Imao sam namjeru pisati o nečem sasvim drugom kad sam dobio poruku jedne starije gospođe od koje sam dosta naučio u životu: „pusti priču o lokalnim izborima i velikim projektima koji će osigurati svijetlu budućnost kada nam je sadašnjost mutna – opet je pala kiša i opet sam dobila obavijest da vodu treba prokuhavati…“
Stari su se Dubrovčani u početku vodom opskrbljivali iz pučeva u kojima se „taložila“ morska voda, a s površine zahvaćala pitka. Kapacitet ovakvih izvora vode i u gustijernama prikupljene kišnice, posebice u sušnim periodima, nije bio dostatan pa je Republika odlučila dovoziti vodu iz Župe. Kada je i to postalo nedostatno, gradski su oci odlučili sagraditi vodovod za 5 tisuća duša koliko ih je tada bilo u Gradu. Voda sa Šumeta potekla je Gradom još 1438. godine. Vodovod, koji je uključivao gotovo 12 kilometara kanala, cijevi, sustava korita, spremnika, filtara i taložnika, koštao je 8.250 zlatnih mletačkih dukata. Česme kojima vodovod završava dovršene su nekoliko godina kasnije: velika Onofrijeva česma 1440., a mala 1442. Sve vrijeme čuvali su se i održavali bunari i gustijerne, privatne i one za javnu upotrebu. Republika je zadužila tri plemića da skrbe o vodovodu, a kontinuirano je na vodovod priključivala dodatne izvore kako bi se osigurala dostatna količina vode u Gradu.
Prokuhavanje vode – civilizacijska stečevina
Nemojmo se zavaravati : u petnaestom stoljeću vrlo je često trebalo vodu prokuhavati jer je bila zamućena, zagađena i opasna za zdravlje. Ipak govorimo o nekom davnom vremenu kada ljudi nisu poznavali pojam zdravstvene ispravnosti vode. Šest stotina godina kasnije nužnost da građani moraju prokuhavati vodu nakon svake obilnije kiše apsolutno je neprihvatljiva u gradu koji se ponosi jednim od prvih komunalnih vodovoda u svijetu.
Što o tome govore kandidati za gradonačelnika? Ništa ili gotovo ništa. Nije dovoljno isticati princip supsidijarnosti kada nam se o kandidatima za gradonačelnika odlučuje u stranačkim središnjicama, ili još gore, u kavanama u Zagrebu! Potrebno je promišljati i djelovati lokalno, jer iluzorno je očekivati od središnje vlasti u Zagrebu da riješi problem vodovoda u Dubrovniku. Nisu u stanju pronaći ni održivo rješenje za prolaz kroz Neum, a kamoli da će se baviti problemom prokuhavanja vode u tamo nekoj eksklavi!
„Sitnica“ za Grad
Što su nam (do sada) rekli kandidati o problemu vode? Sadašnji gradonačelnik i ponovo kandidat, Andro Vlahušić na nedavnoj je tribini u kinu Sloboda na upit o potrebi izgradnje pročistača vode prokomentirao da bi taj projekt koštao tek desetak milijuna eura i da se za to ne isplati pisati projekt za financiranje iz EU fondova jer – „To Dubrovnik može kad god hoće“. Nevjerojatna je nepromišljenost, bahatost i arogancija koja se iščitava iz ovog primjera. Ako je to Dubrovniku „sitnica“ kako tvrdi gradonačelnik, kako to da u ove četiri godine ta „sitnica“ nije napravljena, i zašto meni draga starija gospođa iz Grada opet mora prokuhavati vodu kao i u vrijeme rata? Kada će potreba izgradnje pročistača vode, a koja se ne vidi tako upadljivo kao i asfaltiranje prometnica na Ilijinoj Glavici doći na red? Trebalo bi priupitati vrlog gospara tko je i kada u ime građana zaključio da to Dubrovnik neće?
Dosadašnji zamjenik gradonačelnika i kandidat SDP-a za gradonačelničku fotelju također u četiri godine nije napravio ništa za izgradnju pročistača, to ni njemu nije bio prioritet. Ali je zato promišljao kako što kvalitetnije asfaltirati već spomenutu Ilijinu Glavicu. Zar je moguće da gradski oci nemaju potrebu unaprijediti vodoopskrbu u Gradu nego su zadovoljni razinom dosegnutom u petnaestom stoljeću? Podsjetimo, tadašnji su oci nastavili s proširenjem i unapređenjem vodovoda odmah po njegovoj izgradnji.
Kandidat HDZ-a, Teo Andrić, bio je u svojoj karijeri čak i direktor Vodovoda sedam godina!? U svom intervjuu u prošlom broju DuLista ni riječi nije rekao o kvaliteti opskrbe pitkom vodom u Dubrovniku 2013. godine. Doista, spomenuo je da je Vodovod u sedam godina njegovog mandata uložio 220 milijuna kuna u vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, od čega je 35% bilo iz državne blagajne. Ali ni riječi o kvaliteti opskrbe i potrebi izgradnje pročistača ili nekog drugog rješenja koji bi osigurao da Dubrovčani ili barem veći dio njih ne mora prokuhavati vodu onih dana u mjesecu.
Mladi Željko Raguž također ne spominje problem vode, istini za volju, njegovom poslodavcu ovakvo stanje možda i odgovara, premda i Nova Mokošica ima istih problema. Dundo Pero još nije došao do tog detalja, a ni Matko Bupić ga nije spominjao premda je obećao kako će svoje mišljenje iznijeti kad god bude mislio da treba.
Subvencije za pitku vodu
Dok Grad ne riješi „sitnicu“ od osamdesetak milijuna kuna, gradska bi vlast mogla subvencionirati građanima kupovinu pitke vode, kao što subvencionira povratne zrakoplovne karte za Zagreb. Naravno, subvencije bi se davale samo onih dana u mjesecu kada zbog kiše građani moraju prokuhavati vodu. Jedini problem je da nitko normalan to neće oglašavati u medijima (kao što se oglašava subvencioniranje zrakoplovnih karata), jer takvim bi oglašavanjem gradska vlast reklamirala vlastitu nepromišljenost i nepromišljenost onih prije.