Do danas je “kosta” bio tamo preko granice. Iščitavali smo, suosjećali, zgražali se, iščuđavali. Neki su, među njima i stručnjaci (psiholozi, psihijatri, pedagozi…), i upozoravali da je samo pitanje trenutka kad će “kosta” preći granicu. I prešao je.
Nekad je škola bila sigurno mjesto. Kad si poslao dijete u školu bio si posve siguran kao roditelj da možeš s mirom na posao, kuhat doma objed, što god… Škole danas trebaju zaštitare, uskoro bi mogli, ma što mogli -trebali – bit i naoružani. Rešetke na blindirane prozore. Pretres djece pri ulazu. Ko zatvori. Ljudi dragi, ako se pitate kako je do ovoga došlo i tko je kriv, tko je stvorio “kostu”, “koste”, ma reći ću vam ono što bi vam/nam svima više trebalo biti jasno, ali čini mi se da nije. Zato i pišem ovo, s grčem u želucu logično, kao roditelj prije svega. Ali bili ne bili roditelji ne možemo ne oplakati danas i kroz suze stvarno više odlučiti, svatko ponaosob i kao kolektiv, da napravimo nešto. Ne s ponedjeljka, nego promptno!
Takna je granica…
Ne tvrdim ja, samo ponavljam ono što nam stručnjaci k’o papagaji govore godinama, a mi ih nonšalantno držimo na “ignore” – količina agresije, nasilja kojem su nam djeca izložena na dnevnoj bazi putem ekrana je enormna, nedopustiva! Na koncu i kršimo zakon koji nas obvezuje da djecu štitimo od svega štetnog po njihov razvoj.
A mi, žale mi se stalno nastavnici, hodočastimo po školama izvoljevat prava naše djece. Propitujemo i rušimo autoritete. Nastavnika, trenera… Jer “mali meni doma sve zna, a vi mu zabiberili dvicu”. Jer “ne može ona tamo mala imat glavnu ulogu u plesnoj točki kad moja bolje pleše”. Jer “odakle vam pravo podizat ton na moje dijete?!”
Istovremeno tom našem djetetu koje bez sumnje volimo najviše na svijetu dozvoljavamo da sate, ma što sate, dane provodi na mobitelu, play stationu, nintendu. I puca, kolje… Opet se referiram na struku – odraslom mozgu, a kamoli dječjem nemoguće je procesuirati najprije golemu količinu toliko brzih informacija koje upija k’o spužva s ekrana. Čak i kad nisu nasilne su štetne, a kamoli kad su agresivne. I granica između virtualnog i realnog svijeta je tako tanka. Tako da, čudi me da nas uopće čudi kako dijete u trenutku “sklizne” i ono što radi u virtualnom svijetu oproba u realnom. Jer je granica pređena, ne vidi više razliku. Naravno da je za pretpostaviti da za pokolj “kosta” razine treba postojati neka predispozicija, ili što bi psihijatri rekli psihopatska crta ličnosti, ali i za to ima lijeka. I ne pišem ja ovdje ‘samo’ o tim ekstremima, to ste vjerujem do sad čitajući i shvatili. Pišem o generalnom problemu kojega su ono što se dogodilo u Srbiji i ovo što se dogodilo u Zagrebu tek stravični iskaz, potvrda, nikako neki tragični od svega izdvojeni puki slučajevi.
Sve više djece nam ima mentalne probleme, od anksioznosti, preko depresije, pa nadalje.
Psihijatrijski odjeli su nam puni mladih kojima je kemija (extasy, speed…) spržila mozak. I nema nazad! A kupit mogu na svakom koraku, pa koliko smo puta i u gradu čuli da se prodaje i oko škola?! I što činimo po tom pitanju? Ništa!
