Dubrovkinja Lea Đurović Ruso jedna je od rijetkih ženskih osoba koje su se na gradskoj arhitektonskoj sceni uspjele isprofilirati kao poduzetnice čiji je obujam javnih i privatnih projekata doista hvalevrijedan, a tim i pod lupom javnosti. Sa svojim arhitektonskim uredom Proto-arch autorica je, primjerice, današnjeg izgleda Peskarije, potom tematskog dječjeg parka ‘Voaz’ u Cavtatu, a uskoro bi se po njenoj zamisli trebale izgraditi garažne zgrade u Mokošici i u gruškoj poslovnoj zoni. Uz zavidnu karijeru sa svojih tek 38 godina koja joj je, među ostalim, priskrbila prepoznatljivost u redovima stručnjaka, Đurović Ruso posvećena je supruga i majka dvaju mališana, a u slobodno vrijeme nije joj teško navući tenisice i istrčati polumaraton. Kako uspijeva povući ‘zlatni rez’ između poslovnog i privatnog, koliko se prilikom smišljanja idejnih rješenja vodi tradicijom, je li Dubrovniku zaista potreban toliki broj novogradnji te jesmo li žrtve pretjerane urbanizacije, osvrnula se za čitatelje DuLista.
Slažete li se s tvrdnjom da je lokacija temelj arhitekture? Što je po Vama njena bit?
Lokacija je jedna od polazišnih točaka pri projektiranju, uvijek istražujem osobitosti koje prostor sam po sebi ima. Upravo lokalne osobitosti mjesta diktiraju arhitektonska rješenja. Tako arhitektonsko zdanje nije postavljeno u prostor već postaje dijelom prostora, a prostor čuva svoju prepoznatljivost pomoću arhitekture. Smatram da je prava arhitektura uvijek refleks prostora. Bez obzira kad je nastala, ona je takva kao da je tamo oduvijek. Arhitektura ima kapacitet pretvoriti stvarnost u nešto što je bolje, što nas potiče i budi naše zanimanje, što može učiniti svijet oko nas boljim.
Nužan nam je novi GUP koji će biti utemeljen na potpuno novim stručnim i znanstvenim podlogama te Strategiji razvoja Grada Dubrovnika do 2050. Potrebno je iznova promisliti i postaviti ciljeve budućeg razvoja grada pri čemu je sudjelovanje stručne i zainteresirane javnosti od iznimne važnosti. Ključan problem vidim u postojećoj prometnoj infrastrukturi te je za dugoročno rješavanje ovog problema nužno cjelovito promišljanje i donošenje strategije razvoja prometa koja bi bila dio Strategije razvoja Grada Dubrovnika
Kako odabirete projekte? Što vas nadahnjuje u stvaranju?
Pri susretu s investitorima uvijek prvo analiziramo programske smjernice projekta, što investitor želi, posjećujemo lokaciju, zajedno komentiramo u kojem bi smjeru projekt trebao ići, definiramo početne ciljeve. Ono što nas inspirira i pokreće su promjene koje će projekt imati za utjecaj u prostoru, prema lokalnoj zajednici, okolišu. Bitni su nam izazovi koje pojedini projekt nosi, a koji mogu jednako zanimljivi biti u malom i velikom projektu.
Prilikom projektiranja držite li se slijepo želje klijenata ili postoji određeni prostor slobode? Koliko ste spremni na kompromise?
Naša arhitektonska profesija je ipak uslužna djelatnost tako da je odgovornost prema klijentu u temeljima našeg rada, ali istovremeno i odgovornost prema lokalnoj zajednici i okolišu. Nastojimo u razgovoru s investitorom uvijek otvoriti raspravu o lokaciji, vrijednostima prostora, nekad se i oni sami iznenade kako prije to nisu tako gledali i kako im mi ‘otvorimo’ oči. Sam proces projektiranja kao i dijalog s investitorom ključni su za daljnji uspjeh projekta. Jako je bitna kvalitetna suradnja između investitora i projektanta, istaknula bih kako su povjerenje i razumijevanje vrlo važni za uspješno i pravovremeno izvođenje projekta.
Koji je bio Vaš prvi realizirani projekt?
Svoj arhitektonski ured Proto-arch sam otvorila u srpnju 2015. godine. Prve realizacije su bile unutarnja uređenja stambenih i poslovnih prostora, gdje bih izdvojila uređenje sektora autohtonih hrvatskih proizvoda pod konceptom ‘Finest of Croatia’ u Duty free shopu na Zračnoj luci Dubrovnik. Taj projekt se završio istovremeno s našom produkcijom umjetničke instalacije ‘Vaterpolisti’ na tadašnjem novotvorenom Terminalu C. Uslijedile su narudžbe za kuće za odmor te rad na kulturnoj baštini jer sam u međuvremenu dobila licencu za rad na kulturnom dobru. U ove četiri godine postojanja naš ured je napravio puno različitih projekata za privatni i javni sektor.
