Kad je vidite u teatru ili pak negdje drugo, a dobijete informaciju da joj je životni poziv vezan uz teatar, s velikom sigurnošću ćete pretpostaviti da je glumica. I to jedna od onih scenskih diva koje odlikuju ljepota i karizma protkane dozom magnetske mističnosti, suptilnosti, elegancije… I koliko god samozatajna bila kad uđe u prostoriju zabljesne. Unese onu neku neobjašnjivu energiju koja oplemeni svaki prostor i dušu koja s njom dođe u kontakt. Ipak, ona nije glumica, već jedna onih koji svoj obol čaroliji koju gledamo na sceni daju iz pozadine. Ana Mikulić kostimografkinja je rođena i odrasla u Požegi. Živi u Zagrebu, a u naš se grad zaljubila na prvi pogled i ta ljubav nije jedna od onih kratkog vijeka već, kako sama priznaje, za života… I ljubav je uzajamna, jer Anu su zavoljeli najprije u našem teatru, a potom i svi koji su je upoznali vezano ili nevezano uz kazalište u Gradu koji ju je opčinio prije više godina. Iako mlada, njen rad je itekako prepoznat i cijenjen. Naime, za predstave “Nora – kuća lutaka” i “Vidi kako Lokrum pere zube”, u kojima smo neizmjerno uživali, “zaradila” je nominacije za prestižne nagrade Hrvatskog glumišta. A ovo joj je bila već osma predstava na kojoj je radila u Dubrovniku, tako da je tu praktički već – doma. Pred povratak u Zagreb nakon premijere predstave “U očekivanju oca” pod redateljskom palicom Paola Tišljarića popričali smo s njom o njenom pozivu, Gradu, životu…
Iza Vas je premijera predstave „U očekivanju oca“ koja je oduševila dubrovačku publiku. Kako je bilo raditi na ovom projektu u našem teatru i konačno dočekati premijeru?
Rad na ovoj predstavi bio je jedan od onih koji ti potvrde i vrate vjeru u kazalište kao kolektivni čin stvaranja, izuzetno ispunjavajuće – profesionalno i osobno. Imali smo uigran autorski tim, a kada imate redatelja poput Paola Tišljarića koji točno zna što želi, ali vas pritom poziva da slobodno stvarate – to je privilegija. Predstava je duboko emotivna i bliska ljudima. Mislim da je publika to osjetila i doživjela tiha prepoznavanja u priči. Glumačka ekipa dala je sve od sebe, ali i cijela tehnička podrška – krojači, garderobijeri i svi koji rade iza pozornice – zaslužuju svaku pohvalu jer bez njih kostim ne postoji na sceni.
Probe su bile poput malih psihoterapija – radne, tople, dinamične, od suza do smijeha, uz pozadinu Oliverovih pjesama u izvedbi naše sjajne Ines (Tričković, op.a.). A premijera je opravdala svo uzbuđenje. Bili smo sigurni da stojimo iza nečega u što vjerujemo, pa smo je dočekali mirno, s ugodnim iščekivanjem reakcija.
Ptičica nam je šapnula da su se emocije zadovoljstva i sreće nakon premijere pomiješale s tugom jer ste se morali vratiti u Zagreb. Jesu se slegli dojmovi i kad Vas možemo opet očekivati u Gradu? A sigurno ćete nam opet doći…
Postpremijerna depresija je taj lošiji dio premijere – onaj osjećaj kada se dogodi nešto intenzivno, lijepo i puno adrenalina i euforije, a onda sve naglo padne i vraćaš se u svakodnevicu. Dubrovnik mi sve manje djeluje kao grad u koji dolazim raditi, a sve više kao mjesto u kojem se prirodno osjećam dobro. Idući planirani dolazak je zbog obnove prošlogodišnje premijere „Kafetarije“, a možda i ranije – čisto da provjerim je li Grad i dalje ondje gdje sam ga ostavila. Za sada rotiram kofere između dvije stvarnosti i gledam koja će prva popustiti.
“Nora – kuća lutaka“ i „Vidi kako Lokrum pere zube“ – predstave su koje ste također radili s dubrovačkom ekipom tako da je za pretpostaviti da ste se kod nas već udomaćili; izgradili odnos s dubrovačkim kolegama, publikom, scenom… Kakav je taj odnos i što za Vas znači?
