Čekajući prve dane proljeća, oli pramaljeća po domaći, iz zimskog sna razbudit će nas ovih dana tri marčane bure, pa ako u Grad krenete niz skaline preko il’ niz Prijeko kroz Bužu, jedini otvor ili ulaz kroz Zidine sa sjevera, može se i te kako nastradati od bure, ali i od tramuntane i šiloka. A kad probijete tu snagu bure i prođete Bužu, na lijevo se ide manjim i nižim dijelom ulice Peline, pa dalje, do vrha, početka ili „odozgo“ prvih ulica Prijekog od Sponze. Do male crkvice Svetog Jakova Pipuna.
Sveti Jakov Pipun
Tradicija kaže kako jednom u godinu, u sred ljeta, 25. srpnja nijedna dubrovačka kuća nije propustila na trpezi ponuditi ukućanima žute, slatke fjelice pipuna. Te su tako dodatno nazvali i ovu malu romaničku crkvicu, koja se spominje prvi put 1225., puno prije gradnje današnjeg izgleda Zidina, izgrađena je i puno prije Dominikanskog samostana, vidljivo u slikama Grada koji je nekad izgledao drugačije. Na tim slikama crkvica Sv. Jakova Pipuna dominirala je prostorom, jer okolo kuća nije ni bilo. Tek livade, doci po kojima je rastao pelin, pa je po već tada cijeli taj kraj, a kasnije i ova ulica, dobio naziv Peline. A valjda se uzgajao i pipun. Toga nema na novijim slikama, onima na kojima se vide izgrađene Zidine u današnjem stanju, te na kojima se vidi Prijeko. Nekad je to bila pusta i lijepa zemlja, s tek nekoliko kućica i ovom crkvicom, Sv. Jakova Pipuna, kontra ili poprijeko tadašnjoj Ragusi, stisnutoj na stijeni Laus. A onda je krenula gradnja preko. Na Prieko. U tom stisnutom dijelu Prijekog, od crkvice Sv. Jakova, pa naokolo Zlatarske, do Sv. Nikole po kojem se dugo i zvala ulica Prijeko, te uz zaboravljenu ulicu Bota od Rosaria, puno je ostataka, danas jedva vidljivih, tih davnih prvih gradnji. Odmah pored Sv. Jakova vidljiva su slova na zidovima kuća, oznaka jedne od sedam dubrovačkih slanica, davnih spremišta soli. Sol se tada nije rasipala niti stavljala u vrećice, čuvala se i ostavljala u čvrstim i stamenim kućama, skladištima gdje je ljeti i zimi zrak suh. I ovdje čovjek shvati kako svakim svojim korakom otkriva i pronalazi ogromnu povijest ovoga Grada.
Umoljeni i neumoljeni
Još jedna zanimljivost vezana za tri prve ulice s Prijekog, kad se krene od Buže na lijevo, ili od Sponze; Zlatarska, Kovačka i Žudioska. Zapis je iz godine 1516., kada Vijeće umoljenih donosi zabranu gradnje balkona koji strše nad tim uskim ulicama! Uz napomenu, tada se Zlatarska zvala Od svetog Nikole, Kovačka je uvijek imala to svoje ime, a Žudioska se tih godine zvala – Lojarska. Dakle, naređeno je uklanjanje tih balkona, kao i „solaria“, dubrovačkih solara načinjenih ispred prozora, u roku od četiri dana! O tome koliko je Vijeće umoljenih bilo neumoljivo u svojim odlukama, potvrda je i opomena naredne, 1517. godine tada znanom vlastelinu Marinu Gučetiću da se ne usudi na svojoj novogradnji u Krivoj ulici postaviti balkon nad ulicom, te da već postavljene zubove u zidu, nosače u svrhu nastavka gradnje balkona, mora ukloniti. Ako to ne učini, globa mu je stotinu perpera i tri mjeseca zatvora. Danas, u ova naša vremena, takve divlje gradnje teško je zaustaviti. Ako ih netko i primijeti, „ako“ – što je jako bitno, ali rijetko, pa to zapiše i kazni, pa ode na sud, pa odluka, pa žalba, pa… ode to u zastaru. Ili nagodbu. A devastacija ostaje. Na sve strane Grada. Pa nam izgleda kako nam danas izgleda. Još smo u Kovačkoj. I tu, kao i svugdje po Gradu, ima tih devastacija. Na njenom vrhu kuću je kupio znani „celebriti“ lik. I ugradio persijane. I vrata. Nova, aluminijska. Mimo dozvola. Bilo je o tom puno priča, tekstova po novinama, pa i suđenja. Sad je prodaje. Tu kuću koju je kupio, već duže vrijeme. Jer do Grada rijetko svraća. Aluminijska vrata i persijane još su tamo. Neumoljivo.