Na čemu trenutno radite? Može li se odjednom biti koncentriran na nekoliko polja?
Trenutno radimo na nekoliko projekata, u tijeku je izrada projektne dokumentacije za jedan budući zeleni hotel na otoku Šipanu, s krajobraznim studijom Landa surađujemo na uređenju platoa Gradac i uređenja parka Brsalje u sklopu kojeg radimo javni sanitarni čvor. Sa studijom Landa smo krajem proljeća realizirali tematski park ‘Voaz’ na cavtatskoj rivi. Također, radimo na unutarnjem uređenju nekoliko stanova u novim rezidencijalnim zgradama. U tijeku smo završavanja interijera komercijalne trgovine velike kvadrature na Zračnoj luci Dubrovnik čiji strop smo osmislili kao zanimljivu umjetničku instalaciju u prostoru na temu frekvencije. Ovo ljeto smo uspješno završili uređenje sektora autohtonih hrvatskih proizvoda ‘Finest of Croatia’ na novootvorenom terminalu Zračne luke Split tako da se taj naš zaštićeni brend sada nalazi na dvije najprometnije hrvatske zračne luke. Krajem srpnja smo otvorili Peskariju čije uređenje i nadzor je radio naš ured. Ovu godinu smo također završili idejne projekte za dva vrlo važna infrastrukturna projekta za Grad Dubrovnik, a to su dvije javne garaže – jedna u poslovnom centru Gruž kraj OTP banke, a druga u Mokošici.
Sasvim sigurno u Vašoj ladici postoje ideje koje tek čekaju na realizaciju. Predstavite nam neke od njih. Upravo je u tijeku početak izvedbe EU projekta za prvi zeleni restoran u Hrvatskoj, a to je restoran Konavoski dvori na rijeci Ljutoj u Konavlima. Jako se radujem provedbi tog projekta jer se radi o održivom projektu koji ima za cilj povećanje energetske učinkovitosti i uporabu obnovljivih izvora energije. Trenutno s jednim investitorom razvijamo projekt osmišljavanja kvalitetnih sadržaja na lokaciji u Gružu kako bi ista zaživjela kao novo mjesto urbanog života u popodnevnim i noćnim satima. Smatram kako se i u Lapadu određena lokacija može aktivirati kao kvalitetan javni prostor uz dobro osmišljene sadržaje. Jedna od ideja koju bih voljela realizirati u budućnosti jest da se određene lokacije na području Općine Konavle aktiviraju kroz edukativne staze gdje bi se prezentirala bogata arheološka baština iz antičkog doba.
Imate li arhitektonski neostvareni san?
S obzirom na to da smo krajem 2018. godine sa Studijom Vetma završili projektnu dokumentaciju za glavni projekt za uređenje zgrade Biskupskog sjemeništa i Biskupijske klasične gimnazije Ruđer Bošković voljela bi kad se u bliskoj budućnosti realizirala obnova te zgrade Isusovačkog kolegija koja bi u sebi sadržavala i interpretacijski centar našeg znanstvenika Ruđera Boškovića. Moj arhitektonski san je i realizacija novih javnih prostora u Gradu Dubrovniku te zeleni pješački koridori koji povezuju Grad sa širom okolicom.
Što mislite o urbanizmu Dubrovnika? Što vidite kao ključne probleme i izazove?
Gradu Dubrovniku nedostaje strateška dugoročna vizija, što Grad Dubrovnik želi biti za 50 godina. Dubrovački GUP je dokument iz kojeg se ne mogu iščitati razvojne intencije Grada. Svaka nova izmjena i dopuna tog prostornog planskog dokumenta je gašenje požara dok se ‘točkastim’ izmjenama i dopunama GUP-a direktno utječe na povećanje vrijednosti nekretnina. Nužan nam je novi GUP koji će biti utemeljen na potpuno novim stručnim i znanstvenim podlogama te Strategiji razvoja Grada Dubrovnika do 2050. Potrebno je iznova promisliti i postaviti ciljeve budućeg razvoja grada pri čemu je sudjelovanje stručne i zainteresirane javnosti od iznimne važnosti. Ključan problem vidim u postojećoj prometnoj infrastrukturi te je za dugoročno rješavanje ovog problema nužno cjelovito promišljanje i donošenje strategije razvoja prometa koja bi bila dio Strategije razvoja Grada Dubrovnika.
Posljednja dva desetljeća svjedoci smo nicanja stambenih i poslovnih zgrada kao gljiva poslije kiše. Kakav stav mislite da bi Grad trebao zauzeti prema privatnim investitorima?
