Na nedavnoj premijeri predstave ‘Život je san’ Pedra Calderóna de la Barce, kostimografkinja Doris Kristić je proslavila 50 godina umjetničkog rada u kazalištu. Prvu profesionalnu predstavu ‘Gospođica Julija’ u Kazalištu Marina Držića, nakon studija u Rimu, napravila je 1975. godine s redateljem Tomislavom Durbešićem. Ostvarila je preko 500 kostimografija u predstavama dramskog, opernog i baletno-plesnog repertoara, a njezin opus broji i nekoliko kazališnih scenografija. Za svoj rad nagrađivana je nebrojeno puta u zemlji i inozemstvu.
U predvorju teatra publika je imala priliku vidjeti nekoliko njezinih izloženih kostima iz recentnih predstava, kao i fotografije predstava koje je kroz godine ostvarila u Kazalištu Marina Držića.
Velika je ovo obljetnica i naravno povod za razgovor s umjetnicom.
Posljednja je premijera u teatru bila posebno emotivna s obzirom na to da je upravo tom prigodom obilježeno pola stoljeća Vaše karijere. Kada ste izašli na scenu uručeno Vam je posebno priznanje Hrvatskog društva dramskih umjetnika, veliki buket, dugi pljesak, najljepše čestitke… Kako ste se osjećali tu noć i jesu li se slegli dojmovi?
Dojmovi su se slegli, a začudo tada zapravo nisam uopće nešto posebno osjećala, odnosno osjećala sam se kao pred svaku drugu premijeru; kao da nisam bila svjesna da slavim pola stoljeća svojega umjetničkog djelovanja… Važno mi je bilo da predstava i moj, kostimografski udio u njoj budu dobro prihvaćeni od publike, struke i kritike.
U foajeu teatra je postavljena i mala izložba Vama u čast. Jeste li sudjelovali u njenom kreiranju ili je to bilo iznenađenje? Koliko Vam znači ta izložba koja je maleni ali upečatljiv presjek Vaših 50 godina rada?
Nisam sudjelovala u postavljanju izložbe te je ona za mene bila potpuno iznenađenje. Kada sam te večeri pred premijeru ušla u Kazalište, vidjela sam izložbu i poprilično se iznenadila. To je bilo lijepo iznenađenje Paola Tišljarića, ravnatelja Kazališta. Međutim, riječ je samo o maloj simboličnoj izložbi koja komemorira moj rad u Kazalištu Marina Držića sa svega par kostima iz posljednje dvije predstave koje sam ondje radila i s fotografijama iz još nekoliko starijih predstava, od sveukupno 40 predstava koje sam napravila u Kazalištu Marina Držića. U mojih 50 godina rada ostvarila sam preko 400 kostimografija u predstavama dramskoga, opernoga i baletno-plesnoga repertoara, kao i nekoliko kazališnih scenografija. Radila sam u svim nacionalnim i ostalim značajnijim kazalištima i festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji te u pojedinima u Italiji, Mađarskoj i Crnoj Gori, a autorica sam i oko 30 kostimografija za igrane filmove i televizijske produkcije.
Pamtite sigurno svoje početke, prvu predstavu, želje i ambicije. Kako ste se i kada uopće odlučili biti kostimografkinja? Koja je bila prva predstava na kojoj ste radili? I jesu li se Vaše želje i ambicije ostvarile?
Već sam tijekom osnovne škole pokazivala interes za kostime i kazalište prateći sve predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama i Kazalištu Marina Držića, a odlučila sam postati kostimografkinjom u gimnaziji te sam pred odlazak na studij u Rim na Accademia di Costume e di Moda volontirala na Dubrovačkim ljetnim igrama renomiranim kostimografkinjama Ingi Kostinčer i Jagodi Buić kako bih prije studija još jednom provjerila je li to za mene pravi izbor profesije.
Prvu samostalnu kostimografiju ostvarila sam odmah nakon završene Akademije, i to baš u Kazalištu Marina Držića. Riječ je bila o Strindbergovoj „Gospođici Juliji“ u režiji prof. Tomislava Durbešića, koja je bila premijerno izvedena u studenome 1975. godine. Tada sam imala svega 22 godine i nastavila raditi u kontinuitetu do danas, pa mogu reći da su mi se mladenačke želje ostvarile.
Nakon svih ovih godina, odnosno desetljeća, je li još uvijek imate jednaki žar za stvaranjem? I što je najzanimljivije, a što najizazovnije u Vašem poslu?
Imam jednaki žar za stvaranjem, ali sam daleko više samokritična i analitična. Tekstove sada čitam i po više puta jer pri svakome čitanju otkrijem neki novi sloj, značenje ili simbol koji mi koristi za kostimografiju. Nakon toliko godina rada i broja predstava dosta sam tekstova, najčešće klasika, ali i nekih suvremenih, radila i po više puta s različitim redateljima te me uvijek fasciniralo kako dobar tekst s vremenskim odmakom mogu svaki put drugačije iščitati i kostimografski interpretirati. Primjerice, ako govorimo samo o predstavi „Život je san“, nju sam sada radila po treći put, od kultne predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Dušana Jovanovića 1987., preko one u GDK „Gavella“ u Zagrebu u režiji Renea Medvešeka 2009. godine, do ove sada.
Kako uopće funkcionira cijeli taj proces stvaranja kostima za predstavu? Koliko se dogovarate s redateljem, glumcima…, a koliku imate slobodu pri stvaranju?
Čitav proces stvaranja kostima dugotrajan je i zahtijevao bi dosta prostora ako bi se išao detaljno opisivati (čitanje teksta, dogovor s redateljem, izrada kostimografskih skica i nacrta kostima, izbor materijala, dogovor s krojačima, krojačke probe, probe, generalne probe, dogovor s maskerima, frizerima…). Što se slobode pri stvaranju i dogovora s redateljima tiče, to se dosta razlikuje od projekta do projekta, no načelno se svi autori i izvođači na nekoj kazališnoj predstavi moraju uklopiti u okvirnu viziju redatelja.
Koje su Vam predstave, kreacije za uloge, trenutci i faze karijere ostali u najljepšem pamćenju i zašto?
Nakon 50 godina rada i preko 400 predstava teško mi je izdvojiti nekoliko najdražih predstava i trenutaka, no mogu reći da su određena kazališta ponajviše obilježila moj opus. Naime, izvan Hrvatske najviše sam radila u Sloveniji, i to najčešće u Drami Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani i Slovenskome mladinskom gledališču. U Zagrebu sam puno radila u Hrvatskome narodnom kazalištu, GDK „Gavella“ i, naravno, Zagrebačkome kazalištu mladih, u kojemu sam bila i u stalnome angažmanu. Međutim, posebnim i meni iznimno dragim dijelom mojega opusa smatram rad na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje sam napravila 24 kostimografije za predstave i 14 za otvaranja.
Da niste kostimografkinja čime bi se bavili? Imate li još nekih strasti, hobija?
Teško se mogu zamisliti izvan kazališta i kostimografije. Nekoć sam imala hobi sakupljanja antiknoga nakita, napose onoga iz okolice Dubrovnika, za što danas više nemam vremena.
I? Što ćemo dalje? Mirovina ili rad?
Formalno sam u mirovini od 2019., no i dalje, naravno, radim kao da nisam nikada otišla u mirovinu. I trenutačno sam u pregovorima za par projekata o kojima ne smijem previše govoriti, a jako me veseli moj povratak na film s filmom „Pet dana na moru“ Ivane Škrabalo, koji je trenutno u fazi montaže.
