Na naš put krenuli smo 27. prosinca 2012. godine. Višegodišnja štednja za putovanje s unučadi na Machu Picchu u Peruu završila je nekako ipak na Kubi, i mi prihvatismo onu da Kubu treba vidjeti 'dok je Castro živ'.
Jesmo li pogriješili? Mislim da ne. Bismo li ponovo? Ja ne bih. Treba li poći? Obavezno. Izabrali smo putovanje u organizaciji domaće agencije, grupa od nas 28 zainteresiranih za tu daleku otočnu zemlju, s nama vodič Mario, izuzetno drag, smiren, pun znanja i savjeta. Ja putujem sa svoje dvoje unučadi, Maurom (16) i Ivarom (13).
Prekooceanski let ugodan, iako 12 sati sjedenja nije lako nikom, nagledala sam se televizije u avionima više nego u pet zadnjih godina u Gradu. Djeci je vrijeme kao brže prolazilo.
PRVA LEKCIJA – ČEKANJE U REDU
Iskrcavamo se na kubansko tlo, aerodrom u Havani “Jose Marti”, nazvan po njihovom poznatom pjesniku. Kasnije ćemo vidjeti kako se mnogo toga na Kubi po njemu zove. Redovi za ulazak na Kubu su dugi, mi u zimskoj garderobi, a tamo vruće, njihova zima je naše ljeto (ovo je najbolje vrijeme za posjet Kubi). Vodič nas upozorava da se ovdje moramo naučiti čekati red. Čekamo tako sat, pa i dva: prvu lekciju o Kubi smo uspješno naučili.
U Havani smo smješteni u hotelu Presidente. Ima kao pet zvjezdica. Kao, jer njihovi standardi su daleko ispod naših. U sobi, prema uputama iskusnih putnika, kontroliramo funkcionira li sve prije nego se raspakiramo. Toaletnog papira nema, ali to znamo, zato imamo u kuferu dovoljno rola iz Hrvatske. Slavina od tuša ostaje u ruci, hotelski momak nam objašnjava da se tuš ipak može koristiti, ostajemo u sobi. Šesti kat i upozorenje na prozorima da se zbog sigurnosti ne otvaraju. Vlaga u zraku ogromna. Prva večera upoznaje nas s kubanskom hranom, još smo oprezni i biramo jesti ono što poznajemo, sva hrana im je pomalo slatkasta, kruha ne vidimo. Hotel je u neposrednoj blizini Malecona, 7 kilometara duge šetnice uz ocean, gdje se okuplja mladost Havane. Uvjeravaju nas da je sigurno za šetnju, mladost je zdrava i vesela.
Dva dana ćemo istraživati Havanu uzduž i poprijeko. Kubanci imaju dvije valute, jednu njihovu, kubanske pezose, drugu turističku, konvertibilne kubanske pezose, CUC, mi smo ih zvali “cucovi”. Jedan od najpoznatijih kubanskih suvenira je novčanica od 3 pezosa s likom Che Guevare. Pazili smo da te ne trošimo, treba ih donijeti doma, kažu da donose sreću.
HAVANA POPUT VREMEPLOVA
Havana je jedinstvene ljepote, djeluje poput vremeplova. Vidimo tragove gradnje različitih stilova, najviše nas oduševljava Havana Vieja, stari dio, palače na svakom koraku. Ruševine i ruinane kuće su svuda, svakodnevno se u Havani uruši desetak zgrada, i ostanu tako. A mnoge druge čekaju red.
Jedna od postaja nam je i Muzej ruma. Havana club rum je još jedna od stvari koje morate donijeti s Kube, Kuba je kraljica među proizvođačima ruma. Dok čekamo red (opet!) za ulazak, pijemo koktele, Mojito, Pina colada, Cuba libre…, bend svira Guatanameru, mi se gibamo u ritmu muzike. Pleše se salsa, piju kokteli i čeka red .To možete doživjeti samo na Kubi, pokušavam zamisliti takav red pred našim zidinama.
Upoznajemo se s povijesti plantaža šećerne trske, načinom pravljenja ruma, životom na plantažama. Oduševljava nas maketa cijelog naselja s plantažom i procesom proizvodnje do prijevoza s plantaža. A to se obavljalo uskotračnom željeznicom tipa našeg 'Ćira'. Kada se uključi struja maketom se pokrene i Ćiro, maketa oživi. Lijepo osmišljeno, redovi turista čekaju, ideja izvrsna za npr. prikazati život Gruške luke u bivšoj željezničkoj stanici na Kantafigu, s Ćirom naokolo. Bio bi to muzej koji bi se isplatio. Ipak je Gruška luka bila nekad najveća teretna na Jadranu.
Trg revolucije – ogroman. Spomenik Jose Martiju je visok 109 metara, do vrha vozi lift, ali mi smo ipak odlučili gledati samo odozdo. Sa zgrada nas gledaju Che i Castro u poznatim portretima i sloganima. Vas bien, Fidel! Hasta la victoria, siempre!