Smatram da razvoj ne treba stopirati. Samo treba imati jasno definirane razvojne smjernice Grada u koje se privatni investitori trebaju uklopiti, a ne da se plan kroji po njima. U svezi stava koji bi Grad trebao imati prema privatnim investitorima to bi se najbolje moglo jednom pučkom pričicom apostrofirati. Priča govori: ‘U gustu šumu odnekuda se dokotrljala sjekira… Nastane muk među drvim. Mlada stabla zacvokotala i uzdrhtala u strahu. Stara stabla ih ohrabre – Ne bojte se sjekire u Vašoj šumi!’ Sjekira, ma kako oštra bila, bezopasna je – sve dok joj se neko drvo između vas ne ponudi postati njezina ‘drvena ručka’.
Je li doista nužno iznova graditi? Naime, posebni smo po određenom broju napuštenih prostora, poglavito industrijskih postrojenja, što s njima napraviti?
Revitalizacijom industrijske nepokretne baštine imamo mogućnost takve prostore ponovno koristiti, obnoviti i prenamijeniti ih za kulturnu, edukacijsku ili turističku namjenu te ih staviti u funkciju lokalne zajednice ili stvarati prostore za neke nove proizvodne procese. U primjere uspješne revitalizacije industrijskog nasljeđa u Hrvatskoj spomenula bih projekt u Labinu. Iako su rudnik i rudarska industrija u Labinu ugašeni krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tamošnje tvorničke zgrade zaštićene su kao vrijedni primjerci industrijskog nasljeđa. Gradska knjižnica u Labinu smještena je u nadzemne tvorničke prostore nekadašnjeg ugljenokopa Pijacala. Sufinanciranje iz različitih europskih fondova omogućilo bi realizaciju revitalizacije industrijskih postrojenja. Potrebno je razviti dobru ideju prenamjene koja je usklađena sa strategijom i potrebama grada, ali i lokalnog stanovništva, ne zaboravljajući pritom na održivost tih objekata nakon obnove.
Koliko Vam je važna tradicija? Retrospektivno gledajući koji Vam je najdraži objekt nastao proteklog stoljeća u Gradu?
Smatram kako bez tradicije nije moguća originalnost. Tradicija je polazište u povezivanju modernog dijela s prošlošću, ona pruža čvrstu podlogu kako bi arhitekti izveli uzlet mašte. Suvremena arhitektura nije negacija povijesne već njezin nastavak, na temeljima povijesnog gradi se ubuduće, ona mora govoriti jezikom svog vremena. Retrospektivno gledajući naš Grad je u proteklom stoljeću dobio dva izuzetna primjera turističke arhitekture od arhitekta Andrije Čičin Šaina koji je hotele Libertas i Palace pejzažno-arhitektonski odlično uklopio u izuzetno delikatnu lokaciju. Hotel Libertas jedan je od prvih primjera Gesamtkunstwerk-a u našoj turističkoj gradnji, gdje je arhitekt Čičin Šain s umjetnicima razrađivao sve detalje za oblikovanje interijera.
Kako ste se uopće odlučili na poziv arhitektice?
Za studij arhitekture sam se odlučila u četvrtom razredu gimnazije nakon provedenih testova za profesionalno usmjeravanje gdje su mi rezultati testova pokazali sklonost prema arhitekturi i dizajnu. Inače sam oduvijek voljela crtati, a u mojoj obitelji je već postojala tradicija graditeljstva. Očev dundo Niko Đurović, poznat po svom nadimku Proto što znači prvi, majstor od zanata, bio je poznati građevinar koji je bio jedan od zaslužnih ljudi za osnivanje Društva prijatelja dubrovačke starine i nekadašnji direktor tvrtke Građevinar. Protov otac je također bio graditelj koji je obnavljao zvonik kraj palače Sponze na početku 20. stoljeća u povijesnoj jezgri. Moj otac, ugostitelj Mato Đurović je bio jako vezan za svog dunda te je po njemu nazvao svoj riblji restoran u Širokoj ulici u povijesnoj jezgri. Studij arhitekture je sadržajem bio zahtjevan, pun odricanja, neprospavanih noći, ali mi je dao ogromno tehničko i umjetničko znanje te veoma širok raspon stečenog znanja. Želju za osnivanjem vlastitog ureda sam gajila od diplome te sam nakon višegodišnjeg rada na poslovima prostornog i urbanističkog planiranja i arhitektonskog planiranja tu želju ostvarila 2015. godine. Nazivom ureda Proto-arch sam htjela ostaviti memoriju na obiteljsku tradiciju tako da ime Proto nastavlja živjeti i kroz poslovanje mog ureda. Svoj posao živim punim plućima, sretna sam i zadovoljna s onim što radim, jer ovakav posao s ovakvim tempom i odgovornosti možete raditi samo ako ste mu potpuno predani i volite ga.
