Igre će svakako dugo pamtiti Vojnovićev ‘Ekvinocijo’ na Lokrumu u režiji pokojnog Joška Juvančića – Jupe. Desetljeće nakon, ovo remek djelo velikog dubrovačkog književnika ponovno se našlo na programu Dubrovačkih ljetnih igara i publika ga s nestrpljenjem iščekuje. Lokacija se promijenila. Ovaj put ‘Ekvinocijo’ ćemo gledati u Posatu, a pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića Vojnovićeve likove utjelovit će najveća imena hrvatskog glumišta među kojima su Zrinka Cvitešić, Goran Višnjić, Goran Grgić… Ususret premijeri koja je zakazana za subotu, 27. srpnja, uz još četiri izvedbe 28., 29., 30. i 31. srpnja, porazgovarali smo s redateljem Krešimirom Dolenčićem.
Druga premijera na jubilarnim 75. Dubrovačkim ljetnim igrama je Vojnovićev ‘Ekvinocijo’ pod Vašom redateljskom palicom. Zašto baš ‘Ekvinocijo’ i zašto baš na Posatu?
Na prvi dio pitanja se ne može odgovoriti, jer je to samo po sebi razumljivo. Bolje pitati, zašto baš Ekvinocijo nakon one slavne i velike predstave koja je igrala zadnji put pred točno deset godina?! Joško Juvančić je bio moj učitelj, kolega, bio sam mu asistent. Ako sam išta dobra učinio kao tadašnji intendant, bio je to povratak Ekvinocija na Lokrum. Mislim da je ta predstava vrhunac ambijentalnog teatra u Dubrovniku u zadnjih dvadeset i više godina. More koje udara na gole stijene na kojima se igraju i eksterijeri i interijeri jednog teksta koji je pisan za kazalište, pa tako i 1895. i praizveden, je genijalna.
Posat je mirno mjesto podno Revelina u staroj luci dubrovačkoj. Ne udara more, ali nije to presudno. More je tu, dječaci odlaze u Ameriku da se više ne vrate, žrtvuju se tradicije, zaboravlja sreća vlastite djece za ljubav novca i materijalnog, zgurenost male sredine, uplašene od nekog tamo velikog svijeta, bahatost i nasilje… Ekvinocijo je u ljudima. Tako je i pisano. Uz divne glumce i sjajne suradnike sve će to doći na mjesto. Bit će sasvim različita predstava od one na koju je publika navikla, pa čak bih rekao i koju očekuje. A ja ju onako za sebe i posvećujem uspomeni na Jupu.
Pitati ‘zašto Vojnović’ bilo bi gotovo pa suludo, jer jedna od prvih asocijacija kad se spomenu Ljetne igre je upravo on. Upitat ću ipak kakav je Vaš odnos s ovim hrvatskim, a opet tako tipično dubrovačkim, velikanom pisane riječi?
Odnos je takav kao da je tu i kao da je živ, a zapravo i jest. To se uvijek događa velikim autorima. Tu su i živi su. Radi se tek o stotinu dvadeset i devet godina od praizvedbe. Pa to ima svako drugo veće stablo oko nas, to je bilo jučer. Mi smo ljudi bahati oko tog vremena, a živimo tek koje desetljeće. Pa se uvijek iznova čudimo kako i Euripid i Shakespeare i Moliere, Držić, ili Vojnović progovaraju našim današnjim jezikom. Jezik Dubrovnika znam, volim i poznajem, baš kao i sve te prekrasne hrvatske jezike, kajkavštinu – gdje sam ‘doma’, čakavštinu, Marulića, Držića, Gundulića. Prekrasno, veliko bogatstvo! Šapće nam Vojnović, promijenimo tu i tamo pokoju riječ, pitamo ga… Maro Martinović nam je izravna veza, plovimo na tom divnom brodu jednog velikog teksta. Dugo nisam ovako guštao radeći predstavu.
Festivalska publika inače, pa tako i sada, ima jako velika očekivanja kada su u pitanju dubrovački velikani. I vrlo je sitničava, može se reći s pravom, po pitanju svega, a ponajviše čak dubrovačkog govora. S Vama radi kao jezični savjetnik Maro Martinović. Koliko Vam je pomogao? Iako ste ‘veteran’ Igara ima li treme, pomalo i straha, hoćete li zadovoljiti publiku?
