Ja sam Luci Basor, rođena u Watsonvilleu u Kaliforniji. Još uvijek živim u istom gradu i radim kao učiteljica šestog razreda. Dosta ljudi zna moj grad kao ‘Male Konavle’ jer se dosta ljudi doselilo iz Konavala i došlo živjeti ovamo. Svak’ misli da sam rođena u Hrvatskoj, ali nijesam nego u SAD-u. Kako vidite, govorim, pišem i čitam hrvatski jezik. Nije vazda pravilno, ali pokušavam. Prvo, moram zahvaliti mojoj babi Luci, mami i tati što su me naučili da govorim hrvatski, to jest, više konavoski – uvijek će mi bit’ NIJESAM, a ne NISAM! – jer nema šanse da bi sad mogla naučit jezik – reći će kroz smijeh naša Luci preko oceana. Šarmantna učiteljica, velika ljubiteljica putovanja i fitnessa, odmah nas je osvojila svojom ljubavi prema rodnoj grudi. O njoj priča svakom prilikom, svoje voljene Konavle čuva u srcu i na drugom kontinentu. Pročitajte, ili bolje uživajte u njenoj priči!
Volim na ovakav način učiti ljude o Hrvatskoj, o Konavlima, o našim ljudima. Bitno mi je da držim do sebe, mojih roditelja, i obitelji. Ali nijesu samo ove aktivnosti i organizacije koje mi pomažu održavat’ moju tradiciju. Volim kad doma spravljamo zelenu menestru s kaštradinom, ili kad zamirišu bakalar i prikle na Badnji dan, i kad pravimo teletinu i janjetinu ispod sača s krtolom
Te 2014. najela sam se prikala i zelene menestre
—Moji roditelji su rođeni u Konavlima, mama je s Grude, a tata iz Dunava. Tata mi je došao u Watsonville 1963. s cijelom obitelji, a mama je došla 1989. Svake godine, od 1996., moj brat Ivo i ja, s našim roditeljima, idemo ‘doma’ na cijelo ljeto. Kako smo imali dosta prilika da se vratimo ‘doma’, moj brat i ja smo se zbližili s rođacima, dundom, tetkama i s babom. Čak sam odlučila tijekom 2014. i 2015. godine živjeti u Konavlima sedam mjeseci. Tad sam volontirala u školi na Grudi i u OŠ Marin Držić u Dubrovniku s djecom s posebnim potrebama. Zbog ovih mogućnosti, imala sam prilike sprijateljiti se s dosta ljudi i upoznati sve više moje svojte. Dosta ljeta sam provela u Konavlima, ali sam vidjela i kako se slave božićni blagdani i Nova godina i to mi je baš ostalo u lijepom sjećanju! U zimsko doba te 2014. i 2015. sam vidjela dosta tradicija o kojima nijesam nikad ni znala, ni mislila da ću to doživjeti. Prvi put sam vidjela badnjak i kako se nosi u kuću, išla u Grad na Badnji dan, moja pokojna baba Nikica me pomogla obući u konavosku nošnju za kolendavanje, jela sam glavu i kobasice iza Ponoćke, posjetila sam mnogo kuća dan prije i iza Božića, najela se prikala, zelene menestre, bakalara, i doživjela Novu Godinu na Stradunu. Predivne tradicije i uspomene! – u jednom dahu priča Luci, a i ne primjećuje se baš da je taj ‘konavoski’ naučen – baš joj nekako leži.
