Kad smo u petak objavili članak o tjednoj zaradi Uber vozača u Dubrovniku od 4.300 eura – nismo ni trepnuli, a društvene mreže su eksplodirale. Poplava komentara, uvreda, optužbi. Lažemo! Izmišljamo! Mi smo dnovinari. Zaslijepljeni srdžbom neki su nas izvrijeđali kao da smo objavili državni udar, a ne jedan običan izlist iz aplikacije.
Posebno su se uzrujali taksi vozači. Mnogi su se osjećali prozvanima i krenuli “provjeravati” naš izvor. Posebno novinari koji voze preko aplikacija. Uspoređivali su svoj izgled aplikacije s našom objavom, brojke, podatke – sve, samo da zaključe da je “nemoguće” i da ne vide cilj ni smisao naše objave. Zvali su direktore, pokušavali iskopati tko nam je dostavio screen. Kao da je ovo film o WikiLeaksu, a ne lokalna tema koja se – priznajte – tiče svih nas.
A onda su stigli mailovi. Deseci uvredljivih poruka, prijetnje, pritisci, pozivi u redakciju, na privatni telefon, privatni mail… Sve pod krinkom “provjere informacija”, a zapravo čisti pokušaji zastrašivanja. Doživjeli smo pravi linč, poziv na bojkot DuLista, kao da smo dirnuli u nešto što se ne smije propitivati.
I očito – jesmo. Dirnuli smo u osinje gnijezdo. A pitamo se – zašto? Jer promet nam je u kolapsu većinu ljeta upravo zbog prekobrojnih taksi vozila. Jer liberalizacija tržišta nije došla s pravilima, nego s kaosom. Jer sve postaje stvar “tko će više i brže”, bez obzira na cijenu – društvenu, ekonomsku, prometnu.
Neki su otišli i korak dalje – optužili nas da “napadamo” slobodu zarade, da zazivamo povratak u bivši sustav u kojem nije bilo mjesta za poduzetnički duh. Jer eto, ako propitkuješ činjenicu da se takvom vožnjom zarađuje 4300 eura, ti si valjda protiv tržišta. Protiv privatne inicijative. Protiv svega što miriše na kapitalizam. Ma dajte. Nitko ovdje ne brani nikome da radi i zarađuje – ali ako već otvaramo društvene teme, onda i vožnja taksija za aplikaciju ne može proći bez pitanja: je li to doista poduzetništvo?
Pa evo, poštovana publiko, mali detalj koji vam može pomoći u razumijevanju: izlist koji smo objavili stigao nam je izravno iz Ubera, poslan preko osobe koja je u kontaktu s direktoricom. Ta osoba je dala dopuštenje da objavimo i ime. Mi to nismo učinili. Ne zato što nešto skrivamo, nego zato što je zaštita izvora jedno od temeljnih načela novinarstva. I ne, to nije znak kukavičluka. To je – profesionalnost.
I da bude potpuno jasno: nigdje u našem članku nismo napisali da svi Uber vozači u Dubrovniku ostvaruju takvu zaradu. Nismo generalizirali. Objavili smo konkretan podatak –– i otvorili prostor za razmišljanje. Jer ta brojka, stvarna i konkretna, otvara ozbiljna pitanja o smjeru u kojem ide naše društvo, o prioritetima koje prenosimo, o porukama koje šaljemo našoj djeci.
Ako je najviša ambicija naše ekonomske slike danas paliti automobil i voziti po gradu, a istovremeno se vrijeđa svatko tko pita je li to zdravo za društvo dugoročno – onda da, možda imamo problem veći od same zarade.
Ali ostavimo sad to. Vratimo se na bit.
Je li normalno zarađivati 4300 eura tjedno vozeći Uber ili Bolt, svejedno, po Dubrovniku? Pitanje je legitimno. I nije upereno protiv ikoga tko taksira. Svaki je posao častan.
Ali ova tema otvara dublju društvenu rupu koju uporno prekrivamo flasterima.
Gdje je ambicija – riječ koja je postala tek misaona imenica?
Gdje je društvena pokretljivost – što je to uopće?
Gdje su školovanje, težnja za napretkom, za stručnim usavršavanjem, za nečim što nije samo “instant pare”?
Čemu sve to, kad će tata kupit dobar auto, a novci će kapat i od apartmana kojeg vodi neka agencija, čiste Trebinjke, goste dočekuje – nitko. Ključ u key boxu!
U prvom članku smo, bez imalo zadrške, napisali da toliku plaću – 4.300 eura tjedno ne zarađuju ni dubrovački kapetani. Ni oni koji mjesecima plove, odvojeni od obitelji, na ogromnoj odgovornosti i vještinama. I to je činjenica. Zato se i gubimo – u vrijednostima, u porukama, u orijentirima. Zašto bi mladići išli na more, zašto bi se školovali, zašto bi sanjali išta osim vožnje po gradu kad aplikacija – ne škola – ispunjava snove? Sve je krivo. Nedostaje balansa. A bez balansa – nema ni društva koje zna što cijeni.
Ako mladi ljudi vide da je lakše sjesti u automobil i zaraditi nekoliko tisuća eura mjesečno bez diplome, bez ikakve dugoročne strategije – što to govori o nama kao društvu?
Naravno da će netko reći: “Ma nek’ ljudi zarade! Šta vas smeta!” Ne smeta nas zarada. Smeta nas kontekst. Smeta nas društvena letargija koja iz toga izvire. Smeta nas činjenica da se školovani ljudi sele vani jer ovdje za svoj rad ne mogu dobiti ni pola od tog Uberovog iznosa. Smeta nas što ovo postaje norma, a ne iznimka. Smeta nas što se ovakve priče brane bijesom, umjesto da se preispitaju.
Jer da, živimo u gradu u kojem je sve teže opstati – jer sve je skupo. Poći u butigu i potrošiti na spenzicu 100 eura je postala normala. I da, razumijemo da ima jako puno onih koji spajaju kraj s krajem i kojima je dragocjena zarada koju ostvare s par sati vožnje. Ali isto tako, ne možemo se praviti da je sasvim normalno što uvozimo radnu snagu lopatama – iz Nepala, s Filipina, iz Trebinja – dok istovremeno naši ljudi na sve strane odustaju od ideje da vrijedi učiti, da vrijedi razvijati karijeru, da vrijedi ostati.
Tko to želi čuti – čut će. Tko želi i dalje vikati “lažete!” – neka viče. Mi stojimo iza svega što smo objavili. Jer ovo nije tekst o jednoj Uber vožnji. Ovo je ogledalo društva.
I ogledalo – nažalost – ne laže.
