– Tijekom Domovinskog rata Dubrovnik je bio jedini grad opkoljen sa svih strana – kopna, mora i zraka, a koji se nije predao. Na to moramo biti ponosni i zahvalni onima koji su ga branili – kazao je na predavanju ‘Moja sjećanja na obranu Dubrovnika 1991.-1996.’ u četvrtak navečer Vlastimir Vekarić, pukovnik Hrvatske vojske i pomoćnik zapovjednika 163. brigade HV-a u Saloči od zrcala.
Tih ranih devedesetih rat ih je, kazao je, zatekao nespremne i gotovo goloruke. On sam imao je 51 godinu te nije očekivao sudjelovati, međutim, situacija će iziskivati njegov angažman.
Formiranje Zbora narodne garde
– U travnju 1991. general Franjo Tuđman naredio je organiziranje Zbor narodne garde koji je bio sačinjen od policijskih jedinica. Hrvatska, naime, nije smjela imati vlastitu vojsku jer je još uvijek bila u sastavu Jugoslavije. Donesena je odluka da se po svim mjesnim zajednicama u Hrvatskoj osnuju nenaoružani odredi spremni za obranu. Raspisan je poziv za dragovoljce. Vod od 30 do 40 profesionalaca započeli su vršiti obuku onih koji su se prijavili. To je bio početak stvaranja ZNG-a Dubrovnik – ispričao je Vekarić.
Već u lipnju delegirali su ga u Zapovjedništvo obrane Grada. U isto vrijeme sva Teritorijalna obrana bivše države Općine Dubrovnik dala je ostavku i na raspolaganje domaćim snagama na čelu s bojnikom Željkom Pavlovićem. Vekarića je zapala dužnost načelnika Tehničkog osiguranja koja je podrazumijevala sakupljanje i pripremu oružja. Tada su imali malo toga. Uglavnom bilo je trofejno oružje ruskog podrijetla. No, skladišta JNA u Pločama bila su prepuna. Stoga je valjalo preko noći napraviti prepad i isprazniti ih kako sutra ne bi pale u krive ruke. Lokalci su u pomoć pozvali sve obližnje općine koje su došle s kamionima i po naputku grabile što god su našle. Tih dana u Grad će iz Trebinja, gdje je bio po vojnoj dužnosti raspoređen, doći i čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u obrani Dubrovnika – general Nojko Marinović.
– Ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić u kolovozu je otišao na pregovore s predsjednikom Općine Trebinje Božidarom Vučurevićem. Već tada mogli su se čuti pucnjevi. Postavili su topove na Ivanicu, vojska je bila spremna za napad, a znakovito je i što su se mnogi naši susjedi Srbi iz Grada počeli iseljavati. Imali su informaciju da će se nešto dogoditi. Pogođena je kuća jednog pomorca, no Vučurević je rekao Poljaniću ‘nećemo mi vas’. Kad se vratio počeli smo se pripremati i uspjeli smo stupiti u kontakt s Nojkom Marinovićem koji je bio zapovjednik garnizona u Trebinju. Istog onog čija je zadaća bila nas napasti. Općina Trebinje imala je apsolutno povjerenje u njega, no kako je Hrvat želio se vratiti kući te je uspio pobjeći preko granice sa ženom i djecom. Nakon toga preuzeo je obranu Dubrovnika – nastavio je s pričom Vekarić.
Dolazak generala Nojka Marinovića
Kad mu je Vekarić pokazao prostoriju gdje su čuvali ono malo oružja kojeg su uspjeli sakupiti, general Marinović nazvao ju je grobljem i poručio mu da ima dva tjedna za osposobiti dvije obalne baterije i tri ZiS-a, čuvena sovjetska topa, izvučene iz korčulanske vojarne. Pošto su im nedostajali vitalni dijelovi kojeg su uklonili pripadnici JNA prije negoli su pobjegli s otoka, bila mu je potrebna pomoć TUP-ovih inženjera, konkretno Pelješčanina Branka Čuića.
– Rekao sam mu kako nitko u Gradu ne smije znati na čemu radimo. Nazvao me nakon sedam dana i rekao kako je projektirao što nedostaje i sad to još treba realizirati. Uskoro je i to napravio, no bilo je potrebno dijelove posebnim tehnološkim postupkom zacementirati te mi je kazao kako on to ne može. Poručio sam mu da prouči materijal jer nemamo vremena za odugovlačenje i da Nojko Marinović inzistira da to napravi. Pogledao me u čudu i stvarno je 14 dan, kako je to naredio, Marinović s topovima izašao na položaj – iznio je Vlastimir Vekarić.
