“Knezu, općini i svoj vlasteli dubrovačkoj – ćirilička korespondencija kao dio dubrovačke srednjovjekovne diplomacije” naslov je predavanja koje je, 28. veljače, u Čitaonici Narodne knjižnice Grad održao dr.sc. Kristian Paskojević u sklopu manifestacije Mjesec hrvatskoga jezika.
Paskojević, koji je završio studij Arheologije, Ukrajinskog jezika i književnosti, do ove teme je došao preko svog doktorskog studija i vježbi iz slavenske paleografije, povijesne znanosti koja proučava stara pisma i utvrđuje starost i mjesto nastanka rukopisa, gdje mu je mentor sugerirao kako bi ‘bilo lijepo’ da se netko time bavi, jer se radi o ‘velikom korpusu kojeg nitko ne obrađuje’. Svrha ovog predavanja, kako je naveo Paskojević, je pomoći široj javnosti prepoznati ćiriličko pismo kao dio čuvene Hercigonjine krilatice “Tropismenost i trojezičnost hrvatskog srednjovjekovlja”.
– Mislim da cjelokupna hrvatska javnost ima neki, ajmo reć’, kompleks od ćirilice.
Ako odmaknemo ćirilicu iz suvremenog društvenog diskursa u kojem je često podložna brojnim političkim manipulacijama,publika će moći vidjeti kako je ovo pismo odigralo veliku ulogu i u hrvatskoj povijesti, te je kao takvo dio hrvatskog i dubrovačkog identiteta koji treba bolje upoznati, a ne zatirati. Ne ulazeći u događanja iz modernih vremena, pri proučavanju ove teme koja je stvarno bogata i zahvalna, trebalo bi politiku staviti sa strane, bar tu svakodnevno gdje se ćirilica, po mom mišljenju, koristi u kompleksu političke trgovine – objasnio je Paskojević.
U dubrovačkoj diplomaciji ćirilica se počela koristiti krajem 12. stoljeća, od donošenja Povelje bosanskog bana Kulina, s tim da je pojačano korištenje ovog pisma u 14. stoljeću, a njegova kulminacija u 15. stoljeću. S renesansnom i humanizmom se ta upotreba smanjuje, između ostalog i zbog dolaska Osmanskog carstva koje je pokorilo većinu slavenskih susjeda Dubrovnika s kojima su Dubrovčani prvenstveno vodili tu vrstu korespondencije. Zanimljivo je, ističe Paskojević, kako je Dubrovnik s Osmanlijama nastavio komunicirati ćirilicom sve do 19. stoljeća.
– U Dubrovniku se učila ćirilica i ta ćirilička korespondencija nije bila rezervirana samo za diplomatsko dopisivanje između državnih subjekata. Postoje primjeri liturgijskih ćiriličkih spomenika, čak i književnih, poput ćiriličkog molitvenika rimokatoličkog obreda Od blažene gospođe ofičje (tiskan 1512. u Veneciji)., koji je ujedno i hrvatski ćirilički prvotisak. Jedan od spomenika o je i Libro od mnozijeh razloga, rukopisna ćirilička knjiga koja ove godine slavi 500. godišnjicu postojanja. Zanimljivo je i kako su prvi renesansni stihovi u dvanaestercu zapisani na marginama Latiničkog statuta koji je nastao između 1421 i 1431 godine – istaknuo je Paskojević.
Uporaba ćirilice bila je u tolikoj mjeri raširena, da je upravo Dubrovnik jedan od centara u kojem se razvila posebna inačica ove vrste pisma – diplomatička ćirilička minuskula. U Državnom arhivu u Dubrovniku čuva se velik broj srednjovjekovnih ćiriličkih povelja i dokumenata, čiji se konačan broj ni ne zna – čineći tako dubrovački Arhiv jednim od najbogatijih izvora ove vrste građe uopće.