Evo neki dan u grupu roditelja jednog od moje troje djece stiže poruka zabrinutog oca da na igralištu ispred škole jedni druge potiču i posramljuju ako neće uraditi neki opasni Tik – Tok izazov. Kćer mi je u 8. osnovne prepričavala organizirane tuče na školskom igralištu. Po vrlo jasnim pravilima s Tik -Toka. I opisivala kako nekolicina sedmaša i osmaša trče k’o sumanuti kroz Uvalu da, objasnili su njoj i prijateljicama, “ispucaju iz sebe speed prije nego dođu doma”. Kad god sam, bilo od svoje djece ili nekog trećeg, dobila neku informaciju o možebitnom zanemarivanju ili zlostavljanju, bilo kućnom ili međuvršnjačkom, devijantnom ponašanju…, uzela bih telefon u ruku i zvala. Roditelje, nadležne u ustanovama. Mnogi su mi rekli da sam luda što se prtim jer “samo možeš sebi navući problem na vrat”. Na žalost, to nam je kolektivni mentalni sklop. Dok je u “tuđem dvorištu” ne tiče se mene. O kako pogrešno! Doduše u par navrata i jesam navukla sebi problem na vrat jer su me roditelji kojima sam dobronamjerno ukaza na potencijalni problem umjesto “hvala, provjerit ćemo”, stavili “na svoje mjesto”. Jer njihovo dijete “ne bi nipošto”… Ali i da se vratim nazad opet bi isto i opet ću isto – telefon u ruku – jer to tako treba! Jer je ljudski! Jer mi savijest ne da drugačije.
Prebacivanje loptice
Da ne bude zabune – ne smatram da smo krivi samo mi roditelji. Ni sustav nam ne funkcionira. Pa uvjerili smo se na nedavnom primjeru u Zagrebu gdje roditelji dovedeni do ruba očaja nisu djecu slali u školu iz straha, jer institucije nisu odradile svoj posao s djetetom koje je samo u problemu i trebala mu je/treba pomoć koja mu nije adekvatno pružena. Prebacuju se tako problemi ko teniske loptice s jedne na drugu ustanovu. Guraju pod tepih dok ne eskaliraju do kazina, do tragedije.
Krivi su i mediji koji od počinitelja, bili odrasli ili djeca, prave zvijezde sa naslovnica. Nebitno što je to u negativnom kontekstu, ali on/ona je na naslovnici! Kad sam prije nekih 20tak godina krenula tek raditi u medijima crna kronika je bila jedna stranica sa policijskim izvješćem, bez fotografija, tek pokoja ilustraciia. Kosta Kecmanovic je dobio više stranica u novinama negoli Severina, regionalna zvijezda. I da – postao je regionalna zvijezda!
Ne tvrdim da se o tome nije trebalo pisati, ali kategorički stojim pri stavu – ne na takav način!
Apeliram na…
Apeliram stoga najprije na sve vas/nas roditelje – ponavljam ne s ponedjeljka nego danas – stavite roditeljski nadzor na mobitele, kontrolirajte sadržaj i na sve što nije prikladno recite kategoričko – NE! NE MOŽE! I TOČKA! Kad vas odrasla osoba nazove i ukaže na potencijalni problem stavite ego po strani, infatilno je u najmanju ruku. Saslušajte ga i provjerite. Ne budite, da ne rečem budale, da vjerujete pubertetliji pored odrasle osobe koja eto nema pametnijeg posla u životu nego vama blatit vaše dijete, s ne znam kojim porivom…
Apeliram na institucije – ne gurajte pod tepih! Ne prebacujte problematičnu djecu/mlade ko teniske loptice! Ne odgađajte rješavanje! Bolje surađujte!
Apeliram na kolege u medijima – kad pišete o ovim temama ne utrkujte se tko će prvi objaviti, što “sočnije” detalje, ne brojte klikove, nego izvjestite po pravilima struke i radite konstruktivne teme, konzultirajte stručnjake zašto imamo probleme koje imamo i kako ih rješavati!
I to je Amerika!
Htjeli smo Ameriku! Evo nam je stigla! U najgorem obliku.
Za kraj naravno da ću se ograditi vezano za konkretan slučaj. Institucije su tu da utvrde pozadinu. Meni je ova strahota bila samo mučan povod da napišem ono što dugo u meni tinja, bukti do razine da vrisnem – pa je li više dosta?! Jer ne da nije dobro nego je strašno što dozvoljavamo i sve navedeno nije iznimka nego obrazac koji neupitno upućuje da smo zakazali na svim razinama. Puna su nam usta prava djece, a nikad ih gore nismo kršili. Svjesno ili nesvjesno – e to nek se svatko od vas/nas sam za sebe zapita…