Mogu slobodno reći da se više ne osjećam kao netko „sa strane“. Ovo mi je osma predstava u Dubrovniku, od kojih šesta u Kazalištu Marina Držića – ta brojka suptilan je znak da se već izgradio jedan siguran i podržavajući odnos. U kazalištu sam razvila suradnju koja je profesionalna, ali i vrlo ljudska. To je za mene ključno, u kreativnom procesu moram se osjećati sigurno i ugodno da bih mogla riskirati. I kada znaš da iza tebe stoji tim koji razumije što želiš reći, kada ti trebaju dati prostora, a kad te pogurati – to je ogroman luksuz.
Publika u Dubrovniku vrlo je britka i intuitivna; osjeti se kada ih dotakneš, kada si „prošao“, ali i kad nisi. I to volim – kad se ne pristaje na prosječnost. Tako da – da, osjećam se kao doma. Ne samo zbog predstava i kazališta, nego i zbog ljudi, atmosfere i ritma.
Za obje ste predstave zaslužili prestižne nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji „Za najbolju kazališnu scenografiju i kostimografiju“. Koliko Vam te nominacije znače?
Nominacije su svakako lijepa potvrda, ne kao cilj, nego kao znak da je netko prepoznao misao, trud i promišljanje koje stoji iza svake vizualne odluke. Doživljavam ih vrlo smireno, bez velike pompe, ali istovremeno s punim srcem. Kostimografija je profesija koja često balansira između nevidljivog i vrlo izloženog, pa tako priznanje dođe poput tihog, ali važnog podsjetnika: „Na dobrom si putu. Nastavi.“
A što za Vas znači kostimografija? Kako je i kada pao izbor upravo za to zanimanje/poziv?
Za mene je kostimografija više od vizualnog dojma – to je jedan od alata za razumijevanje čovjeka. Još kao dijete imala sam neku vrstu instinktivnog „čitanja“ – kombinacija govora tijela, pogleda, izbora odjeće. Tek sam kasnije shvatila da su to bile podsvjesne poruke koje svi nesvjesno odašiljemo, ali i primamo. Kostim je za mene upravo to – vizualna forma živih i nesvjesnih izbora. On govori o osobi više nego što ona možda želi otkriti.
U kazalištu to postaje vrlo moćan alat, kroz njega se oblikuje karakter, dinamika i cijeli tihi unutarnji svijet lika koji se ne izgovara. Zato ne mislim da sam „odabrala“ kostimografiju – više mi se čini da su se moji interesi u psihologiji, estetici i intuiciji jednostavno pretočili u profesiju. Kada sam otkrila da postoji područje koje spaja sve to zajedno, znala sam da je moje.
I konačno – kako ćutite naš Grad? Znamo da Vas je oduševio još prije nekih pet godina kad ste prvi put proveli tu duže vremena. Van posla što ste tu pronašli, a da je za vas posebno, jedinstveno, da Vas je vezalo neraskidivim sponama koje će, za pretpostaviti je, trajati za života?
Grad me od prvog dolaska zatekao nevjerojatnom energijom i tihom snagom koju kao da sam od negdje već poznavala. Ako postoje prošli životi, vjerujem da sam barem jedan proživjela upravo ovdje. Ima specifičan ritam, osjećaj mjere, ali i jak karakter – baš kao i njegovi ljudi. Uvijek dolazim s poštovanjem – prema Gradu, ljudima, tradiciji i vrijednostima koje se ovdje žive. Osjećam se jako prihvaćeno, ne mislim samo na profesionalnu suradnju, već i na onu svakodnevnu, ljudsku razinu – s ljudima u dućanu, kafiću, na stradunu. Volim tu iskrenost, oštrinu i otvorenost kad se zasluži. Zaljubila sam se u prirodu, mirise, ljude, u način na koji dan započinje, i moja mjerna jedinica „za lijepo“ postala je ta lakoća.
U Gradu se moja energija izbalansira – kao da se resetiram i vratim sebi – i uvijek ću se vraćati Njemu kada se po putu budem trebala malo vratiti sebi.
Kako je u jednoj Hrvatskoj biti umjetnik freelancer? Sigurno ta pozicija, izbor ima svoje prednosti i nedostatke?!
Freelancing u Hrvatskoj svakako je izazov, ali ako imaš dobru organizaciju i određenu dozu unutarnje stabilnosti, može postati i privilegija. Mene je takav način rada naučio vjerovati procesu. Prestala sam grčevito planirati što će biti sutra i naučila da se stvari obično poslože kada ih radim iz ispravne namjere i s jasnim fokusom.
Posao ne doživljavam kao rad, nego kao stil života i produžetak sebe – i dokle god u tome imam smisao, inspiraciju i izazove, freelancing mi savršeno odgovara.
Foto: Privatna arhiva/KMD/Vedran Jerinić