Prvi kornist, gospar Jozo
A prije nego odemo iz Kovačke, malo priče i sjećanja još jednog stanovnika ove ulice, gospara Joza Ajdukovića. Danas, kad ovo čitate, mu je i imendan, 19. ožujka, Sveti Josip. Pa mu ga iskreno čestitamo, ovom dragom profesoru koji je učio mlade svirat tamburicu od Prevlake do Pelješca i Neuma, pa i dalje i šire. Osnivao je, uvježbavao i vodio mnoge tamburaške, ali i mandolinske sastave, zborove i što sve ne, a uz to sve te godine bio prvi kornist u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Cijeli život u glazbi. U zgradu u Kovačkoj ulici na broju 3. prvo je ušao koju godinu iza Drugog svjetskog rata, kao klinac tek stigavši u Dubrovnik iz rodnog Sinja, gdje je završio Franjevačku gimnaziju, postavši član tadašnjeg Kulturno – umjetničkog društva koje se zvalo „29. novembar“, nazvanu u stilu tog vremena. To društvo postojalo je i prije tog rata, ali tad se zvalo baš tako. Pjevao se, sviralo, djelovao je i vježbao u toj zgradi i zbor i orkestar mandolina i dramska sekcija i svašta je tu bilo, svakako veselo svaki dan i noć. A onda je u tu zgradu na broju 3, zgradu koju su tada mnogi u Gradu smatrali središtem kulture, uselio Orkestar. Gospar Jozo je odmah postao član, prvi kornist. I krenule su ozbiljnije probe. A koju godinu iza Orkestar je preselio u Karmen, tamo gdje danas Gradska glazba, a prostorije zgrade su preuređene u tri stana, koja su dodijeljena trojici članova Orkestra, te gospar Jozo u njoj ostaje živjeti s obitelji u stanu u kojem je i danas.
Miho Martuzzi i Njarnjasi
Vrata do njega živio je pokojni Boško Stanisavljević, nastavnik trube u Muzičkoj i član Orkestra, a u ovoj zgradi sve te godine sa svojom suprugom živio je i znani nam veseljak Grada, oboist Orkestra Miho Martuzzi. Veliki lik duhom, mali lik rastom, omiljen sudionik mnogih škeraca, karnevala, kazina i čega li sve ne po Gradu. Zgrada do, na broju 1. u Kovačkoj živio je njegov veliki kompanjon u zabavama Vjekoslav Čižek, koji je također bio član raznih zborova, pa i onog nekad najboljeg, Zbora Radio Dubrovnika, gdje je pjevala i supruga gospara Joza, a kojeg je vodio veliki Vladimir Berdović. Puno ljubavi, pa i brakova izašlo je iz tih proba, druženja i zabava, a tek škeraca u kojima je prednjačio Miho Martuzzi. Najčešće uz svog velikog prijatelja, ogromnog lika Grada Zvonka Regja. Te uz Radu Petrića, znanog zubotehničara s Prijekog i člana Katedralnog zbora, pa Paju Mitrovića, vrhunskog akademskog kipara, Kršinićevog student, dobitnika mnogih nagrada i autora sjajnih skulptura, te još mnogih znanih likova Grada, bili su dio vesele družine „Njarnjasi“ koja je čeljad uveseljavala svakom zgodom, a posebno u dane karnevala.