Počele su ljetne gužve, normalan jutarnji đir Stradunom gotovo je nemoguće učiniti, tek nekako probijajući se pomalo i ljuto između sve većeg broja naših dragih turista.
Do naše „betule po mjeri“ lakše je Ulicom od polača, između stolova kojih je sve više i više, te se i tuda sve teže normalno „probija“ u đir. A u „Fontani“ sve znani likovi Grada, još se tu skriju za „čašicu ugodna razgovora“. Vanka za stolom znani nam gospar Vlaho Prebisalić, malo priče uz piće i jedna njegova: „Ovi koji žive van Grada više unutra ne mogu, a mi koji smo unutra, više vanka ne možemo!“
Karmen i Frano
Pa opet u đir mimo gužvi, ovaj put Ulicom od puča, do Čubranovićeve, gdje se u hladu i miru svoje galerije „Talir“ skrila Karmen Cetinić, rođenjem Bonačić, nekad dio Palmotićeve ulice, u kojoj je provela djetinjstvo i mladost, dok nije upoznala svog životnog odabranika Frana, dok je davne 1983. bio konobar u prvom dubrovačkom caffe baru „Football“ ispod Prijekog u toj ulici. Naravno, i Frano je navratio do njihove galerije, „ostatka“ i uspomene na njihov kultni kafić „Talir“ u Antuninskoj, te su njih dvoje na neki način i spoj ove dvije susjedne ulice Grada, i nekad i nakon svih ovih godina. O čemu će Frano nego o svom „Taliru“. Sjećanja i služe da bi neke davne zgode, ljudi i mjesta bar na tren oživjeli, te on pokazuje veliki broj starih fotografija znanih i manje znanih likova koji su do „Talira“ svih tih godina navraćali. Ponajviše je glumaca, umjetnika, znanih prolaznika, ali ima tu i političara, njegovih prijatelja nogometaša. Kaže kako mi to sve „posuđuje do daljnjeg“, tisuće slika povijesti „Talira“, samim tim i jednog dugog vremena Grada. Među svim tim sjetnim slikama nalazimo i jednu i te kako davnu i za sjećanja Grada vrijednu fotografiju, ulaz u Antuninsku sa Straduna s natpisom znane nam butige Mirka Zeca. A kako ulazimo u vruće ljetne dane, evo i nekoliko Franovih fotki Grada prije nekoliko godina pokrivenog snijegom.
Đir labirintom
Silazak s Pelina dolje u ovaj dio Prijekog zapravo je pravi mali labirint kojeg čine zadnjih četiri, pet ulica ovog dijela Grada. Palmotićeva ulica zadnja je koja ide ravno od Straduna gore do Pelina, a već negdje po njenoj sredini odvaja se Ulica Mala, sporedna i poprečna na sve ostale obližnje ulice. Ta, Ulica Mala, nekad se zvala i Dujičina ulica, a njom se, tek nekih desetak metara, ide do lijepe placete i spoja dvije naredne ulice Prijekog. Dolje i niže, sve do Prijekog i Straduna, ulica je Od Sigurate, starija čeljad zna je zvati i Ulica od dumana. Tu na toj placeti i na tom malom raskrižju ta ulica i završava, a gore na Peline vodi vas dalje u đir nova ulica prelijepa imena, Plovani skalini. I to nije sve, tu se labirint ovih ulica ne završava! Već nakon nekoliko koraka Plovanim skalinima, novo je odvajanje na lijevo ako idete gore put Pelina, malo i kratko kojim dolazite opet u novu ulicu i na novu veliku i prelijepu placetu. I tu je malo raskrižje ulica, dolje do Prijekog i niže je Ulica Celestina Medovića, nekad znana i kao Fratarska ulica, a gore skalinima počinje nova ulica, Ispod Minčete, koja vas vodi do ove ponosne i po mnogima i najljepše dubrovačke utvrde, čime se i završava ovaj labirint krajnjih ulica Prijekog. Po zapisima onih koji su vrijedno istraživali davne godine nastanka, gradnje i razvoja Grada, posebno ovog dijela, Prijekog, zanimljivo je kako su sve ulice učinjene po nekom planu, ravno, precizno, od Straduna do Pelina, samo je ovaj krajnji dio ostao van tih planova, labirint kojeg čini nekoliko zadnjih ulica ovog kvarta. Razlog je, zapisat će mnogi, mala crkvica Gospe od Sigurate, među prvima izgrađene na Prijekom, oko koje su se i dograđivale i osmišljavale sve ove okolne kuće, placete i ulice.
Kao da je bilo jučer
Prije ulaska u taj labirint ispod Minčete, za sad smo još u Palmotićevoj, uz sjećanja Karmen Cetinić. „Evo, prvo čega se sjetim, moja velika prijateljica Marina Vukašin, na žalost pokojna, živjela je dolje ispod Prijekog, donji dio ulice, a ja gore, skoro do Pelina. Igrale bi se vazda na ulici, kao i sva djeca tada, a kad bi kišilo onda u neke od nas doma, u šufit i izmišljaj igre. Pred veče da bi i dalje bile što više skupa, ona bi kao mene ispratila do doma, a onda bi ja pitala majku mogu li ispratit na se Marinu dolje, a kako nam nikad nije bilo dosta priče, onda bi ona opet išla sa mnom do mene, pa tako sve niz skale, uz skale, ma i četiri, pet puta, dok moja majka ne bi to sve prekinula. I tako i sutra i svaki dan. Vazda smo bile skupa. Ili – tete iz moje ulice! Puno je bilo gospođa u toj našoj ulici, starijih žena, zvale bi ih tete i iza toga ime, teta Kate, teta Rajka, teta Anka, teta Nike… bilo ih je. I mi djeca smo ih jako voljele. Sjećam se i ovoga, roditelji su mi radili, brat u drugoj smjeni u školi, ja sama doma. Nije tada bilo telefona, roditelji te stalno upozoravaju „pazi se ovog, onog“, te i nije bilo lako ostat sam doma. I uhvati te kao dijete neki strah, ali samo izađeš vanka, na ulicu, u đardin, na funjestru i već je tu neka od teta iz naše ulice. Javiš joj se, javi ti se i nekako si miran. Znaš da je netko tu i da te na svoj način čuva i pazi. I još nešto, čišćenje ulice! Ne samo naše, svaka ulica na Prijekom se tada svako jutro čistila. Krenulo bi s vrha, netko bi prosuo bokarić vode, krenuo sa metlom, ide voda niže do novog ulaza, prihvati se, čisti se i tako do dna. Ujutro bi se smeće iznijelo vanka, sve ulice je obišao čistač, sve to pokupio, od kuće do kuće. Ulice su bile čiste i pazilo se na sve, bio je neki red. A onda kad smo malo odrasle, sišle smo i niže na Prijeko, do crkvice Svetog Nikole, tamo bi se okupljali sa svih strana, igralo se, pjevalo, a onda i srednja škola, pa i prvi đir na Stradun. Lijepo je to sve bilo, nezaboravno, evo na tren se vratih u sjećanja i kao da je bilo – jučer!“