Topovi su strateški raspoređeni – jedan kod hotela Croatia u Cavtatu, drugi na granicu Konavala s Crnom Gorom i treći u Kupare. Dogovorili su se i da će na širem području postaviti eksploziv kako spriječili prodor neprijateljske vojske.
– Minirali smo Zavalu. U klancu smo postavili toliku količinu eksploziva dovoljnu da se cijelo brdo uruši i zapriječi im prijelaz. Zadaću dignuti ga u zrak dali smo jednom policajcu iz Slanog. Dogovorili smo se njim da ćemo mu javiti kad krenu kroz Popovo polje. Došao je trenutak, primili smo obavijest, no on je oklijevao i na kraju sjeo u automobil i odvezao se njima ususret. Predao im se i pokazao gdje se eksploziv nalazi – rekao je Vekarić.
Nakon toga put prema Dubrovačkom primorju i Pelješcu srbo-četničkoj vojsci je bio otvoren. Svuda kuda su prolazili za sobom su ostavljali smrad paleži i razorena ognjišta. Počeo je pravi pakao. Uskoro su gorjele Konavle te je izvršen desant na Župu. Neprijatelj se opasno približio Gradu, zauzeo Strinčjeru i Žarkovicu. Glavna točka obrane postao je Srđ. Situacija je bivala sve gora pa je pred samog 6. prosinca 1991., dubrovački “crni petak”, područje branilo tek 180 ljudi. Zaključili su da s obzirom na okolnosti mogu pod nadzorom držati prostor promjera od pet kilometara, dakle potez hotel Belveder – Lapad. Tom rutom neprestano su kružili kamioni s topovima koji bi nakon tri rafala, kako ih srbo-četnička vojska ne bi likvidirala, mijenjali poziciju. Jedan od njih primijetio je neprijatelje kako se sa Žarkovice spuštaju prema Dubrovniku. General Nojko Marinović izdao je zapovijed da se odmah puca i razbježali su se kao zečevi, prisjetio je Vekarić. Također, pod okriljem noći minirali su šumu do Sustjepana prilikom čega je jedan mladi dubrovački inženjer izgubio život.
Biti čovjek i u najmučnijim trenutcima
– Čitavo to vrijeme dolazili su nam ljudi željni boriti se. Nismo imali puno vremena. Pitao bi ih imaju li 18 godina i dao im oružje. Neki su me i slagali. Došla je tako i grupa iz Župe. Imao sam još samo stare puške. Dao sam im ih i još nekoliko ručnih bacača mina da mogu gađati tenkove. Oni su se organizirali i kad su Četnici krenuli ulaziti zapucali su. Većina ih se razbježala, ali uspjeli su zarobiti jednoga kojeg su doveli u zapovjedništvo u hotelu Zagreb. Tog dana ja sam bio po terenu. Kad sam se uvečer vratio primijetio sam da vlada neki neobičan mir. Ušao sam i ostao iznenađen. Pet-šest mojih ljudi sjedalo je oko stola, a na čelu general Nojko Marinović i do njega zarobljeni Četnik. To je bio prvi kojega smo zarobili. Nije bio vezan i vodio se razgovor. Marinković ga je ispitivao. Rekao mu je da je mobiliziran i nema čina. Pitao ga je ima li dijete i je li oženjen. Ovaj mu je potvrdno odgovorio. Marinović je bio toliko human. Stavio je telefon ispred njega i rekao mu da zove ženu jer će izgubiti mlijeko kad čuje da je zarobljen. On ga je pogledao i kazao mu: ‘Ja da se ženi javim? Ni govora! Daj mi pištolj da se ubijem’. Marinović mu je tada objasnio da će biti odveden u zatvor, s njim će lijepo postupati, neće biti maltretiran ako mu da riječ da neće praviti probleme. Na kraju ga je pitao je li pušač, ovaj je odgovorio s ‘da’ i Nojko mu je pružio šteku cigareta – ispričao je Vlastimir Vekarić.
Upravo, naglasio je Vekarić, to je ono što nas je ponajviše od njih razlikovalo – nitko nije bio mučen pa shodno tome niti jedan čovjek koji je branio Dubrovnik nije optužen. Zarobljene su isključivo koristili u svrhu izvlačenja svojih koji su proživljavali strahote u ratnim logorima poput Morinja i Bileće. Čitavo vrijeme bili su pod lupom trojice europskih promatrača. Njih su Srbo-četnici uporno uvjeravali kako smo mi fašisti – ustaše, najgori primjerci ljudske vrste, otpadnici svog roda i kako koljemo Srbe po Dubrovniku. Jednom prilikom zatražili su da pregovorima svjedoči pripadnik ZNG Dubrovnik i civili. Odabran je Antun Karaman, povjesničar umjetnosti kojeg su pošto nisu imali ni vlastite uniforme obukli u najbolje odijelo i okitili novosašivenim oznakama. Civili su bili Čičo Obuljen, Hrvoje Macan, Đuro Kolić, a prevoditelj Mišo Mihočević.