Nema treme i nema straha! Tri puta sam radio Dunda Maroja, igrao u Hekubi, asistirao i svirao u Ecce homu, sudjelovao ili režirao otvaranja Igara, režirao silno popularnog Arkulina. Imao sam tu sreću i blagoslov da nam je kad smo bili još studenti na Dundu Maroju pomogao Frano Čale, pa zatim Lada Čale. Treba li reći da mi je Predrag Vušović – Pređo bio i ostao kao moj brat, da sam svoj osobni život vezao zauvijek za Dubrovnik. A bome i poznajem to ‘hoćete li zadovoljiti publiku’ dubrovačko. Ne znam. Pitat ću Jupu za savjet. I točno znam što i kako bi mi odgovorio.
Očekivanja su tim veća jer u predstavi glume zaista velikani hrvatskog glumišta. Goran Grgić, Zrinka Cvitešić, Goran Višnjić… Koje su uloge njih dopale?
Goran Grgić igra kapetana Frana. Divna uloga baš po mjeri jednog velikana hrvatskog glumišta. Zrinka je Jele. Odmah mi je od prve pala na pamet. Zrinka je gromada i kamen temeljac Ekvinocija i ove predstave. A Šime – Goran Višnjić?! Ima li bolje i jače uloge za njegov povratak u Dubrovnik od Nika Marinovića koji se vraća iz Amerike? Svi smo jedna velika obitelj. Jest – ovo zvuči otrcano, ali jesmo. Dodao bih tu i Laru Nekić, Anicu moju studenticu i odnedavna članicu Gavelle, s kojom radim evo već četvrtu predstavu, Karla Mrkšu, također mojeg bivšeg studenta, kao Iva, velikog Mara Martinovića, Joška Ševu, Niku Lasić, ma divota…
Igre su čini se oslušnule kritike i promijenile, ili možda bi ispravnije bilo reći, vratile kurs. Tradiciji kao bazi i suradnji kulturnih ustanova. Jeste li Vi zadovoljni kuda plovi ovaj brod?
Odličan je program. Martina Filjak je već odavno netko kome se divim, ja kao nikada realizirani glazbenik. Prekrasna umjetnica vrlo visoko postavljene letvice prije svega sama sa sobom, odabrala je Senku Bulić kao umjetničku ravnateljicu drame. Dobro se osjećam, program je lijepo posložen, veselim se Igrama!
Prije desetak godina u javnim ste istupima bili vrlo kritični prema vladajućima, kako na ovoj našoj gradskoj, tako i nacionalnoj razini, u pogledu tretmana ne samo Dubrovačkih ljetnih igara, već i odnosa prema Dubrovniku uopće. U smislu da se jako puno od njega očekuje, a premalo mu se daje. Stojite li i dalje pri tom stavu ili je drugačije, bolje?
Uvijek stojim pri tome da se u Hrvatskoj trebaju sredstva za kulturu ne udvostručiti nego utrostručiti. Pa još i više. Samo tako; poštujući, gradeći i ulažući u obrazovanje, kazališta, umjetnost, govor i jezik, možemo naprijed. Samo se pomoću toga zaustavlja iseljavanje. Samo se uz poštovanje i otvaranje vrata duhovnim vrijednostima mogu očekivati i rezultati u materijalnom svijetu. Podržavam nastojanja Grada Dubrovnika, gradonačelnika Frankovića. To što je Dubrovnik, to nema nigdje! Restorana i kafića ima bilo gdje. Turizam se potpuno mijenja, kultura postaje strateška kategorija kojom se borimo protiv globalističkog zaglupljivanja na svim razinama. Festivali poput dubrovačkog su na prvoj crti bojišnice. I treba im dati sve! Očekujem predstave na Placi, koncerte u Gradu i mir u ovim ‘mirima’. Žrtve smo posvuda, pa i u Hrvatskoj, nepismenosti i manipulaciji svake vrste. Treba se boriti i izboriti. Dubrovnik mora dobiti novu dvoranu, spojiti ga se treba cestom, puno je tu talenata i dobrih, divnih ljudi koji zaslužuju najbolje. Ne biste vjerovali, ali ja sam optimist. Upravo zato jer mi je dosadno više njorgati i kritizirati.