Ništa se ne događa. Skoro ništa. Nepoznati psi zaklali su četiri skotne ovce u toru seoskog imanja. Psi, jer nema drugih zvijeri koje bi se mogle okriviti za krvoproliće. Zima na škoju. Tako je malo distrakcije da sve što ti preostaje jest, što konačno i radim, buljiti u strop i tek na trenutak svrnuti pogled u sebe.
Ne ide mi niti pisanje od te letargije. Pokušavam naći putokaze, ali ih ne primjećujem od zaraslih staza. Reprizirali su dokumentarac o mojem dolasku na Otok na Hrvatskoj televiziji. Javili su se neki ljudi kojima se sviđa. Pitaju me razmišljam li i dalje isto, a ja ne znam odgovor jer se ne sjećam kako sam tada razmišljao. Možda bih ga trebao pogledati (nikad ga nisam) da shvatim mijenjam li se uopće ili je sve to samo promjena narativa? Zamjena jedne priče s drugom bez suštinske promjene u sebi (tip shvati da su opasne za život društvene norme koje od rođenja slijedi, barem do trenutka kad se ne probudi kao kukac, a onda preuzme priču kako je on zapravo tip za pusti otok s istim modelom ponašanja; komfornog života i spoznaje da više nije kukac u sobi već na drvetu). Najjednostavnije bi bilo da se rodimo s uputama za život isprintanim na A4 papiru. Samo se to više ne bi zvao život. Čitao sam davno, čak dosta ozbiljno, literaturu za samopomoć (self-help). Pošle godine najprodavanija na sajmu knjiga (Interliber) bila je ona Petersonova o 12 pravila za život. Takvih je ‘bestsellera’ svake godine barem jedan. Pokušao sam na internetu pročitati poglavlje i nije mi pošlo za rukom. Možda je dobra, ali stil mi je nikakav. Nekakva metafora s jastozima i ilustracija na početku poglavlja garancija je da nije za mene. Već sama ideja da postoje ‘pravila’ za život mi je odbojna i suprotna mojem shvaćanju života. No obuzela me, uvukla u sebe i dobro prodrmala knjiga hrvatskog psihijatra (Robert Torre), persona non grata u tim krugovima (zbog kritike moderne psihijatrije, njezinih krivih pretpostavki i medikalizacije psihičkog prostora), koju sam (Ima li života prije smrti?) naručio odmah nakon čitanja intervjua s njim u novinama. Nakon samo nekoliko njegovih odgovora shvatio sam da se radi o izuzetnom umu kojemu je misija prokazivati zablude, ne s ciljem potvrđivanja svojeg stava depresivnog realizma ili filozofskog pesimizma (što preuzimam od njega jer o filozofiji ne znam ništa), što se pogrešno čini na prvu loptu, već jednostavno što je vlastitim uvidom, načitanosti i poslom s ljudima koje liječi (uglavnom ovisnici, alkoholičari), shvatio da život, kako sam volim reći ‘nije cvjetna livada’. Zato je oštar na sve te samozvane terapeute, life-coaching tipove, koji nude recepte za život kao iz kuharica, koja to u biti nisu (‘Kad bi ljudi jedni drugima bili bolji prijatelji, bilo bi manje terapeuta’.); koji prodaju rješenja uz sindrom lažne i nerealne nade. Ne bi mi to toliko paralo uši da i sam ne letim ponekad tim krilima. Čak i pišem o tome. On tvrdi da je nada loše pogonsko gorivo (‘Patologija nade i prenapuhana očekivanja imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost’.). Najviše me zaboljelo, što u konačnici prave knjige i moraju, biti neugodne i žuljati, što tvrdi da život uglavnom promašujemo, odnosno da većina ljudi (što je zapravo teško za otkriti i dijagnosticirati, ali dozvoljavam da je njegova spoznaja istinita) jednostavno iscuri na smrt. To su oni životi koji sebi nikad nisu postavili pitanja kojima posvećuje jedno cijelo poglavlje. Pokušavam izdvojiti koje me posebno dojmilo. Osim onog iz naslova, dva mi svrdlaju mozak. Prvo: ‘Kako bi ti život izgledao da se ne bojiš?’, i drugo: ‘Koji su tvoji prostori slobode?’. Odgovore ne znam na prvu, možda uopće ne pa su mi zato intrigantna. Privlačna mi je ta cijela knjiga zbog činjenice, koju sam zapravo znao, da bez obzira na zaguljenost života, odgovore na sva pitanja (ili pravila) nosimo u sebi. Do nas je postaviti si pitanje. Zato patnje i krize imaju iscijeljujuću svrhu na putu rasta, jer one su mjesta i vremena postavljanja pitanja, a ne trenuci bezbrižne opijenosti svakodnevicom i životom na autopilotu. Upravo suprotno od anesteziranog pristupa konzumerističkog zapadnog društva koje bol, patnju i smrt metu pod tepih i nude sreću kao jedini (lažni) ideal. Sreća, kako kaže autor, ne može se jednačiti sa smislom, jer objektivno besmislenoj egzistenciji subjektivno stanje sreće nije od velike pomoći. Nastavlja da je sreća samo epifenomen, a ne cilj; pokazatelj da živimo smisleno. Žestoka je ova knjiga, definitivno nije za svakoga, ali onaj koji ju uzme otvorenog srca i uma osjetit će nekako da svjedoči autentičnom ljudskom postojanju, onom autora. Istoj onoj autentičnosti na koju nas poziva. Ne akademskoj, ex cathedra, prodici naučenog, već intimnom razgovoru s dragim prijateljem. Poželio sam razgovarati s njim oči u oči. Napisao je i slijedeće: ‘Ako izuzmemo predrasudno-humanistička stajališta, zašto ne bi bila veća himna životu nicanje stabla nego rođenje djeteta? Zar ne bi bilo bolje da nas je manje, al’ da smo pravi?… Jer bolje je pravo nego ništa, ali nije bolje išta nego ništa. Cjelina bivstvujućeg mora i može bez nas. Što je toliko neponovljivo vrijedno u meni ili vama da se baš ne bi moglo bez nas?’. Ako vam je ovo nerazumljivo ili mrsko rađe ne uzimajte knjigu u ruke. Meni se, kad sam pročitao ovaj žestoki manifest, pojavila asocijacija na nešto sveto, što sam autor kaže da se jedino može susresti na putu prema sebstvu. Poziv na buđenje. Nadopuna Isusovog govora na Gori za današnjeg čovjeka.
Objavljeno u tikanom izdanju duLista 23. siječnja 2019.