Rijetkost je to za vidjeti u današnje ‘iseljeničko vrijeme’, jer mladi iz Lijepe naše na svim krajevima svijeta u pravilu ne znaju jezik, pogotovo ne kad se rode u, evo recimo, Kaliforniji…
Uživam u konavoskim pričama
—Mnogo ljudi se čudi kako sam toliko vezana svojim korijenima, ali to je zato što su moji roditelji i cijela obitelj održali našu kulturu doma svaki dan. Od jezika, glazbe, hrane, pića, priča, nošnje, i običaja, dosta sam naučila. Držim do toga na različitim mjestima i načinima. Članica sam Slavic American Cultural Organization u Watsonvilleu gdje imamo razne događaje i skupljanja. Pomogla sam jednoj umjetnici napraviti dizajn za reprezentaciju doseljenika iz Hrvatske u Watsonville i svake godine se oblačim u konavosku nošnju za proslavu svetog Vlaha u Los Angelesu, koju organizira Libertas Foundation. Bila sam veliki dio povezivanja Watsonvillea i Cavtata kao gradova prijatelja u 2019. godini – reći će nam dalje Luci. Pitaju je ljudi, itekako, zašto sve to radi, što je gura naprijed? —Zašto? Volim na ovakav način učiti ljude o Hrvatskoj, o Konavlima, o našim ljudima. Najviše radim ovo sve jer je meni bitno da držim do sebe, mojih roditelja, i obitelji. Ali nijesu samo ove aktivnosti i organizacije koje mi pomažu održavat’ moju tradiciju. Volim kad doma spravljamo zelenu menestru s kaštradinom, ili kad zamirišu bakalar i prikle na Badnji dan, i kad pravimo teletinu i janjetinu ispod sača s krtolom. U đardinu doma čak imamo raštana tako da nam nikad ne fali. Ima mnogo dana kad mi mama ili tata, i prije moja pokojna baba Luce, pričaju o danima u selu, ljudima i običajima. Uživam uz te priče i slušam kakav je život bio prije i što se sve događalo. Ove sitnice, ovakvi običaji su toliko bitni da se uče, rade, i da se pamte jer to čini da osoba ne zaboravi tko je i odakle je – reći će naša vrijedna učiteljica, ‘nositeljica’ baštine.
‘Obsessed’ vježbanjem, trčanjem…
Još je jedna stvar zanimljiva o Luci – veliku strast gaji prema fitnessu. Kaže kao se ljudi čude koliko je ‘obsessed’ vježbanjem, trčanjem, i zdravim životom, a ona je samo ‘full into fitness’!
—Ali, tko me zna, zna da to nije vazda bilo dio mog života, ni blizu. Uvijek sam bila sportašica, i voljela igrati nogomet i tenis. Moj ‘fitness lifestyle’ je počeo prije par godina kad sam počela vježbati samo zato kako bih smršavjela i ništa više. Vidjela sam kako se mora nešto promijeniti pa sam sama odlučila strogo promijeniti prehranu i baviti se nekim treninzima. Prvo je počelo doma, gdje sam pratila video vježbanja. Taj program sam završila dva puta, pa sam se prebacila onda u teretanu. Uz to, počela sam trčati razne utrke, i prvi polumaraton. Baš se veselim treningu. Shvatila sam da je to moj ‘me time’, vrijeme za mene, prije ili iza posla, svaki dan. Iskreno, teretana mi je dosadila, pa sam opet počela vježbati uz razne videe i programe od drugih stilova, sve iz doma. Naučila sam još više kako se hraniti i koliko je važno koristiti pravu hranu jer nam to dava dobru energiju. Naravno da obožavam jesti slatko, kruh i sir – još uvijek – ali sam vidjela kako mi loše djeluje na organizam. Uz moj ‘fitness lifestyle’ sam naučila kako voljeti sebe, kako da živim zdrav život, i – neplanirano – kako mogu pomoći drugim ljudima koje bi isto željeli početi vježbati i jesti zdravije – kaže Luci dok nam po redu pokazuje svoje fotografije s raznih polumaratona… Zanimljivo je, kaže, jer sama nikad ne bi rekla da bi postala ‘taj tip’. Bi li mogla nekom pomoći u fitnessu? Nema šanse, kaže. Ali…
—Ali ako sam ja pomogla sebi, ako sam ja ovo sve naučila, ako sam ja dokazala sebi da se može, onda sam otkrila da to vrijedi prenijeti drugima. Preko Instagrama sam dosta ljudi upoznala s istim ciljem, živjeti zdrav život. I tako sam dosta naučila za sebi i počela pomagati drugima – zaključuje ‘na ovu temu’ Luci.
