako da je ljubav prema Dubrovniku bila logičan slijed. On me naučio diviti se trenutku pa sam se uz njega još više zaljubila u svoj Grad.
Vjerujem da se Pilarska noć nastoji ne propustiti. Ovo ljeto na svetoga Lovra nam je jubilarna 100-ta Pilarska. Pretpostavljam da ćete biti tu s obitelji?
Naravno! Već vježbamo s kćeri potezanje konopa i učimo pjevati himnu Penatur.
Kao obitelj jako ste povezani i to sve generacije što je danas rijetkost zaista. Čemu si najzahvalnija svojoj noni, tetki, mami, tati? I koje su ti životne vrijednosti usadili, koje najvažnije savjete dali da ćes ih ti prenijeti i na svoje dijete/djecu?
Tek sad kada imam svoje dijete vidim koliko je žrtve i ljubavi potrebno za biti roditelj. Moji mama i tata ispunjaju tu životnu ulogu na najbolji mogući način i nadam se da će moja djeca osjećati bar djelomičan ponos na mene i supruga koji ja osjećam za njih. Imala sam sreću da rastem uz veliku obitelj i s mamine i s tatine strane i zaista sam od svih primila puno ljubavi, znanja i uzora. Svojim primjerima su me naučili i još me uče radišnosti, poštovanju, zahvalnosti i ambiciji. Unutar moje obitelji sva veselja slavimo zajedno i sve prepreke prelazimo zajedno. Tu je naša snaga. I s obitelji koja živi preko oceana smo jako bliski i uvijek smo tu jedni za druge.
Najvažniji savjet koji su na mene prenijeli? Obitelj je centar svijeta; uz ljubav i podršku unutar obitelji možeš postići svoj maksimum kao cjelovita osoba. I naravno, uvijek je naglasak bio na edukaciji, svestranosti i znanju – jedinoj stvari koju ti nitko ne može uzeti.
Foto:Privatna arhiva