Mnogi su se ljudi u Konavlima kroz život susreli s malom, ali važnom ‘bubicom’ – dudovim svilcem, jednim od simbola ovog kraja.
O njemu se danas zna dosta, no malo tko će se upustiti u avanturu proizvodnje ove najjače prirodne svile. Jedna od osoba koja još uvijek ‘u njedrima čuva tradiciju’ je Antonija Rusković Radonić, u čijem prostoru na Grudi dudovi svilci uživaju u murvi, na jesama. Otkad se bavi svilom i zašto to čini, kaže za DuList.
– Počela sam uzgajati dudov svilac prije nekih šest, sedam godina, baš intenzivno. Ove godine proizvela sam čak četiri ture jer je bila dosta blaga zima, pa su bez grijanja u njedrima, same od sebe, počele izlaziti iz kukuljica i nastala je panika, jer nije bilo nikakvog lišća za hranu, već samo malih pupova. Nešto se alevalo, ali ih je dosta i ‘pošlo’. Taj prvi dio bio je zaista kritičan – počinje Antonija, koja dodaje kako ima svojih 26 murvi i još joj nije dosta za sve njene ‘ljubimce’. Počinje otkrivati priču od jajašca do malog, sivkastog leptira.
– Treći, četvrti mjesec, kad murve cvjetaju, treba uzeti jajašca iz hladnog, gdje su provela zimu. Inače, mora se paziti na hladnoću, jer – nije kao prije. Prije su stari imali hladne kuće zimi… Onda, po pravilu, idu 25. ožujka na blagoslov na Nuncijatu u crkvu, a ako se potrefi da je Uskrs negdje blizu, onda na blagoslov tjedan prije njega. Zatim, pet do sedam dana idu u njedra u grijanje, gdje im je najbolje jer je vlažno. Kad izlaze ovako, zna im bit presuho i onda mogu i umrijeti u jajašcima. Onda, počnu izlazit. Izlaze samo zorom i što je do devet’ura izašlo, izašlo je. Više neće ništa taj dan. Imaju savršen osjećaj za proljeće i ljeto. Čim počne pupat murva, odmah pregledavam jaja! – kaže Antonija.
– Zatim, stavim listiće, i one se odmah krenu penjati na njih, pa stavim jedan veliki list i kad mi se sve popnu, s tim listom ih prebacim na jesu, 25, 30, ma čak i najesen i po 40 dana budu na jesi jer im je zima. Jedu i prvih 15 dana je sve u redu, no pred kraj, svako 15 minuta, po’ure im se iskrene murvino lišće i tu ga najviše pođe! Zato su prije ljudi u Konavlima držali samo jedan, proljetni ciklus, obrali bi murve i gotovo! Murva bi se omladila – kaže i dodaje kako ih ona ‘gleda držat’ do studenog.
– Ljeti im je teško jest, tvrdo im je lišće. Sad im je kao salata! Brže se osuši list, nego ga stigne pojest, pa se muči. Inače, jedu samo murvu, ali se vole zavijat u orah jer im miriše. A žuka je dobra jer ima čvrste grane pa se mogu oslonit, a po njoj se vole i penjat. U tim mjesec dana četiri puta mijenjaju kožu i to su četiri dana spavanja. I ta četiri dana, to su dani kad miruje i cijeli dan će spavat, a ostavit će na kraju dana kožu iza sebe. Zato je važno da se rode isti dan, jer ako se ne rode, onda ne spavaju u isto doba, pa jedna drugu uznemiravaju, jedna jeda, druga gazi… – kaže.
Na pitanje tko je sve naučio ovoj prekrasnoj tradiciji, Antonija odgovara:
– Imala sam svoje bijele vile – moju babu, koja je s time živjela i njena majka koja je i s 85 godina držala kutiju bubica vazda ispod postelje. A kad sam se vratila ođe iza rada, teta Mare Slovakova mi je dala prve bubice, deset komada, i kaže:’Ajde ti probaj, ma neće ti ništa možda uspjet’!’. I onda sam ja zavila tih prvih deset komada. Onda je krenulo… – kaže Antonija.
-Teta Nana Radonić, ta vam je teta čuvala u ratu svilce u hotelu Plakir. Njoj sam trčala za sva pitanja! – dodaje.
Nastavlja priču o putovanju do leptira.