Putovanjima pišemo vlastite priče
Kad ne vježba, putuje. Puno! I to je, kaže, učenje, a čini velik dio njenog života. —Obožavam čitati i učiti o drugim mjestima na ovom svijetu, ali mislim da najviše učenje je kad si tu, na tom mjestu, hodaš tim ulicama, upoznaš ljude, jedeš njihovu hranu, i vidiš sve što ta zemlja ima. Loše, ili dobro, važno je da vidiš kakav je svijet. Tako naučiš i postaneš zahvalan za sve što imaš, tako vidiš koliko si mali dio ovoga svijeta, i vidiš koliko smo mi kao ljudi svi slični. Lani sam bila u Maroku s roditeljima i nešto me baš ‘pogodilo’. Mi sjedimo, pijemo kafu u selu, i do nas djeca igraju nogomet. Na drugu stranu, ljudi kupuju spenzu, neki prodavaju robu. Vidiš da svi imamo sličan život, nogomet se igra svugdje, kafa ili čaj se pije, uvijek netko priča s nekim, i tako dalje. Tako isto sam primjetila kad sam bila u Egiptu lani. Putovala sam s grupom učitelja u Egipat za dva tjedna i još jednom sam vidjela vrijednosti putovanja. Svak’ me pitao zašto tamo, je li te strah? Kad sam vidjela ljepote zemlje, ljubaznosti ljudi, i nevjerojatnu povijest onda sam još jednom vidjela tu važnost putovanja. Promijeniš svoje mišljenje o zemljama i vidiš sa svojim očima tu ljepotu. Uz to, i možda najvažnije, promijeniš sve priče što si čuo o toj zemlji i počneš pisati svoju priču. To je nešto stvarno posebno i predivno – priča nam Luci koja je za ljubav prema putovanju zahvalna svojim roditeljima jer su joj upravo oni pokazali vrijednosti putovanja i koliko je važno vidjeti druge zemlje i narode. U zadnjih nekoliko godina se stvarno naputovala dosta po svijetu, i nada se da će nastaviti, ističe.
Selo mojih roditelja svaki dan mi je u srcu
Iako se s Luči može ‘dva dana’ sjedat’ i pričati, moramo ju ‘pustiti’ da ide dalje na posao. I sama je, priznaje, pripremajući se za razgovor, razmišljala što ju najbolje opisuje…
—Bilo što, nastavljanje tradicije, putovanja, moj fitness život, i posao koji obožavam – uvijek pričam o svojim đacima i mom poslu… O tome što mi se omogućilo biti osoba koja je sposobna, predana, i ponosna na sve što radi. Od truda, od karaktera, i od sposobnosti da se može sve. To su moji iz Konavala prenijeli na mene, i za to sam im vrlo zahvalna – dodaje Luci.
—Selo mojih roditelja i Hrvatska su svaki dan u mom srcu na nekakav način. Svako ljeto se veselim kad počnem puniti kufer znajući da idem ‘doma’, idem vidjeti prijatelje i rođake, vježbati hrvatski jer ga ne govorim puno u Kaliforniji i da idem učiti još više za sebe. Uvijek me ljudi pitaju, bi li se preselila u Hrvatsku? Da budem iskrena nekad rečem da, nekad rečem ne. Ali sve više i više vidim da nije bitno gdje živim, u Kaliforniji ili u Konavlima. Bitno je da držim do sebe i do svoje tradicije, moralnih vrijednosti i da nosim sve što sam naučila i radila sa sobom gdje god sam na ovom svijetu – zaokružit će naša Luci ovu lijepu konavosko-kalifornijsku priču.
Foto: Luci Basor