ŽIVOT JE – NA ULICI
Živopisne i prelijepe Kubanke u žižantnim, kanarinskim bojama slikavaju se s nama za jedan cuc, ne možete im odoljeti. Platili smo mi tako, cuc po cuc, u tih 8 dana i stotinjak eura na takve „radosti” slikavanja i sličnog, znaju izvući novac. A sve zasluženo i rado. Dugovječan, mršav, veseo narod. Ne vidjesmo velikog psa na Kubi. Ne vidjesmo ni debelo domaće stanovništvo.
Život se više manje odvija na ulici. Kao i stranci nama koji živimo u Starom gradu, tako i mi ovdje virimo im u domove kroz rešetke, jer rijetko tko ima prozora i stakala. Prenapućenost Havane je vidljiva, ulice smrde, promet je gust, a čine ga konjske zaprege, bicikli, rikše, coco-taxi, motori, automobili su uglavnom oldtimeri, ne znam bi li koji u nas prošao tehnički pregled. Dovoljno je da voze. Nema žmigavaca, ali sve ide, svi se razumiju. Kamioni puni ljudi, stari rasklimani autobusi.
Po mnogome su napredniji od bogatoga zapada. Imaju izvrsne fakultete i na to su ponosni. Stopa pismenosti im je među najvećima na svijetu. U nas 1000 pacijenata na jednog liječnika, a u njih 170 na jednog. Dugovječni, njih preko 2500 ima preko 100 godina. Izvrsna zdravstvena zaštita svima besplatna, poznati su u svijetu njihovi lijekovi. Nema nezaposlenih. Nema luksuza, ali plaće svima dostatne da prežive. Ipak, traže od vas na cesti sapun, olovku, bombone. Kubanci žive u svojevrsnoj izolaciji, internet je rijetko dostupan, i to turistima. Oni trebaju imati dobre razloge za dobiti dozvolu za izlazak iz zemlje, ali čujemo da se to uskoro mijenja.
Nezaobilazna točka je hotel Ambos Mundos gdje je Hemingway živio i stvarao. Ulazimo u sobu 511 na petom katu u kojoj je provodio vrijeme pišući. Skromna soba, pisaći stol, maketa njegovog Pilara i tek još ponešto. A na 6. katu restoran taraca, izvrstan bend, osvježavajući mojito kojeg trebate popiti u čast tom velikom piscu.
Posjet Social Clubu i uživanje u legendama njihove glazbe. Cijela grupa oduševljena u nevjerici da smo to doživjeli. Pleše se salsa. Ritam ludi, mi kao u transu, odličan način za oprostiti se s Havanom.
VRIJEME JE STALO
Ostatak našeg puta proveli smo u ljetovalištu Varadero. Prvo kupanje u oceanu, na pješčanoj plaži crvena zastava. Valovi filmski, oceanski, pomalo se igramo s njima. Nas pet iz grupe se veseli, skače, baca u valove, ali čuvar plaže nas upozorava i vraća prema obali. Igramo se još malo. Mute valovi pržinu pa ni ne znaš boju mora, ali nije kao naše, a nije ni slano kao naše ni ne ostavlja traga na koži kao naše.
Pada mi na pamet Lokrum, naš raj. A ovdje svi uživaju u pržini. Ma nema gdje nije ušla.
Te pješčane plaže i resorti s narukvicama „Sve uključeno” i dani izležavanja, nisu za mene.
Zato sam izabrala poći na izlet u Trinidad. Vozimo se novim predjelima, uživamo, puti poprilično loši. Santa Clara, tu je ustanak i počeo i završio. Pobijedili su revolucionari 1959. godine, a moja unučad komentira da im nije jasna ta revolucija koja donosi takvu bijedu. Memorijalni spomenik i muzej Che Guevari. U muzeju se nažalost ne smije slikavati. Vole ga Kubanci, volimo ga i mi, još jedan obavezan suvenir – njegova beretka.
Trinidad me je oduševio. Gradić je to na Karipskom moru, kojemu je UNESCO uredio centar, te je sasvim drukčiji ugođaj od Havane. Ovo je grad u kojem je vrijeme, zaista, sasvim stalo. Ulazimo u "Chanchanchera bar", njihov najstariji bar, i pijemo istoimeni koktel iz keramičkih zdjelica. U kombinaciji med, rakija od šećerne trske… izvrstan. Trinidad je poznat po keramici, ma 'ko će to nositi, ovaj suvenir preskačem.
Još dan-dva kupanja (i plivanja s delfinima, djeci za životno pamćenje) i eto nas trošimo zadnje pezose. Zbogom, Kubo, drago mi te je bilo bar ovako malo upoznat, malo, ali meni je bilo dovoljno. Ipak kažem – treba poć i vidjet dok se i Kuba nije promijenila.
Ali kako pjesma kaže – drugi put bi drukčije.
Po komodu, ne u paketu. Trinidad prvenstveno, pa lagano istražujući prema Havani. Stati i ostati u nekom malom ribarskom mjestu, imati vremena za “zaustaviti vrijeme” i moći otploviti, kao i Ernest, sa svojom Pilar.