– Gusjenica se zavije, samo uvečer, a taj dan nemilo jede, i zavijanje traje 24 sata, a radi to u formi broja osam. Ima dvije žlijezde, iz jedne pušta svilu iz druge silicin, ljepilo Oko sebe mota, zavije se, pa se 15 dana pretvara u leptira. Osmi dan u punčjeli je bio dan kad su ih žene nosile vanka na sunce da se ‘smetu’, da se ubiju, jer se govorilo da osmi dan nije ni leptir ni gusjenica i da je najmanje boli jer je u najdubljem snu – kaže Antonija.
– Meni, što samo svilu radim, je sasvim svejedno hoće li leptir izaći ili ne, ali nekad davno bilo je važno, jer kad leptir iziđe, probije punćelu i kad ga pukne, to su mali komadići konca. Inače, nepuknuta, punćela nosi kilometar konca! Postoji još ‘živinica’ koje rade svilu, neki paukovi, no nigdje u prirodi nije ovako tvrdo i nigdje nema kilometar konca u njoj. Svi ostali konci, lan, vuna i slično su kratki i stalno ih treba zapredat za dobit konac. A ovo, odmah kilometar! – smije se.
– Kad se radi svilena roba, radi se filament od puno kokona koji je dug kilometar. Kad završi svoji se na drugi, ne zapreda. Jedino indijska svila, ona da, jer Indijci ne ubijaju životinje – kaže.
Svila se održala, jer nikad nije bilo industrije
– Svila mi završi na malim rotulicama, osim ako nekom ne treba nešto sitno izvest za vjenčanje ili kitice za nošnje. Dajem ih djeci, da ga vide, osjete, rade… Starija djeca čak nešto i zavezu, ali samo da ga osjećaju, da ga osvještavaju! Zato se koristio za šiti rane, jer je na najmanjem mogućem promjeru čvrst, najčvršći konac koji postoji. Silicin ima nevjerojatnu elastičnost i ovo je od svih živinica najčvršća nit – napominje Antonija.
– U Konavlima se ne tka svila, čisto radi male količine. Samo pasovi i kuđelice, te vezovi i kite, ako ima kakva cura za udaju. Svila se kod nas održala, i to od sedmog stoljeća, jer nikad nije bilo industrije. Jedino negdje u 12. stoljeću, Venecija malo otkupljuje, nešto kokona i to je to. Sjeverna Španjolska, sjeverna Italija i južna Francuska, one su pak 17. i 18. stoljeće razvile ogromnu industriju. Međutim, kad krene bolest, gotovo je! A ja, kad je koja bolesna, selim ih na posebnu gvantjeru koja mi služi kao bolnica. Osjetljive su, na mokri list, na sve. Pa zatim, ako je netko poprsk’o lozu kraj murve… Moraju biti čiste. Svaki dan treba mijenjat lincule, micat ih – kaže.
– Leptir kad izađe, nema probavni sustav, ne leti, a krila mu služe samo da se ‘dovede’ do nekog mjesta. Ženka ispušta miris koji privlači mužjake koji se spoje na nju. Ostaju spojeni dva tri dana, i kad se razdvoje, ona se kreće po krpama i ispušta sjeme, lijepi jajašca. Inače, tko bi ih sačuvao! Čim izađu, kreću na plafon. Tih pet dana, koliko žive, sve obave… A moraju punćele iz istog dana bit, da se spoje, inače će umrijeti! – kaže Antonija.
Ima li ih u prirodi, pitamo.
– Nema, jer su već četiri tisućljeća u kineskoj tradiciji. Oni su ih unijeli u kuće, genetski su se totalno promijenili. Kad je gladna, čeka da je nahraniš, ne zna to sama napravit. Ali recimo, ostali su ovi instinkti poput zore, jutra, proljeća, izlaska, boje… – ističe Antonija.
– Za razmotat punćele, treba dva i po’ sata – ističe i dodaje:
– Sve manualno radim. U Konavlima je to bilo nešto posebno – kaže. Dodaje za kraj i vrlo važan aspekt postojanja svile u Konavlima u (ženskoj) tradiciji.
– U Dubrovniku u 17. stoljeću imaš prosječnu ženu, ne vladiku. Ona kuha, odgaja djecu, prevodi s latinskog, čita, piše, ide na misu… Istodobno, u Konavlima žena vrijedi manje nego krava. Bili smo i granica, uvijek u povijesti, a kad se živi na granici – teško se živi. Ta žena je sebi kroz tu svilu, taj vez, dala sebi vrijednost. S njenom proizvodnjom dobila je vrijeme kad će odgajat curice, kroz ta dva sata, jer je ovaj posao bio jako izoliran od muškaraca. Žene su tada same, one rade kao mazge po cijele dane, a vađenje svile dalo joj je posebnu vrijednost, status. To je bio svojevrsni konavoski feminizam – zaključuje Antonija.