– Cilj svakih pregovora trebao bi biti postizanje dogovora, ali njihov je bio nas prikazati kao zločince. Naši su predložili da se prekinu i nastave sutra s tim da ćemo mi sa sobom dovesti deset najuglednijih Srba iz Grada da potvrde je li istina to što oni pričaju. Odbili su. Karaman nam je po povratku ispričao kako je taj njihov način ponašanja naprosto stravičan te on psihički i fizički to više nije sposoban izdržati. Zamolio je da ga razriješimo te dužnosti što smo i učinili. Nakon njega predstavljao nas je Ivo Šimunović, čovjek koji je malo govorio i s visoka ih promatrao. To se pokazalo kao dobitna kombinacija – istaknuo je Vekarić.
Prava istina o ratu
Nakon toga europski promatrači željeli su se upoznati s ljudima koji čine obranu Grada. Napravili su im skromnu večeru u hotelu Argentina gdje su boravili. Marinović ih je svih predstavio s takvom preciznošću naglašavajući kako su posrijedi dragovoljci koji su ostavili obitelj i posao kako bi branili svoje. Oni su to sve upijali i kako je atmosfera postajala opuštenijom, ispričao je Vekarić, kazali su im kako su oni svjesni tko su i što se ovdje zapravo događa. Tada je prvi put istina o Dubrovniku poslana u svijet. To je bila prva prekretnica u ratu koji se vodio na ovom teritoriju. Sljedeća će biti 6. prosinca 1991. Njemu su ponovno prethodovali pregovori na kojima su se Srbo-Četnici Nojku Marinoviću učinili izuzetno mirnima. Bio je siguran da nešto spremaju. Naredio je maksimalan oprez svim postrojbama i ustajanje u pet ujutro. On je prvi bio na nogama kada je stigao poziv sa Srđa da su provalili u tvrđavu.
– Naredio im je da zatvore sve ulaze i slučajno im ne dozvole ući, a mi ćemo ih od dolje braniti. Svi minobacači iz Grada počeli su gađati Srđ. Vojnici koji su bili na dopustu su pucali iz svojih kuća, stanova, s terasa. Čitav dan je bubalo. Branili smo se sa svih položaja. Telefonski razgovor s ljudima sa Srđa čuo je Cvijeto Antunović koji je bio zadužen za organizaciju grupe dragovoljaca koji su svako jutro nosili hranu i municiju. Digao se na noge rekao je da ide gore. Htjeli smo ga spriječiti, ali uspio je izbjeći paljbu i kroz kanal koji je inače služio kao WC ući u tvrđavu. Kad su ga vojnici unutra vidjeli porastao im je moral i čak su počeli pjevati – prisjetio se Vekarić.
General Marinović je pak čekao da padne noć. Kako im je ostalo samo 18 granata, naredio je da se ispaljivaju u određene minute kako bi zavarali neprijatelja. Na tvrđavi su, naime bili Niški specijalci koji su svojima u stožeru poručili da je situacija teška, imaju mnogo ranjenih i ako im ne pošalju pojačanje, oni će se povući. Došao je njihov transporter. Marinović je zabranio pucanje i dopustio im da pokupe svoje mrtve. Bitka na Srđu, poručio je Vekarić, bila strahovit poraz za srbo-četničku vojsku pa je uskoro uslijedila odmazda. U strahovitom napadu na Grad stradalo je mnoštvo civila i vojnika.
U tih 1800 dana koliko je trajao angažman Vlastimira Vekarića u Domovinskom ratu, Dubrovčani su uz pomoć svojih sunarodnjaka uspjeli odbaciti neprijatelja dovoljno duboko u teritorij da Grad konačno može normalno disati. Operaciju je u listopadu 1992. poveo general Janko Bobetko koji je svoje vojnike, njih 600, raspodijeljenih u sedam brigada, uključujući onu 163., ohrabrio riječima: ‘Nismo stotinama godina čekali zaludu. Imamo priliku stvoriti samostalnu i neovisnu hrvatsku državu što nam, ako je propustimo generacije poslije neće oprostiti. Naša jedina opcija je pobjeda!’. ‘Vojnici su se s ratišta vraćali sretni s pjesmom’, sjeća se Vekarić. Jedva su dočekali riješiti se oružja jer ‘Hrvati ga ne vole nositi osim kad brane svoj dom’, zaključio je.