“Kuća je velika, ne može se ona nosit” prvi je premijerni naslov Kazališta Marina Držića ove sezone, a predstavljen je na konferenciji za medije ovog utorka. Autori teksta su Dorotea Šušak i Romano Nikolić u suradnji s izvođačima, a predstavu režira Romano Nikolić. On je istaknuo kako su se na poziv ravnatelja KMD-a Paola Tišljarića Dorotea Šušak i on odlučili baviti nekom temom koja će im nešto provocirati, koja će u njima stvarati neki sadržaj, čak i neke nedostatke.
-Dijete sam iz grada i bilo je logično da se pozabavimo zaboravljenim sjećanjima, nedosanjanim maštanjima i svime što nas veže uz Dubrovnik, ali da u tome ne budemo, ne mogu reći radikalni, ali da to napravimo nježno i s nekom dozom empatije prema svima koji su došli do kraja svog života i koji su zaboravili sve što se događalo prije, u mladosti – rekao je Nikolić te istaknuo kako se predstava bavi zaboravom ljudi, osjećaja, pogleda i emocije koja je ostala iza nas pa tako i njegova s pogledom na Kalamotu koje se sjeća kad je bio dijete, na njegovu pokojnu mamu….
-‘Kuća je velika, ne može se ona nositi’ na različite načine progovara o fenomenologiji zaborava i fenomenologiji sjećanja kao takvog. Mi se bavimo fragilnošću sjećanja, tematikom na koje sve načine mi dopisujemo vlastita sjećanja kroz život, poglavito kad govorimo o ranim sjećanjima, dopisujemo, prepisujemo na neke načine, sustavno ih zaboravljamo, ponekad i potiskujemo. Nas je zanimala i bazična patofiziologija zaborava, onoga što se događa u krajnjim slučajevima demencije, Alzheimera, Parkinsonove i drugih bolesti koje provociraju zaborav u konkretnom smislu, ali ne samo tu vrstu zaborava, već i onog koji se prirodno događa našim starenjem, ali na neki način i namjernim odlukama, kako individualnim tako i društvenim. Osim individualnim zaboravom i onome što on radi u obitelji, u odnosima između djece i roditelja, između supružnika, i generalno u smislu konstruiranja i dekonstruiranja jednog obiteljskog sustava, nas je zanimalo i što to znači zaborav u kontekstu grada Dubrovnika, na koji način grad pamti sam sebe, i na koji način mi, kao i grad, iščeznemo iz sebe kroz život. Dubrovnik u ovoj predstavi nije tek kulisa i kontekstualni faktor – rekla je Šušak.
Glumica Mirej Stanić istaknula je kako se predstava radila i kroz improvizacije, koje suptilno uđu u samu priču i stvaraju predstavu, što može biti olakotna okolnost jer time ona zaista postane tvoja.
-Neke dijelove iz svog života nužno uneseš u svoj lik dok ga stvaraš, pogotovo oni koji imaju iskustva sa samom bolešću u obitelji. Kao posljedicu Alzheimer ima upravo zaborav i pretužno je gledati blisku osobu koja zaboravi tko si ti, zaboravi unuka, sina… Zapitaš se što se to događa s društvom uopće koje silno želi namjerno izbrisati neke stvari, prestane sve biti važno, dok je nekome tko boluje važno i bori se da ne zaboravi. To su pitanja u koja sam se ja zapetljala dok smo stvarali predstavu – rekla je Mirej Stanić te dodala kako njen lik nije nimalo jednostavan.
-Kako skroz izbrisat, ne mislit, a paralelno biti na sceni. Nije jednostavno – zaključila je.
Glumac Edi Jertec rekao je kako doma ima bliski kontakt s osobom koja boluje od demencije te je u razgovoru s redateljem Nikolićem, nekoliko mjeseci prije nego što se počelo raditi na predstaviti, pokušao dokučiti ima li on snage uopće biti tu.
-Negdje to mora izaći jer sam u tome preko 11 godina. Teško je odvojiti privatni život i donijeti ga na scenu u istoj situaciji koju živiš kroz život, a da to ne bude glumljeno i nešto što ti netko neće povjerovati, a bitno je za scenu. Sebe je trebalo očistiti i isprazniti, a to živiš svaki dan doma. Nije riječ samo o demenciji, bolesti ljudskoj koja je okrutna. Gledaš osobu koja propada, a ne možeš joj pomoći i nema lijeka. Prepušteni su sami sebi i nema dalje, nema mjesta gdje ih možeš odvesti na čuvanje, vezan si, od 0 do 24 si u kolotečini i gledaš osobu kako propada. To se može povezati u demenciju ovog društva. Najlakše je nekoga zaboraviti i maknuti ga sa strane, ne misliti o njemu kao o osobi koja istinski treba pomoć, koja ne može biti stavljena na marginu na života gdje će biti kao on ili ona boluje od Alzheimera ili demencije i tu smo završili priču. Tebamo s puno empatije pristupati prema svim bolesnicima i dati sto posto od sebe da bi ti ljudi imali pred kraj života dostojanstvo, ljubav i mir – poručio je Jetrec.
Kuća je velika, ne može se ona nosit predstava je o jednoj ženi čija sjećanja blijede zbog demencije. O jednom sinu koji brine i preko ruba izdržljivosti. O jednoj snahi koja ostaje. O jednoj prijateljici koja se oprašta. O obitelji koja svjedoči ljubav, čak i onda kada je bolnost njezina najistaknutija dimenzija. O jednoj povijesti i jednom Gradu koji u sebi skriva i ljubavi i tuge, i krhkost i snagu, i fragilnost i trajnost sjećanja.
Premijera nas očekuje 17. listopada u 20 sati.