Supruga ste i majka, kako uspijevate balansirati između obitelji i karijere?
S obzirom na to da kao žena poduzetnica konstantno nastojim uskladiti obitelj i poslovne obveze moram reći da je ključno životno načelo balans, naći mjeru u svemu. Biti poduzetnica nije lako i zahtijeva dobru organizaciju vremena i logistiku kako bi sve funkcioniralo. U današnje vrijeme veliki broj naših poslova nema jasan početak i kraj. Osim toga, stalne promjene nas tjeraju na prilagodbu i pripremu, a najgore je što nikada u potpunosti ne možemo biti spremni za nešto novo što dolazi, što još nismo isprobali. To je jedna vrsta testa na koju se moramo naviknuti. Za sve to su potrebne određene vještine i stav prema poslu kako bismo ispunili sve obveze unutar ograničenog vremena. Ja sam se potpuno ‘navukla’ na poduzetništvo i koliko god da je teško, ne bih htjela ništa drugo i ponovno bih odabrala isto. Prolazeći kroz razne životne situacije naučila sam da je najvažnije živjeti u sadašnjosti i veseliti se svakodnevnim životnim radostima. Kao roditelji dvoje prekrasne djece, devetogodišnjeg sina Luke i petogodišnje kćeri Antonije, moj muž Miho i ja najviše uživamo u njihovim osmijesima i malim svakodnevnim postignućima.
Otvoreno progovarate o svom životu u vjeri. Koliko Vam je uistinu pomogla pri savladavanju poteškoća? Vjera mi puno znači u životu, Bog mi se posvjedočio kroz mnoge životne situacije koje su bile izrazito teške za mene i moju obitelj tako da danas ne mogu zamisli život bez vjere i prakticiranja sakramentalnog života. Smatram da je u sakramentima silna snaga Božje prisutnosti, to je za mene potreba, a ne obveza. Također moj posao osjećam kao poziv, poziv na odgovornost u vremenu kojem postojiš, odgovornost prema zajednici, mom Gradu. Kao praktični vjernik smatram kako sam na konstantnom putu učenja, tako da svoj rast u vjeri ostvarujem i kao članica katoličke molitvene zajednice Effatha. Spoznala sam kako mi vjera pomaže da rastem, spoznavajući duhovno sebe i svijet oko mene.
Što biste poručili mladima, odnosno arhitektima pripravnicima?
Mladima bih poručila da budu ustrajni u svom entuzijazmu jer je on jedan od najjačih motora uspjeha. Kad nešto radiš, radi to svom svojom snagom. Položi u to cijelu svoju dušu i daj mu pečat svoje osobnosti. Budi aktivan, energičan, entuzijastičan i vjeran pa ćeš postići svoj cilj. Ništa veliko nikad se nije postiglo bez entuzijazma.
BISKUPIJSKO SJEMENIŠTE
Prožimanje lika i djela Rudera Boškovića
Projekt obnove Biskupskog sjemeništa zamišljen je kao nastavak tradicije glasovitog dubrovačkog učilišta Collegium Ragusinum kojeg su osnovali isusovci 1658. godine. S obzirom da je on objedinjavao školsku zgradu i đački dom te danas nosi ime glasovitog Ruđera Boškovića planira se zadržati nastava Klasične gimnazije u predmetnim prostorima s novostvorenim učeničkim doma, a istaknuto mjesto pripalo bi upravo ovom znanstveniku. Namjera je stoga kroz sve sadržaje prožeti povijesnu priču o tom hrvatskom velikanu.
DJEČJI PARK ‘VOAZ’
Prostor igre i edukacije
Realizirani dječji park ‘Voaz’ na cavtataskoj rivi visoko je ambijentalan prostor igre, druženja, boravka i edukacije djece te njihovih pratitelja. Pristupom stvaranja, određeno lokacijom, htjelo se izbjeći stvaranje kataloškog igrališta. Ideja je malene posjetitelje naučiti ponešto o Cavtatu, upoznati ih s crticama iz povijesti, ličnostima koje su ga oblikovale ili o prirodnim posebnostima mjesta. Tu su, među ostalim, posebno dizajnirane igračke mitskog zmaja Voaza i špilje Šipun.
FREQUENCY TRGOVINA U ZRAČNOJ LUCI
Umjetnička instalacija kao prodajni prostor
U tijeku je unutarnje uređenje prodajnog prostora na drugom katu u Zračnoj luci Dubrovnik ciji koncept je određen motivom frekvencije-zvuka aviona i frekventnosti putnika, dviju činjenica koje određuju zračnu luku. Krivulje koje simboliziraju zvučne valove protežu se longitudinalno kroz trgovinu podižući se u zrak i spuštajući u interijer. Nastali oblici služe kao prodajno-izložbeni prostor, ali kao i umjetnička instalacij